FYI.

This story is over 5 years old.

Život iznutra

Kako preživeti jedan dan u zatvoru, iz minuta u minut

Neko bi mogao da te iskasapi, a čuvari to ne bi znali sve dok ne bi otkrili tvoj beskrvni leš zgrčen na stazi.

Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Marshall Project-om. Prijavite se za njihov njuzleter.

Ljudi me stalno pitaju: kako je provesti dan u zatvoru? Je li dosadno? Ili si zauzet? S toga sam pre neki dan svuda sa sobom nosio džepnu beležnicu, i zapisivao svaku pojedinačnu stvar koju sam uradio.

Pomislio sam da podelim svoja otkrića sa vama, da bih vam pokazao da mi zatvorenici nismo lenčuge – šta više, naši dani su neverovatno ispunjeni.

Reklame

U pola dva ujutru me je grubo probudio policajac koji je vitlao najjačom baterijskom lampom na svetu. Dao mi je deset minuta da nabacim na sebe nešto odeće, i otpratio me je do samica, gde su me ponovo skinuli do gola zbog temeljnog pretresa, a onda sam preuzeo svoju trosatnu smenu za samoubice.

To je moj zatvorski posao: da sedim sa zatvorenicima koji su okarakterisani kao suicidni, i da samo razgovaram s njima, da bih se postarao za to da ništa ne učine.

Osamnaestogodišnji crni klinac koji mi je tog dana bio dodeljen govori tiho i u teškoj je depresiji (Ja imam 43 godine i belac sam). Otvorio mi se iznenađujuće brzo, i pričao mi o raznim užasima koje je doživeo u detinjstvu. Imao je veoma težak život, što je tipično za zatvorenike, ali je svejedno duboko uznemirujuće. Nekoliko puta se umalo nisam rasplakao. Ne mogu da učinim mnogo toga za njega, osim da ga slušam, pa to i činim, kao da mi je ovaj mladić rođeno dete.

Posle smene, ponovo su me pretresli i otpratili nazad u moju jedinicu za smeštaj, gde sam se na brzaka istuširao, istegao, meditirao i pomolio, a onda sam ponovo legao pod moje vuneno ćebe koje grebe, i zaspao oko 6.

Probudio sam se u deset, zahvaljujući kricima i lavežu ispred moje ćelije. Odvojio sam par minuta da se priberem, sišao sa svog kreveta na sprat i prišao mom servisnom psu na obuci, Rosu.

Dok sam se oblačio, Ros je mahao repom i nabadao me svojom hladnom, vlažnom njuškom, što kod mene uvek izaziva osmeh.

Reklame

Onda sam se spustio niz Stenu (kako nazivamo ćelijski blok) u zajedničko kupatilo koje delim sa još 48 zatvorenika, oprao zube između četvorice klinaca koji su repovali, obavio jutarnji posao u toaletu, i ponovo se vratio u ćeliju, gde sam sipao Rosu još jednu činiju vode, spakovao gomilu poslastica za njega, a onda sa psom sišao u utrobu naše jedinice. Narednih 40 minuta smo proveli dresirajući ga da sluša moje naredbe.

Posle toga sam zgrabio svoj tablet i šolju instant have, i otišao do našeg JPay.com (zatvorska služba za elektronsku poštu) kioska (kompjuter u školjki od gotovo neuništivog nerđajućeg čelika), koji mi je jedini prozor u spoljni svet.

Tamo sam tipu koji mi je čuvao mesto u redu kupio ramen supu sa nudlama, a onda uključio tablet i skidao i slao mejlove.

Kada sam to završio, požurio sam u kuhinjski deo, gde sam stao u red za jednu od dve mikrotalasne rerne koju deli 96 osuđenika. Srećom, uspeo sam da podgrejem kafu pre nego što sam sa razglasa čuo, "Pet minuta do smotre, ljudi“, izgovoreno istim ravnim, nesaosećajnim glasom koji ove reči izgovara više puta dnevno, svakoga dana, i tako godinama.

"Budite na svojim krevetima, tako da mogu da vas vide! Ponavljam, budite na svojim krevetima tako da mogu da vas vide tokom smotre u 11:30, ili ćete biti kažnjeni“!

Tokom prebrojavanja sam napisao par mejlova (koje ću poslati kasnije) i slušao vesti na radiju, dok sam ležao u krevetu čekajući da čuvari pođu u obilazak. Onda sam nabacio svoju odeću za vežbanje (par pocepanih pantalona prekrivenih zakrpama), ogrnuo „zimski“ kaput kojim me je častila država, i stao pored vrata ćelije, čekajući da se otvore.

Reklame

Prebrojavanja u zatvorima su neprecizna nauka, sa tačke gledišta zatvorenika. Naravno, svakog dana počinju u isto vreme: 5 ujutru, 11:30 ujutru, 4 popodne, 9. uveče, a onda u ponoć. Ali kada će se završiti, to bog sveti zna. U suštini, u pitanju je čistilište.

Ovog dana sam imao sreće. Prebrojavanje je završeno u 12:10, što znači da ću do 12:20 biti u dvorištu.

Obično odaberem ovaj vremenski period da izađem u dvorište zato što je praktično prazno – većina zatvorenika je u tom trenutku unutra na ručku. Istrčim nekoliko kilometara, radim sklekove, trbušnjake, trčim sprint, i završim s tegovima i istezanjem.

Kada se u 1:40 otvore ogromna vrata na čijem vrhu je bodjikava žica oštra kao žilet, zbog kontrolisanog masovnog odlaska u dvorište, ja se zaputim unutra, kao riba koja pliva uzvodno kroz reku robijaša. Na stotine njih. U takvim trenucima, moja budnost mora da bude ekstremna. U takvoj gužvi, neko bi mogao da te iskasapi, a čuvari to ne bi znali sve dok ne bi otkrili tvoj beskrvni leš zgrčen na stazi, kada gomila prođe. Saginjem se i izbegavam, i zastajem par puta, da bih se javio nekome ko me pozove po imenu.

Bezbedan nazad u mojoj jedinici za smeštaj, stavljam do znanja da sam sledeći u redu za tuširanje (postoji samo jedan tuš), tako što ispred tuš-kabine spuštam svoj peškir i kutiju sa sapunom. Onda pravim sebi instant zobenu kašu, uz pomoć našeg kuvala, u nju umešam kašiku putera od kikirikija, šaku indijskih oraha, badema i semenki suncokreta, dodajem šolju mleka (u prahu), iskopavam par banana iz mog ormarića (kupljenih na crnoj berzi), a onda sednem da uživam u ručku dok čekam red za kupanje.

Reklame

Tuš-kabina je jedino mesto gde mi je zagarantovana samoća, pa makar i na samo deset minuta odjednom.

Sada je već oko tri popodne, pa pravim još jednu šolju kafe, vraćam se u ćeliju, sedam za sto koji moj cimer i ja delimo, i proučavam špansku gramatiku, pre nego što malo pišem na svom maternjem jeziku. Ponekad fikciju, ponekad poeziju, a ponekad kreativnu nefikciju.

Danas je na redu fikcija.



Od 3 do 6, letim slobodan. Uranjam u svoj svet mašte i živim kroz svoje likove, dok doživljavaju ljubav i gubitke, bore se protiv zla, i trude sa da svet učine boljim mestom (Mada, prinuđen sam da pauziram dvadeset minuta, kada u 4:30 moram da se popnem na krevet zbog prozivke.).

Oko 6:10 pridružujem se krdu osuđenika u narandžastom i plavom koje se zaputilo u menzu. Tamo stajemo u jedan od dva zmijolika reda koji krivudaju između dugih trpezarijskih stolova pored kojih su postavljene male, okrugle stolice, dok čuvari reže: „Uvucite košulje u pantalone, gospodo. Ili ćete biti kažnjeni“.

Konačno stižemo do štrokavih, isflekanih štandova sa hranom, gde nas Triniti (to je privatna firma koja je dobila ugovor da nas snabdeva hranom) časti činijom sive sluzi koju zovu „Kraljevska ćuretina“, keksom tvrdim kao kamen, i smrznutim, prekuvanim graškom koji se pretvorio u bezukusnu splačinu bez mirisa.

Trpam u usta koliko mogu, a onda brišem. I menza je takođe opasno mesto na kome se ne treba zadržavati.

Reklame

Posle večere, držim čas pisanja koji obično traje oko sat vremena. Danas traje nešto duže, jer smo se zapravo lepo zabavili učeći razliku između aktivnog i pasivnog glasa.

Oko 8:00 zovem mamu. Za tri dolara (što je skoro dvostruko više od moje dnevnice) za petnaestominutni telefonski razgovor, mogu sebi da priuštim da je pozovem samo jedanput ili dvaput nedeljeno.

Brzo i efikasno, sa veštinom koju smo izbrusili tokom dugih godina zlostavljanja od strane telefonske kompanije, mama mi prenosi novosti (boli je noga zbog toga što po ceo dan stoji na poslu, i postavlja novi krov na kući), i priča mi o nastupajućem venčanju mog brata Dejvida (biće prelepo).

Kao i obično, iznenada nas prekida robotski glas: "Preostao vam je još minut. Hvala vam što koristite GTL“.

Mama često plače. Ponekad plačem i ja. I onda se naš telefonski razgovor prekida, do sledeće nedelje.

U 8:30, izvodim Rosa na zadnja vrata naše jedinice, zbog njegove poslednje šetnjice tog dana. Onda otrčim gore do mikrotalasne rerne, ugrejem sebi ramen supu s nudlama, i iskokam nešto kokica.

Prošlo je prebrojavanje u 9:00. To je vreme kada kuliram. Naredna dva sata, sedim na krevetu, srčem nudle i krckam kokice, dok gledam TV ili čitam knjigu.

Dan je završen, gasim TV i lampu, protegnem se, meditiram, onda se pomolim, i konačno se podvlačim pod moje vuneno ćebe koje grebe, i padam u san.

Još jedan prođe dan. Ostalo ih je još oko 3650…

Džeri Metkalf 43, nalazi se na izdržavanju kazne u kazneno-popravnom zavodu Tamb u Lapiru, Mičigen, gde služi 40 do 60 godina kazne zatvora zbog ubistva iz nehata, i dve godine zatvora zbog nezakonitog posedovanja oružja, za šta je osuđen 1996.