Šta sve možeš kad si sam u Beogradu na vodi
Ima li života u Beogradu na vodi? Sve fotografije autor.

FYI.

This story is over 5 years old.

Beograd na vodi

Šta sve možeš kad si sam u Beogradu na vodi

Prvi stanari su stigli i nameće se logično pitanje - šta li im je u glavi?

Beograd na vodi, tačnije Kula A, je za vikend dobila prve stanare. Eto, neverne Tome, uprkos tvrdnjama da nema kanalizacije, sumnjama da zgrade tonu, otkrićima da sve zajedno možda nemaju ni upotrebnu dozvolu, vidite li da se stvar ipak dešava, konstrukcije rastu i popunjavaju se ljudima, a predsednik Aleksandar Vučić i drugari organizuju ceremonije otvaranja ovog velelepnog graditeljskog poduhvata koji će otvoriti nove horizonte života u Beogradu! Na primer, život bez komšiluka.

Reklame

Jer, iako sa raznih strana stižu prijave i dojave da ima kupljenih stanova, pa su čak i javnosti predstavljeni i prvi zvanični stanari – sasvim odgovarajuće, Srbi iz dijaspore tj. sa Novog Zelanda – neverica je i dalje snažna u narodu, pa tako i u meni. Mislim, ko još kupuje bezobrazno precenjenu gajbu u gradu koji nema toliko toga da ponudi osim ako nisi odatle, a to znači da već imaš gajbu tu?

Pa realno, samo neka dijaspora sa ozbiljnim parama koju zabole ko je na vlasti i šta se tačno politički događa u zemlji nego samo lepo želi parče nekretnine u rodnoj grudi, za stare dane ili za unuke, pa uzme izgugla fazon „NEW APARTMENTS BELGRADE“.

Pitao sam se, kako li je tim ljudima? Kako je to živeti sam u luksuznoj zgradi na lokaciji toliko elitnoj da još nema ni drugih zgrada okolo, a kamoli stanara? Da bih stekao makar neki nagoveštaj tog doživljaja, morao sam da odem na lice mesta i da osetim delić atmosfere tog slatkog života na vodi, bez briga i bez glutena. I bez stanara.

Nažalost, na ceremoniju otvaranja su bili pozvani samo probrani, a dan posle otvaranja sam se razboleo. Sad znam kako se osećao naš predsednik, tada još uvek samo proto-predsednik tj. premijer, kada se razboleo baš kada je potpisivan ugovor o Beogradu na vodi, taj njegov životni projekat po kome će ga pamtiti generacije koje dolaze. Pa kud na taj dan od svih dana da bude bolestan i jedino baš tad, od kad je na funkciji?

Reklame

Ali dobro, bolest ne bira, ali bolest ume i da prođe, tako da smo i Vučić i ja bili bolje već sutra i vratili se na posao. I eto mene, par dana po otvaranju, kod kula Beograda na vodi, da i sam vidim kako to izgleda spolja sada kada je proglašeno da je gotova prva faza, i da pustim mašti na volju i zamišljam šta bih radio kad bih i ja mogao da svijem habitat u ovom urbanističkom dragulju.

PromeNada Beograda – moj odbijeni slogan za Beograd na vodi

Dok prilazim, prvi utisak mi je da je Beograd na vodi sasvim odgovarajući predstavnik Beograda u najvažnijem smislu: kada nije lepo vreme, izgleda brate nekako tužno i dronjavo, baš kao i ostatak našeg glavnog grada. Nije da mu, osim malo češćeg pranja, ne bi godilo i neko sređivanje i utezanje, možda neka estetska hirurgijica…

A ove kule su sveže urađena prostetika, kod zubara kod koga se ide na polucrno jer je baš drastično jeftinije.

Obilazim zgradu i kroz polurefleksivno staklo prizemlja snimam neke fine tete u ful-Etihad stjuardesa uniformama kako bdiju u lobiju na recepciji kule A. Neću još da uđem, želim da ostanem nevin u svojim maštanjima još malo, pre nego što ih neumitno rasturi low-res stvarnost nepravilno postavljenih pločica ili izolacije koja se odlepljuje. Obilazim oko zgrade da vidim da li mogu da uočim neke znake života tj. stanara. Ali slabo. Samo radnici u žutim fluorescentnim prslucima i sa šlemovima, znači BZR se poštuje, svaka čast, svaka čast.

Ipak, nekoliko svetala jeste upaljeno, iako je već 10 ujutro.

Svetla u stanovima? Ma nema šanse da su ih upalili sinoć samo da bi delovalo da ima nekog unutra pa zaboravili da ugase, to bi baš bilo debilski. Adamantan u svojoj rešenosti da poput pravog istraživačkog novinara u potrazi za istinom po svaku cenu istrpim elemente u vidu blago smarajuće julske kišice, krećem da kružim oko kule jedno dobrih dvadeset minuta, u nadi da će se pojaviti neko na nekom balkonu, da ima još nekih naznaka života tamo gde gore svetla, ali ne radničko-građevinskog oblika života, već onog pravog, ka kome svi težimo, stanarskog! Za trenutak mi zaigra srce kada vidim pokret na terasi na jednom stanu na uglu zgrade ka gradu, i to baš stanu gde je upaljeno svetlo… ali moša. Samo radnik.

Reklame

ALO RADNIK! ŠTA TI RADIŠ OVDE?

Nastavljam dalje, i upornost mi se izgleda konačno isplatila! Kiša staje, i vidim neke ljude - ali ne baš u zgradi, nego na platou na vrhu atrijumskog dela. Šetaju se gore, gledaju okolo, neka žena sa notesom ih voda, imaju čak i kucu! Sigurno su to kupci koji razgledaju svoju potencijalnu buduću nekretninu. Kako da dođem do njih, kako i ja da budem tu?

Ništa, moraću da idem na direktan pristup i da kročim unutra, pa dokle stignem.

Vrata koja vode u Kulu A izgledaju kao klasičan nadrkani ulaz u neku poslovnu zgradu na Novom Beogradu, mat-aluminijum i staklo. Ali hej, deluju otvoreno, tačnije pritvoreno, vidi se skoro santimetar prostora između levog i desnog krila, kao kad domaćin ostavi pampur od vina da blokira vrata da se ne zatvore, da ipak malko „kruži vazduh“. Grabim levu „VUCI“ stranu, al oćeš kurac. Ne otvara se. Ja cim jače, ono ništa. Vidim, prilazi mi nasmejana teta i objašnjava da treba pritisnuti nešto, ali eh teto, nije problem to, pritisao bih ja, viđao sam dugmiće ranije, čak i na vratima, no problem je što vam izgleda okvir nije dobro legao pa vrata imaju zazor između krila, molim vas gospođo, ko vam je ovo radio?

Ne uspevam da slikam fuš rad jer me gospođa, pošto je shvatila da u stvari nemam nikakvog posla ovde, ljubazno zamoli da izađem pre nego što dođe obezbeđenje. Stigao sam samo da je pitam da li ima stanara kojima bih mogao da dođem u posetu, ona je rekla da ima, hvala, doviđenja, doviđenja.

Najbliže što sam uspeo da slikam vrata, zazor se ne vidi jbg.

Ima stanara! Ne bi nas Vučić lagao, znao sam, bar ne oko nečeg tako važnog. Ah, ali kako li je biti taj stanar, imati platežnu moć da iskeširaš od 2 do 7 soma ojra po kvadratu, da li je to rezervisano samo za elitu? Zamišljam opet šta bih sve mogao da sam ja taj srećnik koji ima na raspolaganju celo ovakvo zdanje na svoj hir i mir, gubim se u sanjarenjima dok obilazim još jednom oko kule i razmatram sve njene pogodnosti tj. amenities, što bi rekli truli zapadnjaci.

Reklame

Sva ova struja, samo za mene! Mogao bih da majnujem bitkoine kao provincija Guangdong.

Hmm, apoteka. Izvinite, jel treba recept ako sam stanar?

Cvećara! Sve asocijacije na kuću cveća su vaše, ne moje.

Buda-bar, uskoro. I ja u njemu, sam. Zen.

Zapažam da zgrada uopšte ne deluje pametno, nema neke tehnologije XXI veka osim kamera posvuda, a ne deluje ni preterano luksuzno. Ne deluje ni završeno kad smo već kod toga. U svakom slučaju zaključujem da bih voleo da imam stan ovde, što da ne, malo se kurčim, malo ga izdajem za snimanje spotova IDJ videos, bog da me vidi.

Izgleda da me ipak pre boga videlo obezbeđenje, posle svega sat-sat i po mog kruženja oko zgrade i fotografisanja. Dobro, jesam znalački zametnuo trag tako što sam se malo pretvarao kao da pravim selfije kraj reke, ali vidim da vrag već odnosi šalu. Eh, a da sam samostalni stanar, ne bi bilo tih problema, ma sigurno bih se zgotivio s momcima zaduženim za moju sigurnost jer sam jedini u zgradi koga čuvaju, pa bi ih zvao na piće uveče pošto imamo jednu veliku zajedničku stvar – dosadno je i meni i njima.

Da je obezbeđenje samo moje mogao bih da se derem s terase VUČIĆU HOMOSEKSUALČE tako da voda nosi zvuk sve do Zemuna i da mi ne može niko ništa, jer obezbeđenje je moj brat.

U stvarnosti je obezbeđenje više daleki rođak s kojim se sudim za stan u Aranđelovcu, tako da me oštrim pogledom primorava da se ipak udaljim i da ga fotkam tek kada se okrene da pomogne nekom Arapinu (pravom!) koji je nešto tu doneo za gradilište. Nevoljno i ja okrećem leđa kulama, okrećem leđa budućnosti Beograda i vraćam se nazad preko pruge u sadašnji trenutak, u Beograd kakav jeste van alternativne stvarnosti iz koje nam stiže ovaj projekat: grad pokisao, prljav, ali meni priuštiv. I nekako moj, jer ovo što sam video na obali Save me previše neugodno podseća na High-rise, Dž. G. Balardovo mini-remek delo, do sada nažalost neprevedeno na srpski, osim u delovima. Kao što je ovaj, nekako naročito relevantan:

Njihovi protivnici su bili ljudi koji su bili sasvim zadovoljni svojim životima u kuli, koji nisu osećali nikakav poseban otpor prema depersonalizovanom pejsažu čelika i betona, nisu imali ni malo problema sa time što im privatnost narušavaju vladine agencije i organizacije za obradu podataka - ako išta, s dobrodošlicom su dočekivali te nevidljive upade, koristeći ih u sopstvene svrhe. Ovi ljudi su bili prvi koji su ovladali novom vrstom života u poznom XX veku. Bujali su na brzom prometu poznanika, manjku zainteresovanosti za druge i potpunoj samodovoljnosti takvog života, u kome ti ništa nije potrebno, pa nikada nisi ni razočaran.