​’Laksativi za večeru’: Moj život anoreksičnog muškarca
Ilustracuha SARAH SCHMITT

FYI.

This story is over 5 years old.

Mentalno zdravlje

​’Laksativi za večeru’: Moj život anoreksičnog muškarca

Kao Jutjuber, na internetu delim život sa stotinama hiljada judi. Ali pre samo par godina, čak i nešto tako svakodnevno kao što je letovanje je moglo kod mene da izazove napad panike.

Bez obzira na to koliko je telesna pozitivnost danas zastupljena u medijima – poremećaji ishrane, naročito među mladim ženama, su i dalje u porastu. Zahvaljujući nerealnim očekivanjima od sopstvenog tela, ljudi odrastu verujući da su – bez obzira na svoju normalnu težinu – i dalje isuviše prokleto debeli. Posledice su sledeće: prema federalnom Centru za zdravstveno obrazovanje u Nemačkoj, gde ja živim, 1,1 procenat žena i 0,3 procenta muškaraca su anoreksični.

Reklame

Ja se zovem Mihael Buhinger: ja sam Jutjuber, i imao sam 18 godina kada je moja anoreksija dostigla vrhunac. Kao jedan od mojih takozvanih „uticaja", posao mi je da moj život za moje pratioce bude otvorena knjiga: od fotografija na Instagramu na kojima ležim mamuran u krevetu, do prenosa kako se pripremam za kolonoskopiju, ima malo aspekata mog svakodnevnog života koji ne delim na internetu – osim kada je u pitanju moj nekadašnji poremećaj ishrane.

Na primer, nedavno sam bio na jezeru sa svojom dobrom prijateljicom Sarom. U trenutku prijateljske naklonosti, stavio sam joj nogu u krilo. Ona je kriknula od bola. „Joj, noga ti je teška", zakukala je, kao da sam joj sipao vrelu supu na vaginu. U trenutku povređen, poželeo sam da moju ljupku družbenicu udavim u jezeru.

Pošto joj nikada nisam pričao o svojoj anoreksiji, Sara nije mogla da zna da je njen komentar o mojim nogama okinuo sećanja na moj poremećaj; svejedno, napravio sam mentalnu notu da se prema njoj narednih par nedelja ponašam pasivno agresivno.

Imao sam 18 godina kada sam iskreno počeo da mrzim svoje noge. Nisam bio posebno oduševljen ni ostatkom svog tela, ali noge su mi bile posebno odvratne. Nisam bio samo ja kriv za to: prethodnih godina me je par ljudi navelo da verujem da mi je telo sve samo ne okej.

Na primer, za jednom zajedničkom večerom, prijatelji mojih roditelja su me pitali – značajno gledajući moje noge – da li mi je stvarno dozvoljeno da jedem koliko hoću, ili me mama ili tata ponekad zaustave. Zaustave? Kao da sam serijski ubica u begu, a moji roditelji inspektori? „Naravno da mi je dozvoljeno", odgovorio sam drskom trpajući zemičku u usta.

Reklame

Poruka je bila jasna: bio sam malo punačak, i to je bilo loše. Ranjih godina sam stalno pokušavao da smršam držeći zdrave dijete i vežbajući, ali uvek bih neslavno propao. U svojoj 18 godini sam se našao u situaciji da sam prinuđen da „kontrolišem svoje porive".

Od tada, odbijajući da jedem više od jednog velikog obroka dnevno, morao sam da postanem kreativan da bih izbegao budan pogled svoje majke. Jednog dana sam joj nonšalantno rekao da želim da počnem da doručkujem u svojoj sobi, kao Hju Hefner koji opušteno jede branč u Plejbojevom dvorcu. Bio sam poznat kao čudak, tako da niko nije dovodio u pitanje moj ekscentrični zahtev.

Čim bi tost bio spušten na sto, a moja mama otišla iz sobe, počeo bih da radim brže nego ubica koji prikriva tragove na mestu zločina. Brzo bih ostavio uvredljive ugljene hidrate u moju kutiju za ručak, svoj laksativ zalio kafom i otišao u školu. Kada bih stigao tamo, dao bih svoj doručak nekom mlađem klincu i otišao na nastavu osećajući se prilično sjajno povodom cele te stvari.

Autor sa drugaricama. Skrinšot sa Jutjuba

Pored šest časova nastave, bola u praznom stomaku i laksativa koji deluju sporo, sigurno sam izgledao kao leš iz Vikenda kod Bernija. Tokom pauze za ručak, odvezao bih se do supermarketa najbrže što je moguće, usput praveći sve moguće saobraćajne prekršaje, i kupio malu voćnu salatu (od 200 grama voća) i energetski napitak bez šećera.

Pojeo bih taj obrok, koji je svakog dana morao da bude potpuno isti, na parkingu supermaketa, uživajući kao rakun u kontejneru za đubre. Ponekad bi pored mene prošli neki stari ljudi i govorili mi stvari kao što su, „Pogledaj ti to! Ovaj mladić jede voće u svojim kolima! Kako je to zdravo"! Cereći se, mahnuo bih im, kao žena koja se smeje na reklami za salatu. Jedva čekam da sve ovo iskenjam, pomislio bih, smešeći se.

Reklame

Prava umetnost nije bila u tome što sam izbegavao hranu, već u lažima koje sam smišljao. Kada bih došao kući iz škole, seo bih sa svojima i ničim izazvan im pričao o predivnom ručku u kojem sam tog dana uživao sa drugovima. Da li se par staraca sa parkinga računa u moje prijatelje , pitao sam se. U to doba mi je još bilo neprijatno da lažem roditelje.

Posle večere – prvog pravog obroka u toku dana – vežbao bih uz fitnes DVD. Moj izbor: Kim Kardašijan: uskočite u farmerke do petka.

Kada sada o tome razmislim, shvatam da vežbe Kim Kardašijan možda nisu bile najbolji način da izgubiš težinu u svojim butinama, i možda s toga teško da je bilo iznenađenje što moja željena rupa između butina nije počela ni da se nazire. Međutim, zahvaljujući vestima koje će moja majka saopštiti početkom tog leta, uskoro ću imati vremena za mnogo drastičniju promenu načina ishrane.

„Mihaele, znamo da je ovo malo iznenada, ali odlučili smo da sledećeg meseca odemo u Španiju na more. Na sedam dana, samo da se zabavimo, sunčamo i ležimo na plaži".

„S uživanjem sam gledao dokumentarce o anoreksičnim osobama, lamentirajući, 'jadne duše', dok sam i sam večerao cigarete i laksative."

Zvučala je kao Opra koja mi poklanja nova kola. Normalno dete bi verovatno bilo neuporedivo više oduševljeno time što će otići na takav odmor. Nemojte pogrešno da me shvatite: i ja sam bio oduševljen, ali sam smeta počeo da kujem planove da intenziviram svoju dijetu. Moja majka je u svojoj objavi pomenula plažu četiri puta, a moje telo je bilo daleko od toga da je spremno za nju. Počeo sam da gladujem nekoliko dana nedeljno, a laksativima sam održavao metabolizam.

Reklame

Najfascinantnija stvar kod ove faze mog života je to što nisam ni shvatao koliko sam anoreksičan. U mojoj glavi, ja sam vodio računa o svojoj ishrani, i mogao sam posle odmora ponovo da nastavim da normalno jedem, ako bih to poželeo. S uživanjem sam gledao dokumentarce o anoreksičnim osobama, lamentirajući, 'jadne duše', dok sam i sam večerao cigarete i laksative.

Kada sam mesec dana kasnije otišao na odmor, osećao sam se kao da sam istrčao neki suludi maraton. Da, uz svoju ludačku dijetu, zaista sam dosta smršao. Ali sam takođe bio i potpuno iscrpljen, i spreman da ubijem bilo koga ko je uzimao ugljene hidrate u mom prisustvu. Međutim, pravo iznenađenje me je zateklo tek kada sam otišao na plažu.

Tamo gde sam očekivao konvenciju verodostojnih razmaka između butina, zatekao sam potpunu suprotnost: bucmasti muškarci koji čitaju tabloide i gojazni penzioneri u tesnim gaćicama su dominirali plažom. Ubedio sam sebe da želim da budem spreman za plažu i da se uklopim u društvene norme, ali društvo – za razliku od mene – nije imalo problem ni sa mnom, ni s mojim telom.

„U svojoj glavi, ja sam samo obraćao pažnju na ishranu". Fotografija je vlasništvo autora.

Odmor u Španiji je nedvosmisleno bio propast: stalno sam bio nervozan, zbog poremećenog metabolizma sam se stalno budio noću i išao u toalet, a nisam imao energije ni da se pridružim konga povorci na plaži. To letovanje je označilo najnižu tačku moje anoreksije. Znao sam da tako ne može dalje.

Voleo bih da mogu da kažem da sam doživeo otkrovenje u stilu Jedi, moli se, voli i odmah počeo da jedem normalno i da do kraja uživam u svom životu. Na nesreću, nije tako bilo. Često mi se činilo da sam podeljen između dve ličnosti: jedne koja želi da mi bude bolje, i druge, koja je nastavila da poriče realnost da imam anoreksiju. Posle letovanja sam razmišljao o tome da odem kod lekara, ali sam sam sebe sabotirao time što sam pre pregleda popio tri litre vode da bih ispao teži.

Reklame

„Sa tobom je sve u redu", rekao mi je doktor. „I ja sam bio te težine u tvojim godinama. Ne slušaj šta ti drugi govore, Mihaele". Posle samo pet minuta, izlazio sam iz njegove ordinacije, dok me je on tapšao po leđima.

„Morao sam da naučim da mi nije svako ko mi ponudi parče kolača arhineprijatelj koji pokušava da sabotira moju liniju."

Stvari su se promenile kada sam se odselio od roditelja: iako sam planirao da unapredim ishranu kada se odselim, nešto mi nije bilo u redu kada sam prvi put preskočio obrok. Ispostavilo se da ono što sam voleo kod anoreksije nije bilo moje mršavije telo: to su bile laži koje sam govorio prijateljima i porodici – kada sam govorio majci da sam jeo sa prijateljima u gradu i da se osećam „stvarno sjajno", ili kada sam kod lekara „potvrdio" da sam normalne težine. Bez mogućnosti da lažem one oko sebe, bilo mi je teže da sebe ubedim da je moja rutina podjednako bezazlena kao i najnovija Bijonsina dijeta.

Dok su mi butine nekada bile najveća briga, sada sam se plašio da bih na kraju mogao da umrem, ako se neko ne umeša i postara za to da barem ponekad pojedem nešto. Anoreksija mi je gadno pogoršala cirkulaciju, i često sam se osećao kao da ću istog časa da se onesvestim. Šta ako psi iz komšiluka nađu moj leš , pomislio sam. To je označilo neslavan kraj moje anoreksije.

Naravno, anoreksija se ne leči preko noći. Korak po korak, morao sam ponovo da učim da jedem redovno: prioritet mi je bio da što češće obedujem s prijateljima, i otkrio sam kuvare i emisije Najdžele Loson. Zvuči otrcano, ali ona mi je pokazala da ima ljudi koji hranu ne smatraju neprijateljem savršenog tela.

Reklame

Više od mojih fizičkih navika u ishrani, stvarna prepreka na putu do mog oporavka je bila psihološka: morao sam da naučim da mi nije svako ko mi ponudi parče kolača arhineprijatelj koji pokušava da sabotira moju liniju. A izjave kao što je, „Mihi, popravio si se" zapravo su davane kao kompliment, i svakako nisu bile razlog da se prekine prijateljstvo.

Iako sam znao da anoreksija nije najbolja tema za neobavezno ćaskanje (a izjave kao što je, „Hej, ljudi, creva mi konačno ponovo normalno rade" baš i ne nadahnjuju mase), na kraju sam ispričao najbližim prijateljima za svoju situaciju. Iako sam svoju isposvest shvatao kao priznanje slabosti, moja odluka da otvoreno govorim o svom poremećaju mi je na kraju bila od izuzetne pomoći.

Prvi put posle duže vremena, nisam pokušavao da ubedim svoje prijatelje da se osećam sjajno, već sam im jednostavno ispričao istinu o sebi, svojim problemima i dugom oporavku koji me čeka. I dok su tajnovitost i laganje bili vrhunci mog anorektičnog perioda, iskren razgovor je počeo da mi prija više i od ulepšanih laži o raskošnom obroku koji ionako nisam pojeo.

Pet godina kasnije, retko razmišljam o tom periodu svog života, i o tome ne pričam svojim novim prijateljima (kao što je Sara, na primer). Bolje mi je: nije mi bilo lako da spontano odem na jezero sa svojom prijateljicom i sunčam se samo u kupaćim gaćama, okružen strancima. Pre dve godine bi mi za to bila potrebna dva dana priprema. Dobro mi je, zdrav sam, i više nego ikada se osećam spremnim za plažu. Samo vas molim, šta god da radite, suzdržite se od vrištanja kada mi dotaknete noge.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu