FYI.

This story is over 5 years old.

eseji

Trolovao sam nepoznate na Kregslistu i naučio nešto o međuljudskim odnosima

Zarad umetnosti, istražio sam zašto našim internet reakcijama nije potrebna istina ili realnost da bi izmakle kontroli.
Iz 'Portreta bliskih susreta'; Foto: Daniel de Amaral

Opisujući garsonjeru za izdavanje, bio sam fer. Stan ima visoku tavanicu, balkon, livenu kadu sa nožicama, nalazi se na samo nekoliko ćoškova od stanice Komeršal Drajv Skajtrejn – što je ključno za sve pogodnosti. Ali sam bio i iskren prema čitaocu: ume da bude bučno. Stalno brujanje saobraćaja dok kola ubrzavaju ili koče, galama ljudi koji se kreću Brodvejem, uvek imajući da viču nešto nerazaznatljivo u noćni vazduh. To ume da bude previše. Čak i sa zatvorenim vratima balkona, zvuk je prisutan, prigušen. Kao kad se vozite u autobusu sa slušalicama na ušima – i dalje ćete između truba, gitara i sintisajzera, ili šta god da već dobijate od svog omiljenog muzičkog striming servisa, nazreti neprijatne odlomke iz razgovora nepoznatih ljudi.

Reklame

Sve vam to govorim u svom postu na Kregslistu u odeljku Stanovi/Kuće za iznajmljivanje. Želeo sam da oglas sadrži sve mane moje garsonjere kako bih delovao otvoreno, iskreno i stvarno – da kad ga neko pročita ne pomisli da ga zavlačim. Sve do trenutka kad to poželim da uradim, što se desi kad usput pomenem da se, jeste, pod stana povremeno pretvori u lavu. Tad se iskrenost pomeša s apsurdnim i već tanušno poverenje koje čovek ima u validnost anonimnog internet posta biva stavljeno na veliku probu. Je li to slovna greška? Da li stan ima pod prekriven pločicama od kamenja lave? Neki čitaoci odmah gase tab, nemajući vremena za moja proseravanja, ali drugi nastavljaju da čitaju, na kraju naišavši na ovo:

“Stan je potpuno namešten, a nameštaj sam postavio tako da kad se pod zaista pretvori u lavu, možete lako da skačete sa kauča na stočić pa na kancelarijsku stolicu, itd, kako biste stigli do drugih delova stana a da se usput ne pretvorite u pepeo.”

Tad postaje jasno da je post fikcija. Ili da bi bar trebalo da bude. Makar sam ga tako zamislio. Primer bezazlenog trolovanja. Jedan od petnaest. Posejao sam još četrnaest takvih širom vankuverske stranice na Kregslistu, u svim kategorijama, zarad umetnosti. Premisa je bila prosta: napisati fiktivne oglase za Kregslist, dati lokalnim umetnicima da ih ilustruju i radove okačiti u galerijskim prostorima uz ekrane na kojima se nalaze pravi anonimni odgovori ljudi na iste oglase na najpopularnijem sajtu za oglašavanje na svetu.

Reklame

Ali sem posmatranja pasa kako zbunjeno trče parkovima parkova u iščekivanju lopte koje nikad nije bačena, a koju sam se pravio da sam bacio, nisam imao nikakvih pravih iskustava sa trolovanjem. Naročito ne na internetu i sa ljudima. Jer, ljudi su nepredvidiva, složena, smrdljiva stvorenja, a kad im se pruži bezbednost anonimnosti koju im pruža Kregslist, oni će osuđivati, denuncirati, oduševljavati se, svađati, udvarati i nuditi širok spektar drugih emotivnih reakcija na koje je teško pripremiti se. Oglas za garsonjeru za izdavanje? Dobio je više od stotinu reakcija. Većinu u fazonu ove:

“Uprkos mojoj zabrinutosti zbog lave, ipak bih voleo da dođem i pogledam stan za izdavanje ako je još slobodan.”

I tu se moje “bezazleno trolovanje” sudarilo sa stvarnošću. Vankuver se trenutno nalazi usred istorijske krize stanovanja. Ljudi su očajni. Progutaće moje gluposti ako postoji i najmanja šansa da nađu pristupačno mesto za život. Trebalo je samo 24 sata da se nakupi tih stotinu iskrenih odgovora. Neki od njih su čak potekli sa mejl adresa prijatelja. Brzo posle toga sam obrisao post.

U još jednom oglasu objavljenom u odeljku “Razmena”, odglumio sam čoveka koji objašnjava da je od majke nasledio prelepi sto za ručavanja od mahagonija, detaljno opisujući neobično, tužno odrastanje u kom je sve što je taj lik od detinjstva želeo bio pas, tako da sad želi da menja taj sto za jedno kuče. To je jedan bizaran tekst koji traži mnogo od čitalaca. Hoće li mu uopšte poverovati? Hoće li saosećati sa njim? Hoće li neko stvarno menjati psa za sto? Na taj post je stigao samo jedan odgovor. Neko dobrodušan velikodušno je tom izmišljenom čoveku dao do znanja da može samo da ode do odeljka “ljubimci” na Kregslistu, “ima mnogo besplatnih pasa tamo… verovatno možete da zadržite svoj sto :)”

Reklame

Da je neko izdvojio vreme da odgovori, da pomogne, uliva izvesnu nadu. Sposobnost da sakrijete identitet na Internetu obično vodi do surovosti i lascivnosti, a ne dobrodušnosti. Ali, da, ne brigajte ništa, još je ima. U tekstu postavljenom u kategoriji “Propuštene veze”, opisujem posebno glupu i luckastu vezu za jednu noć, koja, kao i većina kvalitetnih oglasa o propuštenim vezama, pominje više referenci na Istraživača đavola. Jedina stvar koja otkriva rod autora jeste da je postavljen u odeljku “Žene za muškarce”. I uprkos tome što oglas detaljno opisuje jednu izričito konkretnu osobu i iskustvo, dobio sam skoro šezdeset odgovora. Neki su tvrdili da su oni imaginarni muškarac iz priče, drugi su potvrdili da nisu oni, ali su ipak odlučili da mi ponude seks. I slike kara. Mnogo. Netraženih. Slika. Kara.

Prvi odgovor bio je samo slika penisa u erekciji kako klinički viri iz para bokserica sa strogom naredbom: “Dođi u centar odmah. Zapadna Džordžija. Mogu da budem domaćin.” To je stiglo dva minuta nakon što je post objavljen, taj čovek i njegov kurac.jpg samo su čekali da dejstvuju. Jedan lik je čak bez srama poslao link ka sopstvenom snimku seksa, kao da će to ikoga privući.

Odgovori na taj oglas bili su mali, šokantni uvid u to kako zamišljam da je biti žena na internetu – originalna priča, još jednom, nije ni na koji način tražila udvaranje ili eksplicitne slike nepoznatih ljudi, a opet su stigle i to u pravoj poplavi. Osetio sam mučninu gledajući kako ti mejlovi pune moj inboks u stvarnom vremenu, notifikacije kao crveni, gnojavi čirevi..

Reklame

Ali taj post dobio je i poruku:

“Čudno je, znam, ali vi ste možda seksualni demon, koliko god čudno to zvučalo! Evo linka na šta konkretno mislim: https://en.m.wikipedia.org/wiki/Succubus”

Hvala? To su odgovori koje sam tražio. Oni u kojima je neko podelio neobičan aspekt svoje ličnosti kojim ne rukovodi njegova kara. Ta osoba mislila je da bih ja, potpuno izmišljena osoba u oglasu, mogla da budem sukuba, i želela je to da mi saopšti! To je jedna fascinantna vrsta zabrinutosti.

Iz 'Portreta bliskih susreta'. Foto: Daniel de Amaral

U odeljku “besplatno”, ostavio sam priču o rolni fotografija snimljenih na nečijoj samrtnoj postelji koje je uništio duh sveže upokojenog tako što se ponašao kao totalni perverznjak prema svima prisutnima u prostoriji – foto-aparat bio je jedina stvar koja je uspela da zabeleži izopačnost dotičnog duha.

“Da, molim vas, želim ih… Žao mi je što se starac ponašao neprilično u jednom tako ozbiljnom danu i uništio svoje poslednje fotografije sa porodicom, ali voleo bih da ih vidim/imam!”

Bila je to anonimna osoba koju je zanimao jedan veoma usko specijalizovani svet degenerisanih sablasti. A ne zaboravimo verske učenjake koji drže pridike na ovom sajtu, čekirajući činjenice u ime velikog I:

“Biti Kršten signal je svetu da ste prihvatili da Hrist bude vaš Gospod i Spasitelj. Kako onda očekujete da budete Kršteni ukoliko ne verujete u to. Ja sam hrišćanin i ja sam Kršten. Pročitajte Jovana 3 16, Bog vas blagoslovio.”

Reklame

Ovaj prekor i hrišćansko busanje u grudi inspirisala je priča o praktičnom neverniku koji je na sve načine pokušao da se osigura, čisto u slučaju da se ispostavi da je zagrobni život postojeća destinacija. Uživajte u spasitelju!

***

Sama izložba govorila je o prihvatanju izvesnog poznatog a nepoznatog mraka interneta – pojesti trešnju za koju se vidi da je počela da truli. Nije cela trešnja smeđa i sasušena, ali delovi koji jesu? Od njih i dalje možete da se razbolite. I mogao sam to da osetim u svom stomaku. Bila je to mešavina raznih stvari. Zažalio sam što sam trolovao ljude koji traže dom, ali sam saznao i koliki je stepen očajanja zahvatio ljude u Vankuveru, što je bilo bolno i osvešćujuće otkriće. Mislio sam da već znam koliko je internet užasan prema ženama, ali ta količina netraženih čvrstih (ugh) dokaza izdigao je sve na jedan sasvim novi nivo. Tokom tog procesa, otkrio sam da naš osećaj za stvarnost deluje fleksibilnije u anonimnom prostoru interneta. Mi smo stvorenja koja žive od međusobne povezanosti i izgleda da možemo da izdržimo malo glupiranja ako to znači pažnju nepoznate osobe:

“Želim samo da vam se zahvalim što ste objavili ovaj oglas na ovaj način. Definitivno je nasmejao mnoge ljude u trenutku kada potraga za stanom ume da bude veoma stresna.”

Ukoliko je taj lažni oglas poslužio kao razbibriga za samo jednu osobu, ja sam zahvalan. I uprkos svim prethodnim ličnim mukama koje sam izazvao neobičnim metaforama o kamenom voću, zahvalan sam na Kregslistu. Jer ova izložba me je naučila da nije sve tako strašno. Ni najmanje. Čak i pod pseudonimima, ljudima je i dalje stalo. Omogućilo im je da se izraze, da izgrade zajednice, i sve donedavno, da bezbedno zarađuju za život.

Sve sam to naučio samo zato što je anonimnost koja štiti trola pružila i bezbedan prostor učitelju.

Pratite Kola na Tviteru.