FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Od Dorćola do Pjongjanga - kako je Mihailo Ivanović osvojio Severnu Koreju

Pre dve godine, Severna Koreja je doživela jednu malu fudbalsku revoluciju. Revoluciju koju je pokrenuo jedan naš čovek - a ko bi drugi?
Mihailo Ivanović u Severnoj Koreji
lična arhiva Mihaila Ivanovića

Na svetu su, reklo bi se, izvesne samo dve stvari. Prva je da se u svakom kutku planete u nekom trenutku igra fudbal, a druga je da su Srbi verovatno deo te utakmice. Otkako je sveta i veka, tj. otkako je moguće stići i u najudaljenije krajeve zemlje za manje od mesec dana putovanja, srpski fudbalski radnici odlaze trbuhom za kruhom i postaju deo nacionalnog folklora. Bora Milutinović, Milorad Kosanović, Dragan Stojković Piksi, svi su se oni u svoje vreme hvatali u koštac sa raznim egzotičnim kulturama i njihovim fudbalskim tradicijama, i neretko i pobeđivali.

Reklame

Mihailo Miki Ivanović jedan je od tih fudbalskih prosvetitelja, ali njegov put je nešto zanimljiviji nego ostali. Naime, ovaj nekadašnji trener Voždovca, Smedereva, OFK Beograda i podgoričke Budućnosti imao je priliku da vodi jedan klub iz Severne Koreje, čime je bukvalno stekao laskavu titulu kapetana Kirka srpskog fudbala - hrabro je otišao tamo gde niko nije pre njega. I nije se zadovoljio samo odlaskom, već je tokom svog sedmomesečnog boravka u Pjongjangu uspeo da osvoji i nekoliko nacionalnih trofeja.

O fudbalu u Severnoj Koreji znamo jako malo, kao uostalom i o samoj zemlji mimo onoga što nam serviraju u vestima (čitaj : histeriju o nuklearnim probama i navodne megalomanske navike maršala Kim Džong-Una). Razgovor sa Mihailom pružio bi mi jako vredan uvid u sportsku kulturu ove izolovane zemlje, koja je svojevremeno 1966. iznenadila ceo svet prvo pobedom protiv Italije, a zatim i umalo eliminisanjem Euzebijevog Portugala na Mundijalu u Engleskoj. Prilika koja se ne propušta, pogotovo za mene kojeg inače zanimaju egzotične sportske priče.

Sastali smo se jednog nedeljnog jutra na Dorćolu, u kafiću nedaleko od njegovog stana, i natenane proćaskali o tome kako je to bilo trenirati najpopularniji sportski kolektiv iznad 38. paralele. I kako se zaista živi u Severnoj Koreji, i kako sve to tamo izgleda.

VICE SRBIJA : Mihailo, za početak, ono možda i najzanimljivije – kako neko uopšte dođe do trenerskog posla u Severnoj Koreji? To baš i nije svakodnevni angažman reklo bi se.

Reklame

MIHAILO IVANOVIĆ : Postoji jedan čovek, bivši bokser, Fahrija Šekularac, koji već godinama intenzivno sarađuje sa sportskim klubovima Južne Koreje. On je došao u nekakav kontakt sa čovekom koji je zaposlen kao šef za odnose sa inostranstvo u sportskom društvu „25. April“, izvesnim pukovnikom Kimom, i pukovnik Kim mu je tražio fudbalskog trenera. On je preporučio mene, a dodatna preporuka stigla je i od Branislava Mora, odbojkaškog trenera koji je takođe radio u Severnoj Koreji.

I tako, zove Šekularac mene jedan ponedeljak i kaže, jel’ bi išao ti u Severnu Koreju? Kažem, išao bih, što da ne. Dva dana kasnije, zove me i kaže – letiš u petak. Ja, iznenađen. Sve se brzo odigralo.

U petak sam krenuo avionom za Peking, gde su me sačekala dva čoveka iz ambasade Severne Koreje, smestili me u hotel i rekli mi da se sutra ujutru leti za Pjongjang. Međutim, uveče su došli i rekli mi da se put odlaže za ponedeljak, jer taj pukovnik Kim, koga sam ja posle i upoznao i sa kojim sam blisko sarađivao, ima neka posla u Kini. Na kraju su mi javili da ipak idem sam, i tako sam u ponedeljak stigao u Severnu Koreju.

Otišao sam jer eto, moja situacija je u tom momentu bila takva da je bilo dobro otići negde – zbog finansija, da ne lažem. A kad sam prihvatio, odmah sam se zapitao, šta sam ja to prihvatio, gde ja to idem, pa ne znam ništa o tim ljudima. Uostalom, znate već šta se priča o Severnoj Koreji ovde.

Reklame
Mihailo Ivanović

Mihailo Ivanović. foto : autor

Šta su vam rekli porodica, prijatelji…?

Ništa. Ja imam samo sina, novinara, koji mi je rekao – idi ćale, ako si rešio. Jesi rešio? Jesam. Pa idi onda. I ja odem. A kažem vam, ništa ne znam, ama baš ništa. Znam da idem u klub „25. April“, koji je vrhunski klub tamo, višestruki šampion, i da je pod vojnom upravom. Vojni klub, takoreći.

Elem, na aerodromu mene čeka prevodilac, moj ispostaviće se nerazdvojni prijatelj u narednih osam meseci. Momak koji je studirao ekonomiju i jezike, kineski, kažu, zna bolje od Kineza, a engleski govori baš perfektno. Mnogo bolje nego ja! I pitam ti ja tako njega odmah, je li, kaži mi, koji smo, gde smo, kakvi smo, kakvo je prvenstvo…a on će meni, pa ovde nema prvenstva.

Nema prvenstva?

Ja u čudu. Kako bre nema prvenstva? Što su me zvali? A on mi objašnjava, ovde se igraju turniri – šest puta godišnje. Vi ćete se spremiti, mi smo višestruki šampioni tih turnira, i kaže mi – od tih šest, mi u proseku uzmemo pet. Iste večeri ja se vidim sa Morom, i za večerom ga pitam, „Moco, ti si ovde već neko vreme, kako se igra ovde fudbal?“. On, iskreno, kaže – Miki, nemam pojma, ne gledam to uopšte.

Moja prva utakmica je za deset dana, i ja sednem prvo sa trenerima u stručnom štabu da vidim šta je i kako je. Inače, bivšeg šefa ostave u štabu, što se ispostavilo kao greška – ljubomora radi, znate, i videlo se da je on od prvog dana bio protiv mene. Ali, trudio se da bude korektan, jer je on ipak potpukovnik, pa ne valja da pokazuje nedisciplinu mimo čina.

Reklame

Ček, ček…potpukovnik?

Pa da, „25. April“ je vojni klub, i svo osoblje kluba, od igrača do uprave, su – vojnici. Neki fudbaleri su vojnici, kapiten je potpukovnik, ima tu mnogo majora među igračima, moji pomoćnici su sve oficiri…lekar je vojni lekar, sve je vojska. I oni svi žive u sportskom centru „25. April“, koji je…pa ’ajd da ne preteram, ali kao neki omanji grad. Tu ima dvesta terena, hala, sala, stambenih objekata…tu svi oni žive. Na prvom treningu, ja spazim na tribinama onog njihovog NBA igrača kako sedi.

Koga, Denisa Rodmana?!

Ma ne ne, njihovog, onog…

Ah! Mislite na Ri Mjung Huna, onog ultravisokog momka?

Da, i on je igrao za „25. April“. Sad je neki funkcioner tamo…ali da se vratimo na priču. Pitam ja njih, šta igrate vi? 4-4-2, kažu. Dobro, ja ću to da promenim u 4-3-3, jer sam video na prvih par treninga da ja imam igrače kojima će to pasovati. A oni – oni su bili protiv toga, čak je i taj pukovnik koji je glavni za fudbal bio protiv, ali ja sam im rekao, ja ću to da igram i tačka.

Dođe i ta prva utakmica, i to na stadionu „Prvi Maj“ koji prima 114 hiljada ljudi. Neverovatan, ma, neverovatan stadion! I tu dođe desetak hiljada ljudi, što nama dole deluje kao da ih ima sto, ali nema veze. Ja promenio sistem, mi dobijemo 2-0, i još i penal promašimo za treći gol. Lagano. Završi se utakmica, tek ja vidim, neko silno radovanje, neki pehari se dodeljuju…cimnem ja ovog mog prevodioca, je li bre mali, šta je ovo? A on će meni, pa ovo je bilo finale. Ej, finale!

Reklame

Pa što mi nisi rekao, pitam ga ja. Kaže, zabranili su mi da ti kažem da se ti ne bi nervirao, da ne upadneš u frku…znaš, kako to prva utakmica pa odmah – finale. Ali dobro, završilo se to kako je trebalo.

Ja sam se brzo nametnuo jer sam odmah napravio rezultat, i jer je taj moj eksperiment, nazovi, uspeo. Osim trenera, koji su bili u gardu, svi su bili zadovoljni, pa sam ja posle i držao predavanja oficirima, oni su bili oduševljeni. Na kraju smo dobili skoro sve utakmice, samo smo igrali nerešeno protiv reprezentacije.

Kako sad pa to, protiv reprezentacije?

Reprezentacija vam je tamo odvojeni entitet. Oni vam uzmu igrača i to je to, ne vrate ga do daljnjega. Oni svi žive zajedno godinu dana, treniraju zajedno, ne mrdaju. Meni su odmah uzeli dvojicu najboljih.

Inače, selektor je u to vreme bio Jern Andersen, Norvežanin sa nemačkim pasošem, tako da ja nisam bio jedini stranac u severnokorejanskom fudbalu. On mi se stalno žalio kako ne može da izdrži tamo. Mislim da je na kraju i otišao odatle.

A kako ste vi izdržali?

Vidi…nije sve to tako kako kažu priče.

Pa dobro, pretpostavio sam nešto, ali nikad baš da čujem konkretno.

Ja sam sedeo u jednom kafiću tamo svaki dan, kafić je radio 24 sata. Predivan kafić, u jednom tržnom centru, na spratu. I kad sam se malo zbližio sa tim osobljem, oni su se malo otvorili prema meni – inače su malo rezervisani svi oni, znaš. I pitam ja njih, jel’te, jel’ dođe neko recimo u tri ujutru? Oni kažu ma da, kako da ne. Mislim, ne bude puno al’ bude ljudi. Pitam, jel’ stranci? Pa ne samo stranci, dođu i naši – mahom studenti.

Reklame

Na ulicama, džipova koliko hoćeš. Novih vozila. Nije, nije sve to tako…mislim, jesu oni malo zatvoreni. I da, okupirani su Vođom, tj. Maršalom. Opsednuti. Tamo postoje dva TV kanala, dnevno emituju od pet do jedanaest uveče.

Pa jes’, što bezveze da emituju kad je narod na poslu.

Tako nekako. Ali, u tih pet-šest sati programa, on je na ekranu četiri sata. U sve se razume. Kad se priča o sportu, on to dobro zna. O raketama, to najbolje zna. Poljoprivreda, i on to zna. On tu nešto objašnjava, ljudi zapisuju, tako to nekako izgleda.

Sad moram da vas pitam ovo. Pošto je maršal ujedno i vrhovni zapovednik oružanih snaga, a vi ste bili trener vojnog kluba, jel’ to znači da je baš on odobrio vaš dolazak?

Pa kako drugačije, ne sme ništa bez njega. Na mom ugovoru sa klubom je stajao njegov potpis. Posle sam ja inače provalio preko ovog mog pukovnika Kima, koji je jedno vreme i boravio u Beogradu, dok je Hong Jong-Đo igrao za Bežaniju, zašto sam ja bio tamo tako dobro primljen. On mi je prosto rekao – prošao si kod nas jer si iz Srbije. Jer ipak, vođin deda, Kim Il Sung, je bio prijatelj sa Titom, Kim Il Džong je takođe bio dobar sa Titom, pa je to neka porodična tradicija. Takođe, oni u večitoj frci sa Amerima, a nas Ameri i bombardovali, pa smo se često zezali – imamo zajedničke neprijatelje.

A recite, kako ste vi bili smešteni tamo?

Živeo sam u vojnom hotelu, u trosobnom apartmanu. Hotel je bio star, ništa posebno, ali jebiga, solidno je bilo. Imao sam dvadeset i četiri sata na raspolaganju Mercedes sa vozačem, prevodioca smo već spomenuli, a imao sam i svog kuvara i kelnera. Uveče njih dvojica dođu kod mene u sobu, pa se dogovaramo šta je sutra za doručak, ručak i večeru. Mislim, stvarno sam živeo…

Reklame

Po slikama sam video da je Pjongjang lepo mesto.

Mnogo lep grad. Kroz Pjongjang protiče reka Taedong, i ona je puna malih i velikih rečnih ostrva. Na jednom ostrvu je, recimo, taj veliki stadion koji smo spominjali. Odmah do njega, na drugom ostrvu, prelep hotel za strance od šezdeset spratova. U Pjongjangu, inače, ima i hotel sa 104 sprata – napravili Egipćani koji tamo drže mobilnu telefoniju. Ali još nije pušten u rad. Samo stoji. Valjda, da se pokaže.

Dobro, a jel’ su vas pratili? Pošto, ja kako čitam, nijedna turistička tura u Severnoj Koreji ne prođe bez pratnje bezbednjaka. Zlu ne trebalo…

To je tačno, a moj prevodilac je u stvari bio bezbednjak. On bi uveče dojavljivao višima šta sam radio, s kime sam pričao…recimo, ja sam tamo imao mobilni internet, čega inače nema u Severnoj Koreji, ali su ga meni namestili. Sećam se, ja pitao prevodioca jel’ može nešto da se sredi, da ne budem baš mimo sveta. On kaže – videćemo. Za par dana, dovede mi nekog njihovog malog tehničara, on me povede u neki hotel, smesti me da pijem kafu i kaže, sad sačekaj, ja idem da rešim to.

I pijem ja kafu dobra četiri sata, a ovaj se vraća, daje mi telefon i kaže, ok, sad radi. Samo, inače, tamo se sve to papreno plaća – čak se i Vajber i Votsap naplaćuju. Uzmeš prelistaš srpske novine, proćaskaš sa nekime preko mreža, i ode četrdeset dolara na dan.

E, tako ti ja jednom dođem u situaciju, šalju mi ovi moji iz Srbije drugari na Vajber neke bezobrazluke, kad eto ti ga za neki dan prevodilac kaže, znate, one slike što vam stižu iz Beograda, ne biste to trebali da gledate…ja se kao pravim lud, ma koje slike. A sve znaju. Posle, kad sam se zbližio sa ovim prevodiocem, uhvatim da ga zajebavam malo. U deset uveče kad dođu kuvar i kelner, on ode da spava, a ja mu kažem – čekaj bre, pa jel’ moraš večeras ili ujutru da im šalješ izveštaj, sedi malo. A on se nasmeje pa kaže, pa mogu i ujutru. Pa šalji onda ujutru, ko ga jebe, odmori bre…

Reklame

Recite, jeste li imali dodira sa običnim svetom, ovako na ulici? Turistima to brane navodno.

Meni nisu. Oni su vrlo korektan narod, to što sam ja imao priliku da vidim. Spremni su da popričaju sa vama – ne o svemu, naravno…pomeneš maršala, oni svi ustanu, ne pitate ih o nuklearnim probama, ali ostalo može. Pričate o životu, o njihovom ratu…

Uvek aktuelna tema.

Oni znaju za nas. Mislim, znaju Jugoslaviju. Srbiju malo ko zna. Ali Jugoslaviju znaju svi.

A onaj običaj da morate da ostavite cveće pred svakim kipom dvojice bivših vođa?

Ja sam, već na početku boravka, insistirao da me povedu tamo gde su te velike statue, od po trideset metara. Jer to je meni zanimljivo, što da ne vidim. Kad smo dolazili, meni mali kaže, sad morate da kupite cveće i položite tamo.

Mihailo Ivanović Pjongjang

Mihailo i dinastija Kim. Iz lične arhive Mihaila Ivanovića.

Posle sam tražio da idem u mauzolej gde počivaju Kim Il Sung i Kim Il Džong, ali za to treba specijalna dozvola – tu već ne može tek tako da se ode. Dobro, ja sam je dobio jer sam radio tamo gde sam radio, ali čekao sam par dana. I tamo isto, odeš, pokloniš se, ostaviš cveće.

Inače, prvi dan kad sam stigao, oni mene odvedu u hotel, ja se smestim, siđem posle dole u predvorje i razgledam…i vidim na zidu portrete bivših vođa. Ja pokažem rukom i pitam, mali, jesu ovo, a on me prekida i kaže nemojte tako rukom da pokazujete. To je nipodaštavanje, nemojte to. Dobro, dobro, kažem ja, ali moraš uvek da me ispraviš kad ovako nešto uradim.

Reklame

Imaju, dakle, obzira prema takvim greškama, tolerantni su?

Jesu, kako ne. Ma ima mnogo turista tamo, čoveče. Evo, mi kad smo osvojili jedan turnir, nas su častili boravkom u nekom planinskom ski centru – perverzija, čoveče, znaš kakvo je odmarališta. Planina, a dole vidiš more…i ja tu zateknem puno Australijanaca. Kontam, oni su korektni sa Kinezima i Rusima, pa po automatizmu mogu i u Severnu Koreju.

Vratimo se malo na fudbal sada. Kakvi su njihovi fudbaleri? Kako ih vi cenite?

Pre svega, poslušni su. Zadaš im vežbe i ne moraš da ih kontrolišeš – oni besprekorno slušaju. Što se već čisto fudbala tiče, oni su jako talentovani. Imaju odlične ofanzivne vezne, recimo. Izuzetni igrači.

Ovaj moj tim, koji sam ja vodio, pa još bez reprezentativaca…kad bi igrali ovu našu ligu, gubili bi od Zvezde i Partizana, ali od ostalih – ne. Sigurno ne.

Kako se oni školuju? Tj. kakva je njihova baza, trenerska struka, kako stiču fudbalske veštine?

Mislim da je to malo problem, barem po onome što sam ja uspeo da provalim. Oni ne prate moderni fudbal, nisu u toku. Ja sam uspeo da nabavim snimke Barselone i Bajerna kad je Gvardiola bio trener, i na osnovu toga pokušao da im objasnim tu pas igru koja se tu negovala. Oni – u šoku, kao da ne žive na ovoj planeti. Tu sam imao i problem sa jednim starijim pukovnikom koji je u sportskom društvu bio nadležan za fudbal, on me je prekorio što puštam igračima ove gluposti, naš fudbal je ravan ovome ako ne i bolji. Ma, idi… (smeh)

Reklame

Pa jeste li uspeli da ostvarite te vaše taktičke namere?

Sve do jedne. Kažem vam, imao sam mnogo dobre igrače, neverovatno talentovane. Imao sam samo problem sa povredama, ali o tome malo kasnije.

Kako ste komunicirali sa igračima, isključivo putem prevodioca?

Shvatio sam jako brzo da ne mogu da im popamtim imena, meni je sve to bilo slično. I onda se setim – naučim ja njihove brojeve, od jedan do dvadeset, i onda pred svaki trening ih postrojim i svakome dam dres sa brojem, i kažem im – ti si danas sedmica, ćilibon, devetka je kubon, petica obon, i tako dalje. I onda, kad je utakmica, ja viknem – ćilibon! I sedmica se odmah okrene. Naučio sam i par onih osnovnih termina, levo, desno, brže, napred, nazad. Snašli smo se već.

Dobro…i tako, kažete, idu ti turniri. Vi se pripremate…pa, pretpostavljam da karantina nema jer je karantin tamo dug koliko i sezona.

Karantin je doživotan, i ne samo za nas. Ostale ekipe su civilne, ali i oni žive u odvojenim sportskim centrima.

Turnira kažete ima šest?

Tako, minimum šest.

I koliko traju?

Po dve nedelje svaki.

Samo dve nedelje? Pa koliko utakmica se odigra u tih četrnaest dana?

Ako uđeš u finale, ukupno osam utakmica.

Osam utakmica u dve nedelje?! Pa to je malo neljudski, zar ne?

Malo više neljudski! Ja sam posle objasnio njihovom predsedniku fudbalskog saveza, kod kojeg sam jednom prilikom bio na prijemu, da to ne može tako, upropastiće fudbalere. U stvari, oni su već upropašteni. Ne možete ništa da napravite u fudbalu ako vam igrači rade pripreme šest puta godišnje – njihova muskulatura je uništena, kosti su im slabe. Oni se nenormalno povređuju – šest puta pripreme, znate šta to uradi telu? Prvo kamp pa jake pripreme, pa spustite trening za utakmice, pa pustite par dana odmora, pa opet utakmice, pa tako do kraja, pa onda raspust i onda – op, opet jake pripreme.
Pritom, sportska medicina im je na nivou srednjeg veka. Oni nemaju najobičnije mašine za terapiju.

Reklame

Pa kako rade velnes, kako se rehabilituju?

Ma imaju neke svoje banje sa toplom vodom, tako neke stvari. Ja da sam ostao, već bih dogovorio nekog našeg fizioterapeuta da dođe tamo da radi, da im malo objasni neke stvari. Oni ne znaju da se leče – bezazlena povreda članka, koja kod nas traje tri dana, se tamo sanira mesec dana! Kad mi je to rekao doktor, nisam mogao da verujem. Ej, mesec dana za to…

Ali, da se vratimo časkom na tu problematiku turnira – ja im kažem, ljudi, ne može ovako stvarno. Morate da uvedete kalendarsku sezonu kao i svi ostali. Oni će, jao, pa kako sad to…nemamo mi iskustva za takve stvari. I tu im ja objasnim da je to bezazlena stvar, da nije teško, i da će biti dobro iz više razloga. Prvo, tako bi dobili kontinuitet u radu, što je značajna stvar. Druga, rešili bi problem sa povredama. A treća…gledajte, turniri funkcionišu ovako. Sve utakmice se igraju u Pjongjangu, i onda, prvo kolo u ponedeljak, a prva utakmica u deset ujutru – ne dođe 200 ljudi na stadion. Ja im kažem, ne možete to da radite, poništićete interesovanje za takmičenje.

Jel’ se narod inače interesuje za fudbal?

Ma da, ali samo za pojedine utakmice. Ne zanima njih kad igra 25. April sa nekim indijancima iz provincije kojima mi damo deset komada za poluvreme – pa još u deset ujutru. Ali, kad smo igrali na otvaranju renoviranog stadiona „Kim Il Sung“, gde su inače dočekali Tita svojevremeno, protiv Amrokanga, kluba ministarstva unutrašnjih poslova, bilo je krcato – više od šezdeset hiljada ljudi je došlo da gleda.

Reklame

Ukratko, mislim da je tu glavni problem bilo to turnirsko takmičenje, jer ko još lud dođe na stadion i onda ceo dan gleda utakmice. Glupost.

A ima li navijanja, kad već dođu navijači? Kakva je atmosfera na utakmicama?

Bogami – navijaju. Navijaju strašno! Moj klub ima najviše navijača, ali ima i onih koji ga ne vole, jer su najjači i najtrofejniji. Pa bude baš dobra atmosfera.

Severna Koreja je svetska sila u ženskom fudbalu, jeste li imali prilike da vidite možda i kako devojke igraju?

Ženski fudbal im je mnogo jak, mnogo. Znaš kako treniraju! Gledao ja…po četiri sata na terenu, teretana, baš dobro rade. One su uostalom bile tri puta prvakinje Azije, i više puta šampionke istočnoazijskih prvenstava. Gledao sam snimke tih dočeka kad bi se vraćale sa zlatom, au, pa to bude fešta…

Njima su sportisti i sportistkinje izgleda dosta ravnopravni.

Izuzetno. Evo, daću vam primer – tu gde sam ja trenirao trenirali su i atletičari, tj. atletičari i atletičarke. Primetim ja da treninge vodi jedna žena, tako, četrdesetak godina recimo. Pitam malog, ko je ova, a on kaže – pa to vam je ovde legenda, skakačica u dalj. Njen državni rekord još stoji. Popričali smo malo, pitam je za Ivanu Španović, kaže – nije čula. Ne prate, šta će…

Niste bili neuspešni, osvojili ste više tih turnira, ali je do razlaza ipak došlo. Kako i zašto?

Ja sam klub trenirao sedam meseci, i u tih sedam meseci, mi smo igrali sjajno – pobeđivali sve žive, osvajali sve. Samo sam jedno finale izgubio na penale. A onda, negde sredinom novembra, dođe meni pukovnik Kim i kaže – moramo sad da se dobro spremimo, u januaru idemo u Oman na svetsko prvenstvo vojnih ekipa. Ja kažem OK, međutim, posle petnaestak dana to otpadne, i ja dođem u situaciju da je ispred mene četiri meseca bez rada – novembar, decembar, januar, februar. Zime su tamo mnogo jake – naiđe sibirski vetar i to bude baš gadno, i naravno, nema treninga.

Reklame

Kaže onda meni Kim, vidi, četiri meseca da budeš ovde i da primaš te pare…moramo da vidimo da malo smanjiš tu platu, barem dok je mrtva sezona. A ja, nametnuo se tamo, malo se osokolio, razmišljam – ma kakvi, moliće me da ostanem. I kažem, neću. On me moli, kaže, daj bar malo, da prenesem ovima da si spreman, ovo ono…ali ja ni da čujem. Mislio sam da će ih proći, međutim ubrzo smo se rastali. I kad me je Kim ispratio na aerodrom, rekao mi je – znaš, tvoja primanja su ipak bila enormno velika za naše uslove.

I tako se na kraju i ispostavi da je tu bilo dosta ljubomore – neki su bili ljubomorni na moje metode rada, a neki, bogami, eto i na primanja, koja su bila astronomska za njihove uslove. Posle sam čuo da je neki glavonja iz generalštaba, neki prilično jak oficir, išao da se žali kako je to moguće da jedan trener, civil, ima dvadeset puta veću platu od njega.

Po onome što sam do sada mogao da zaključim, nije bilo samo do para, zar ne.

Pa, i tu si u pravu. Vidite, recimo, ja sam radio u vojnom klubu, pa su fudbaleri ustajali kad i vojska – u pet ujutru. Ja sam onda insistirao kod pukovnika Kima da to ne može tako, kako ja da ih spremim, oni ustanu u pet, pa doručkuju, pa trening, a utakmice popodne. Ne ide. I on izdejstvuje da spavaju do pola osam, što je bila gotovo revolucija. Kaže meni mali, bogami, ovo bi moglo da izazove probleme…vi menjate neka ustaljena pravila. To nije dobro.

Ali da, ja sam tamo bio prvi strani trener, i prvi sam promenio neke zakone, neke postulate po kojima su oni godinama radili. Meni je lepo pukovnik Kim i rekao – Miki, ako si ti spreman da radiš kako misliš da treba, ti radi, ali biće problema. Ti te probleme nećeš mnogo osetiti jer te mi štitimo, ali neće tu biti baš sve kako misliš da jeste. I eto, tako je i bilo.

Mislio sam da će me zvati opet, ali do toga nije došlo.

Niste niukakvom kontaktu?

Ne, pa kako bi. Ne postoji kontakt sa njima. Ima jedan fiksni telefon na koji sam posle pokušao da dobijem pukovnika Kima, i uspeo sam čak i da dobijem vezu, ali operater nije znao engleski. Ja njemu „colonel Kim“, ma kakvi. Ništa.

Pretpostavljam da bi oni mogli mene da dobiju kada bi hteli, ali do toga za sada nije došlo. I baš mi je žao, jer vidi, to je bila bajka za mene, jedno nesvakidašnje iskustvo. Izuzetni uslovi za rad, lep grad, dobri igrači, disciplinovani, radni, ja tu uvodim neke novotarije…

Pa, da zaključimo onda sa pitanjem – na osnovu ovih vaših iskustava, da li bi preporučili nekom našem čoveku da ode u Severnu Koreju ako ga pozovu?

Mene sad da zovu, sutra bih otišao. Neka vam to bude odgovor. Ja sam radio kao trener u Kini, na Kipru, u Crnoj Gori, bio savetnik u reprezentaciji Makedonije, radio u više domaćih klubova…ali ovo u Koreji je bio jedan od najlepših perioda mog života.

***

Svega par meseci nakon Mihailovog odlaska, Severna Koreja je i zvanično raspustila turnirski sistem i prešla na "normalno" takmičenje. Zahvaljujući toj promeni, klubovi iz ove zemlje su dobili priliku da nastupaju u AFC kupu, azijskoj verziji Lige Evrope - 25. April je stigao do polufinala, gde je izgubio od turkmenistanskog predstavnika Altina.

Pozdravljam se sa Mihailom i prenosim mu ove "novosti" sa dalekog istoka - on se nasmeši i kratko kaže, poslušali su me. Možda u Srbiji ovaj trener nije ostavio previše traga, ali će ga zato u Severnoj Koreji itekako pamtiti.

Uostalom, zar ne kaže lepo naš narod - niko nije postao prorok u svom selu.