FYI.

This story is over 5 years old.

Gaming

​Nikad više ništa neću voleti kao što sam voleo Gejmboj

Septembra 1992., sa šest godina, zaljubio sam se u Nintendo Game Boy

Preko 18 miliona igrača je videlo ovaj kadar. To je nešto.

Septembra 1992., sa šest godina, zaljubio sam se u Nintendo Game Boy. Bila je to sreća u nesreći posle pada sa bicikla koji mi je doneo zubne proteze i trajno otečenu donju usnu. U blagom šoku, lica umazanog skorelom krvlju, u sobi hitne pomoći na Ostrvu Vajt čekao sam da dođe doktor i namesti mi prednje zube. Moj pragmatični tata ponudio je da mi kupi šta god poželim da bi me razvedrio.

Odgovor sam mu dao bez i trenutka razmišljanja. Zaboravio sam razbijena usta kad se preda mnom otvorio drečavo zeleni osmobitni svet. U sledećih pet-šest godina, sva druga sećanja potisnuli su jednobojni Mario, Link, i antropomorfna pufnica Kirbi.

Reklame

Opsesija je odmah uzela maha. Ne računajući predškolske zebnje i urođenu nesposobnost za sport, život mi je u tom uzrastu bio patetično lagodan. Imao sam više nego dovoljno vremena da uživam u čarima moje nove sive cigle – a njih je samo jačala činjenica da su svi moji prijatelji bili više zainteresovani za konkurentski uređaj po imenu Sega Game Gear.

Originalni model Gejmboja, via Wikipedia

Iz današnje perspektive, naravno da nisu imali pojma – Game Gear je izbačen na tržište prerano, još 1990. Godine, kao tehnološki i vizuelno efektnija alternativa Gejmboju, ali bio je potpuno nedostojan rival. Jeste, grafika u boji je bila lepša, emuliran je osećaj Genesis kontrolera, i mogao si da puštaš epizode serija u krdžavom formatu ako si imao antenski dodatak. Ali uprošćeni dizajn Gejmboja, njegov ograničeni mikroprocesor adaptiran od Z80, njegovi jedinstveni zvuci i slike– ti nedostaci su ga samo činili privlačnijim. (Da ne pominjem koliko je dubok trag ostavio; samo pogledajte današnju popularnost retro pikselizovanih igrica i osmobitne muzike raznih žanrova.)

Prvih par meseci, imao sam samo Super Mario Land i odgovor na Bombermena u izvedbi Hudson Softa – igru po imenu Dynablaster. Tu već nije bilo povratka. Gutao sam broj za brojem časopisa kao što su Mean Machines i njegov trapavo nazvani naslednik, Nintendo Magazine System; prikazi zaboravljenih igara koje nikad neću igrati urezali su mi se u mozak zauvek, od Parasol Stars do Dr. Franken II.

Reklame

Zbirka koju sam kasnije sastavi od nasumičnih kupovina i poklona bila je jedva prosečna, nedostajali su joj brojni klasici. Nisam imao Metroid II ni Street Fighter, ni Kid Dracula, ni Gargoyle's Quest; na kratko sam pozajmio i prešao nastavak Super Mario Land-a, Six Golden Coins; u vreme kad je Pokemon izašao, već sam svu pažnju usmerio na SNES.

Umesto njih, slepo sam obožavao praktično svaku igru koju sam imao. Brzi Gonzales je bio besramna kopija Sonika (čak je na isti način tapkao nogom iz dosade) ali dosta dobra, sa dodatkom „La kukarača" muzičke pratnje. Kirby's Dream Land 2 je možda i najbolja od svih platformi za Gejmboj, psihodelična mešavina kreativnog dizajna nivoa i genijalno slatke grafike, jedna od najboljih epizoda u seriji igara o ovoj bulimičnoj pufnici.

Robin Hud: Princ lopova

Desert Strike, EA pucačina o Prvom ratu u Iraku, dokazala je da Gejmboj može da bude i opasan a ne samo simpatičan, ako zanemarimo amerikanizme i neukusnu tematiku. Trapavih obrada popularnih filmova bilo je napretek; čak sam i ja bio svestan da je

Beetlejuice dno dna, ali sam Robin Hood: Prince of Thieves igrao do iznemoglosti tokom svake duže vožnje. Kroz mravolike bitke, usputne dvoboje, i mučno tumaranje, nisam uspeo da shvatim zašto su svi likovi iz filma sasvim verno preneti osim Kostnerovog protagoniste koji je ispao pljunuti Dejvid Haselhof.

SF žar mi je bio redovna mušterija. Super Return of the Jedi je bila naporna i vizuelno mutna igra, ali vredela je truda bar zbog onog dela sa lebdećim biciklima na Endoru. Mega Man: Dr Wily's Revenge je takođe bila teška ali vizuelno fantastična. Turrican joj je estetski bila sušta suprotnost, sablasno beživotan prikaz budućnosti ogromnih praznih nivoa. Nijedna nije bila savršena, ali za sve sam se ipak trajno vezao.

Reklame

F1 Race

Možda sam najviše potcenio F1 Race, uzbudljivi trkački simulator pun industrijskih zvuka pravo iz Gejmbojevog paklenog generatora bele buke – kriptonit za roditelje.

A onda je na red stigla Zelda. Link's Awakening je bio pravo otkrovenje za mene u tim godinama (kao i u ovim). Sama pomisao na igru odvodi me prustovski u prošlost, u hotel na Kanarskim ostrvima, gde sam u ležaljci kraj bazena prvi put zakoračio na plažu Koholinta, udubljen u novi sistem komandi, potpuno nesvestan stvarne tropske plaže u blizini, a ni teške melanholije koja će uslediti kad igru budem završio. Ne znam koliko sam sati spizdio na Zeldu, a još manje koliko roditeljskog novca na Nintendo Hotline telefonske pozive kad god bih se u igri zaglavio (što je bilo često).

Video, audio, narativ, razrađeni likovi – svaki delić igre me je očarao. Naravno da sam voleo sve svoje igre, ali Link's Awakening je učinio da naslutim da možda postoji nešto ispod površine, neki duboki emotivni odjek koji će mi se vraćati godinama kasnije. Za razliku od A Link to the Past – ostale delove serijala nisam igrao – ova igra se ne završava na herojskom vrhuncu. Sve se vrti oko prikupljanja osam instrumenata sirena kojima će se probuditi Riba vetrova, sasvim prizeman cilj koji treba da oslobodi protagonistu osećaja beznadežne usamljenosti. Veze koje stvoriš sa ostalim likovima, celo ostrvo koje upoznaš tokom igre, sve to na kraju uništiš jer je sve samo deo dremke sveznajućeg kita koga budiš – bolno neizbežan nihilizam. Poslednji kadrovi igre, Link koji pada natrag u beskrajni okean dok daleko iznad lebdi trag Ribe vetrova, zaista izazivaju čežnju. Za osmogodišnjeg mene, bila je to teška egzistencijalna drama. (Ko voli Zeldu, može da pročita i naš članak o najboljim trenucima ove serije.

'Link's Awakening,' the final boss battle and ending

Zadovoljstvo nije moglo da potraje. Gejmboj je već 1996. postao antikvitet pa sam svoje igre trampio i prešao na SNES (http://www.vice.com/read/ill-never-love-a-console-like-i-loved-the-super-nintendo-218), na čitav niz PC strategija i pucačina, na N64 (http://www.vice.com/read/acknowledging-the-ultra-ambition-of-the-nintendo-64-645), dok mi je entuzijazam za video igre polako jenjavao sve do sredine dvadesetih. Stara siva cigla je odavno mrtva – ekran su najzad proždrali mrtvi pikseli koji su se kotili a jedne strane što sam duže igrao – ali i dalje je sa mnom u sećanju, duh jednog nezaboravnog poklona.