'Ljubav', film Gaspara Noea. Foto Benoît Debie
Kao što ste verovatno već čuli, novi filma Gaspara Noe, Ljubav, prikazuje gomilu nesimuliranih scena seksa. Mnogi koji sebe ne smatraju nimalo stidljivim, otpisali su ovaj film kao pornografiju koja igra na kartu art filma. Ono što ne shvataju jeste da iako eksplicitni seks na ekranu teži da šokira svetsku publiku, on ne istupa iz norme festivalskih krugova - čije su najprestižnije stanice koncentrisane, ne slučajno, u Evropi.
Reklame
The Brown Bunny (2003) Movie Trailer by jeveuxin
Nisu svi bili neljubazni (čak je i Ebert bio blagonaklon prema kraćoj, izmenjenoj verziji) iako je film i dalje ostao definisan tom jednom scenom - što je možda najveći argument protiv prikazivanja eksplicitnog seksa u filmovima. Očigledni, otvoreni seks može da skrene pažnju, da prikrije nešto što je trebalo da bude vidljivo. Pravi izazov leži u tome da se ne dopusti da samo ovaj aspekt oblikuje nasleđe jednog filma.
Ako se pitamo da li eksplicitni seks doprinosi kinematografiji, isto važi i za sve ostalo: zavisi od samog filma. Starleta je možda među najboljim svežim primerima; Šon Bejkerova skromna priča od porno glumici koja živi i radi u dolini San Franciska je dosta dobio od lukavo montiranih kadrova istoimene zvezde u akciji. (Kao i Lars Von Trir u filmu Nimfomanka, Bejker se takođe opredelio za dublere u ovim scenama.) Kada dobro funkcioniše, eksplicitni seks je sporedan za sam zaplet, ali je ipak esencijalan za sveukupni ton filma. Nikada se ne postavlja pitanje o šok efektu ili eksploataciji, što bi značilo: seks služi narativu, a ne reditelju.Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu