​M.I.A. svodi račune: „Dozlogrdilo mi je da mi govore da umuknem i pričam samo iz sopstvenog iskustva“
(Sve fotografije: Frančeska Alen)

FYI.

This story is over 5 years old.

Galamica

​M.I.A. svodi račune: „Dozlogrdilo mi je da mi govore da umuknem i pričam samo iz sopstvenog iskustva“

Moj identitet potiče iz mnogih zajednica, zvukova, iskustava i slojeva. Kada sam se pojavila, pitali su me, „Jebote, koji je tvoj žanr"? – nisu mogli da me smeste u vorld mjuzik, ni u rep, ni u R&B.

Matangi „Maja" Arulpragasam kaže da je ovo njen poslednji album. Kaže da se umorila od borbe sa svetom, i od toga da bude agitator. Pre nekoliko meseci je govorila ljudima da će njen novi album, AIM, biti ličniji i manje agresivan. Govorila je da su joj, nakon više godina stvaranja muzike koja govori o mukama, muke dozlogrdile. Snimila je album koji je ličniji, i sada je to to. Gotovo.

To deluje kao pomalo iznenađujući izbor za umetnicu koju već 15 godina kuju u zvezde zbog njenog žestokog aktivizma, vizuelnih motivia i otvorenih stavova. Postoji stara izreka da bi Noel Galager trebalo da prodaje svoje intervjue, a muziku poklanja, a iako MIA snima mnogo bolje ploče od High Flying Birds, ponekad može da se pomisli da je ona profitirala od takvog biznis plana. Pokrila je skoro sva relevantna štampana izdanja na svetu, obezbeđujući provokativne citate koji bacaju novo svetlo na neke od najbitnijih tema modernih vremena: o terorizmu, bezbednosti, imigraciji i aktivizmu – često izazivajući dominantne zapadnjačke narative. Čak su i njena najpoznatija muzička izvođenja – na sceni sa Kanjeom na dodeli nagrada VMA, sa trudničkim stomačićem, sa Madonom na Superboulu – postali ikonični momenti pop kulture, rušeći ideju šta bi velika ženska pop zvezda trebalo da bude.

Reklame

Ali takođe je potpala i pod udar onih koje je kritikovala ili iziritirala. Zabranjen joj je ulazak u SAD, uprkos tome što njen bivši muž tamo živi, i što njeno dete redovno posećuje svog oca; sudi se i sa NFL ligom i sa fudbalskim klubom Pari Sen Žermen, i za terorizam su je optuživali svi, od repera u njenoj domovini, Šri Lanki, do Foks Njuza. Može da se shvati zašto joj je dosta, zašto bi jednostavan život počeo da joj biva primamljiv.

S toga sam, dok sam šetao do njenog hotela u Šordiču, mislio da će naš razgovor tako da izgleda: neka vrsta retrospektive vrhunaca i loših trenutaka u protekloj deceniji, da ćemo razgovarati o tome zašto je rešila da malo prikoči, o novom albumu, na kojem nema provokacija i bombastičnih izjava (Na „Fredun", numeri koju je snimila sa Zejnom Malikom, na primer, ona repuje, „Ja sam razmetljivac, vozam se u svom razmetljivom džipu, iz Narodne Republike Razmetljistan"). Mislio sam da ćemo razgovarati o tome kako je postala ono za šta kaže da je uvek želela da bude: globalna pop zvezda, bez granica, bez domovine, poznata širom sveta.

I tako smo počeli da razgovaramo o snimanju spota „Freedun" na Himalajima, gde je Maja „Hodala unaokolo kao Hauard Hjuz i pokušavala da snimi spot sa bocom za kiseonik na leđima", zbog nedostatka kiseonika. Polako je postajalo jasno da ona na umu ima samo jednu stvar, i da to nema nikakve veze sa razgovorom o novom albumu, ili o tome što napušta muziku. I zaista, neki inicijalni pokušaji da se razgovara o AIM su brzo odbačeni, pa smo promenili pravac i počeli da razgovaramo o izbegličkoj krizi.

Reklame

Prošlo je godinu dana otkako se pojavila fotografija Alana Kurdija na plaži, trogodišnjeg dečaka koji se udavio u Sredozenom moru. Posle toga su čak i tabloidi jedno mesec dana pokazivali saosećanje za izbeglice, i delovalo je kao da ceo svet pokazuje saosećanje za njih.

A mi smo onda izglasali Bregzit.

Šta ti misliš, zašto je tako ispalo?

Nemam predstavu – kako je Engleska donela tu odluku? To će po Englesku imati gore posledice nego da je pustila 100 hiljada ljudi u zemlju.

Da li te stvari kao što je studija Fondacije Džozefa Rauntrija, čiji rezultati pokazuju da većina koja je glasala za Bregzit pripada radničkoj klasi, iznenađuju?

Pa da, jer oni su ti koji moraju da žive sa izbeglicama.

Ali oni često žive u gradovima u kojima nema mnogo emigranata. U Londonu, gde ima mnogo emigranata, naravno, ljudi su glasali za ostanak.

To je istina.

Šta misliš, zašto su ljudi uplašeni?

Zato što im je prećeno da će novi emigranti biti smešteni u njihovom komšiluku. To je bilo zasnovano na teorijama koje se ne bi zaista ostvarile. Možeš da ih mažeš koliko hoćeš, to nije realno. Realnost tih 65 miliona ljudi je da su oni u stvari savremeni robovi – oni su ti koji će imati stvarno bedne poslove, neće se pitati ni za šta, tretiraće ih kao govna. Oni su ti koji su zaista potlačeni, njima će zatvoriti fabrike i sve to, i verovatno će ih poslati u rat.

„Napuštanje muzike" je čuven i pametan marketinški trik; način da se izazove više interesovanja za nečije oproštajne koncerte, da bi pet godina kasnije ponovo počeli sa radom i naplaćivali duplo više, kao što je to uradio LCD Soundsystem. Ne verujem da će MIA pribeći takvoj taktici, pošto se tokom čitave karijere žestoko opirala bilo kakvoj tradicionalnoj marketinškoj strategiji. Ali kod Maje nema ničega što bi moglo da ukaže na to da je spremna da prestane da upada u politički metež. Oči joj se cakle, puna je energije, i tada se vidi da ona želi da se uhvati u koštac sa stvarima koje joj godinama zvone u glavi, za koje je ništa ne pitam, ali ona očajnički želi da govori o njima.

Reklame

„To je uvrnuto", kaže ona, kada sam joj rekao da ovo nije nova, mekša MIA koju je obećala, „zato što ja ne želim da pričam o tome, a u isti mah osećam da moram, zato što niko drugi neće. Da bi se zaštitila određena ideologija, nije mi bilo dozvoljeno da govorim o politici, ni o stvarima koje su mi bitne".

Gledam je, pomalo sa nevericom – mislim da MIA nije dala nijedan intervju u kojem nije nazvala predsednika teroristom, ili nije govorila o nekoj globalnoj borbi. „Ovaj, kada ti nije bilo dozvoljeno da govoriš o politici", pitam je.

„Pa, kada sam pričala o tim sranjima na albumu Maja, imala sam žestoku negativnu reakciju. Trebalo je da dam veliki intervju za Njujork Tajms…"

To je jedna od stvari o kojima Maja očajnički želi da govori danas: o intervjuu koji je dala za Njujork Tajms . Novinarka Lin Hiršberg se trudila da dokaže da je MIA nekompetentna folirantkinja, koja laže o svom poreklu, nema dosledne političke stavove i živi kao buržujka, a tvrdi da predstavlja siromahe čitavog sveta. Ona je sugerisala da je MIA sasvim u redu kao pop zvezda, ali da u stvari ne zna o čemu govori, kada priča o svetskim zbivanjima. Maja je na članak reagovala tako što je u tvitu objavila novinarkin broj telefona, da bi njeni obožavatelji mogli da joj se osvete u njeno ime. To je bilo pre šest godina, i to je izgleda i dalje progoni. Pominje to barem još jedno šest puta.

„Smisao tog članka je to da možemo da prihvatimo 'drugačije' samo ako se politika ne umeša. A ako se umeša, samo ćemo ih izopšiti i podići zid. Mislim da bi bilo uvrnuto da se pop muzika ne bavi spoljnim pitanjima".

Reklame

Sugerišem joj da je stvar malo komplikovanija, zato što je u vreme kada se ona probila politika postala bitan segment pop muzike. Veliki umetnici su rečitiji po pitanju društvenih problema nego što su to bili pre deset godina. Superzvezde kao što su Kanje i Bijonse redovno govore o rasnim i političkim problemima, i ne deluju samo tako što daju dobrovoljne priloge, već se često hvataju u koštac sa radikalnim idejama o privilegijama i predrasudama u Americi.

„Ameriku očekuju predsednički izbori, tako da nije dozvoljeno govoriti o podršci određenom političkom stavu", njen je odgovor na to. „Možeš da govoriš o imigraciji ako to pomaže Trampu, možeš da govoriš o feminizmu ako to pomaže Hilari, možeš da govoriš o ugnjetavanju, ako to znači da bilo koji Amerikanac koji se oseća ugnjetavano može da glasa za onoga ko o tome govori – niko izvan te izborne kampanje nije zaista bitan, i to je bilo ono što sam želela da istaknem".

To zvuči malo olako rečeno. Na primer, pokret Životi crnaca su bitni daje glas ljudima koje politički i krivični sistem konstatno ignoriše i zlostavlja. I dok tu postoji politički ugao, teško da može da se kaže da je takav politički aktivizam nastao da bi se sticali glasovi.

Ali kao što brzo shvatam, Majine izjave ne treba shvatati doslovce. Kada kaže: „To je bilo ono što sam želela da istaknem", ne misli na to što je upravo rekla, u ovom razgovoru. Govori o onome što je rekla pre pet meseci, u intervjuu za Ivning Standard. Ubrzo shvatam da u poslednje vreme dosta razmišlja o još jednoj stvari, o besu koje su njene izjave izazvale, što je rezultiralo otkazivanjem njenog angažmana na festivalu Afropank.

Reklame

Malo podsećanja: ranije ove godine, angažovana je da bude hedlajner prvog Afropank festivala u Londonu. Franšiza popularnog njujorškog festivala, za događaj u Londonu su angažovani mnogi crni umetnici, uključujući SZA, Kvabsa, Akalu i Lojla Karnera. Ona je dala intervju za Ivning Standard , u kojem je rekla sledeće:

„Zanimljivo je to što je u Americi dozvoljeno govoriti o organizaciji Životi crnaca su bitni. To za mene nije novost – to je Lorin Hil govorila devedesetih, to su Pablik Enemi govorili osamdesetih. Da li će Bijonse ili Kendrik Lamar reći Životi muslimana su bitni ? Ili Životi Sirijaca su bitni? Ili Ovo dete iz Pakistana je bitno? To je interesantnije pitanje".

Mnogi su, uključujući i aktiviste organizacije Životi crnaca su bitni , kritkovali Maju zbog neznanja o rasnoj borbi u Americi. Nedugo nakon što je intervju objavljen, organizatori Afropanka su je skinuli sa spiska izvođača, rekavši da žele da im prvo londonsko izdanje festivala protekne „ispravno", i nakon razgovora sa „umetnicima i pripadnicima zajednice", odlučili su da Maja ne bude hedlajner.

Kritike su se svele na činjenicu da je ona Britanka poreklom sa Šri Lanke. Nije imala prava da komentariše borbu crnih Amerikanaca, niti ona predstavlja borbu muslimana i Sirijaca. MIA je ovo izgleda razumela, tvitujući u to vreme da joj je rečeno da „ostane u svojoj traci", iako zaključuje: „Ha, nema trake za 65 miliona izbeglica čije su trake raznešene"!

Reklame

Zapravo, Majini pogledi na čitavu ovu epopeju su malo komplikovaniji, i ona o tome želi da govori. Želi da govori o tome kroz prizmu globalne izbegličke krize, imigracije, Bregzita i islamofobije. Ponekad čak nije u stanju ni da govori, već crta dijagrame i škraba beleške. S toga smo se bacili na to. Povremeno se prekomerno uzbudi dok priča i stalno se vraća na iste tvrdnje. Ali to mi tada nije delovalo tako. Delovala mi je samo kao neko ko želi da ga razumeju.

Šta si želela da kažeš svojim komentarima koje si dala za Ivning Standard?

O internim političkim problemima trenutno može da se razgovara zato što mogu lako da se povežu sa izborima, a o imigraciji trenutno sme da se govori samo na određeni način. Ne volim kada ljudi kažu da „Sirijac mora da postane pop zvezda u Americi da bi govorio o Siriji", zato što se to neće dogoditi, zar ne? Zašto niko ne govori o tome?

Na šta misliš?

Kako to da niko nikada ne priča o tome da se glas autsajdera u američkoj pop muzici ne čuje? Svi koji su me mazali blatom su zaboravili čitave delove tog razgovora. Kada pogledaš pop muziku u Americi, svih 15 najpopularnijih umetnika – izuzimajući Koldplej i Adel – su Amerikanci. A čak su i Adel i Koldplej belci i Britanci. I kako onda da bilo ko drugi govori o svojim problemima?

Ali nisi li upravo ti preuzela tu ulogu u proteklih nekoliko godina?

Ja sam jedina, i dozlogrdilo mi je da mi govore da umuknem i da pričam samo o sopstvenom iskustvu. To bi zapravo bilo lepo; bila bi jebeno neverovatna privilegija kada bih morala da govorim samo o Tamilma, ali sada moram da govorim i o njima, i o Pakistancima, o Sirijcima, o Kambodžancima. Već imam previše toga na plećima. Ali samo zato što govorim o ovim stvarima, to ne znači da nisam svesna borbe u Americi. Želim da podržim LGBT zajednicu, i crnu zajednicu, i latino zajednicu – i dalje mogu da se identifikujem sa njihovom borbom. Ali zbog toga što ne potičem iz Amerike u stanju sam da uočim kada nešto nije fer.

Reklame

Ljudi bi mogli da kažu da bi neki Sirijac najbolje mogao da govori o mukama Sirijaca.

Kako to ljudi mogu da kažu, kada Sirijci nemaju priliku da postanu pop ikone u Americi, zato što u pop muzici nema mesta za te ljude da govore o tim stvarima? Kao što jasno može da se vidi u tom članku u Njujork Tajmsu, kada su mi s namerom rekli da začepim gubicu i ne govorim o svojoj politici, i rekli mi da bih bila pop zvezda kada bih prestala da pričam – godinama mi to govore! Ja sam odlučila da ne ćutim.

Da li su te i drugi ljudi savetovali da ćutiš?

Pogledaj šta sam morala da radim. Pogledaj sve te pop zvezde – one rade sve što je potrebno da bi bili pop zvezde, šta god da moraju da urade. Ja sam postala pop zvezda kao imigrant – radila sam 23 sata dnevno, sama stvarala svoju umetnost, sama šila svoju odeću, programirala svoje ritmove i pisala svoje stihove.

Moj identitet potiče iz mnogih zajednica, zvukova, iskustava i slojeva. Kada sam se pojavila, pitali su me, „Jebote, koji je tvoj žanr"? – nisu mogli da me smeste u vorld mjuzik, ni u rep, ni u R&B.

Morala sam da kreiram svoju platformu. Morala sam da budem umešan muzičar koji poznaje svoju muziku, ali i da imam stav, i da mogu da govorim o teškim sranjima, dok me svi kamenuju. Morala sam da budem izdržljiva, i u vezi sa pravom revolucijom, gde ljudi zaista umiru, a svi su me stalno nazivali folirantkinjom. Rekli su mi da ne mogu da prodaju moje albume u HVM-u, zato na njima ima isuviše uvrnutih uticaja, i ne mogu da ih smeste u određeni žanr.

Reklame

Ali HMV ipak prodaje tvoje albume. Jesi li na kraju pobedila?

Na kraju! Ali mislim da upravo to moram da branim. Moja muzika je mešavina uticaja svih tih zajednica. Neki belac mi je rekao jedno, neki crnac nešto drugo, nešto mi je rekao Indijac, i ja od svega toga sastavim iskaz – to je moguće. Toliko je bukvalno.

Ali trenutno raspoloženje u popularnoj kulturi je u suprotnosti s tim; ideja je da smeš da govoriš samo o mukama svoje zajednice, i da ne smeš da pričaš ni o čemu drugom.

Sve trpaju u posebne fijoke. Ja tako ne radim, moj rad nije takav.

Šta misliš o tome?

To je u vezi sa razgovorom o tome kako samo Sirijci smeju da govore o Siriji, i zašto to ne uspeva, zato što se ignoriše šira slika: ovo je američko igralište. Imaš fudbalski teren, i taj fudbalski teren JESTE u Americi. Nije nasred Tihog okeana, okružen kontinentima, u neutralnom prostoru (U ovom trenutku Maja počinje da crta fudbalski teren i da pokazuje koji deo terena pripada kom umetniku).

I kada si komentarisala organizaciju Životi crnaca su važni, to je dovelo do svega toga…

Rekla sam sebi, „Dobro, u redu, ućutaću, pobedili ste. Od sada ću da pričam samo o Tamilima, ali koliko ćete sirijskih igrača ove godine pustiti na teren"? Čak i kada me osuđujete, to činite sa pozicije privilegovanog Amerikanca. I nemojte da poričete da ste iskusili neke od tih privilegija, u poređenju sa detetom iz Sirije, ili detetom iz Tajlanda koje radi u fabrici, ako znaš na šta mislim. U poređenju sa njima, čak i ako potičeš iz Komptona, opet imaš više privilegija nego ta deca.

Reklame

Ako su ti stavovi toliko snažni, zašto onda prestaješ? Tokom ovog razgovora si rekla, „Ja sam jedina koja ovo može da radi, i moram da nastavim to da radim", ali i „Odustajem, povlačim se, pobedili ste". Svakako ne možeš da učiniš i jedno i drugo?

Želim da odem! Osećam se kao da sam zbog ovog razgovora sišla s planine. U smislu: odoh ja, ali molim vas, dopustite da petoro izbeglica postanu pop zvezde. Ako govorite da svi ti različiti ljudi moraju da postanu slavni da bi se o njihovoj zemlji raspravljalo, onda ću da čuvam ovo jebeno mesto. Gledaću da li ćete sledeći put dodeliti nagradu nekom sirijskom detetu. Bijem ovu bitku već 15 godina, ali postaraću se za to da pustite sirijsku decu da se probiju, ili libijsku i jemensku decu. Takođe ću gledati šta će biti kada sledećeg puta dignete u vazduh rudnik u Africi, i da li će ta afrička deca imati iste šanse koje dobijaju deca u Americi, na osnovu boje kože.

Ljudi mogu da tvrde da Maja ne razume prirodu i istorijat rasne borbe u Americi, mogu da kažu da različite potčinjene grupacije ne moraju da budu suprotstavljene jedna drugoj, već da treba da pripadaju istom pokretu. Mogu da dovode u pitanje ko su ti čuveni „oni" koji joj rade o glavi, kao i to što ponekad pojednostavljuje složene borbe.

Ali ono na šta cilja ima neku poentu. Ako odlučimo da samo ljudi koji imaju direktnog iskustva u nekoj određenoj borbi smeju da govore o toj borbi, onda bi nam bolje bilo da se postaramo za to da bude mnogo slavnih ličnosti iz ratom razorene Sirije, inače ćemo slušati samo o borbama koje se odvijaju na našem kućnom pragu. Koja je bila poslednja palestinska pop zvezda? Gde su sirijski glumci koji imaju legitimitet da govore o nedaćama građanskog rata? Uspeti da se tvoja priča čuje je dugačak i naporan put – naročito u Americi, mogu da se smene čitave generacije dok imigrant bude u mogućnosti da napreduje u društvu do te mere da može da podeli svoja iskustva. U međuvremenu, možda se treba zadovoljiti time da neustrašiva navijačica unosi te glasove u mejnstrim, da bi se uopšte igde čuli.

Ali ono što mi nema smisla je zašto sada želi da odustane. Ako toliko žestoko veruje da mora da daje glas onima čiji glas ne može da se čuje, zašto onda sada prestaje? Rešio sam da još jednom, po poslednji put, pokušam.

Da li bi želela da vodiš tu borbu na neki drugi način, čak iako digneš ruke od muzike? Možda je vreme da obučeš odelo i govoriš o tome na Njuznajtu.

Ne, o tome mogu da govorim samo kao muzičar, i to kao muzičar koga su zbog toga pre pet godina sjebali. Zato mislim da je važno o tome pričati u kontekstu onoga što ja jesam. Ako pročitaš taj članak u Njujork Tajmsu , videćeš da pišu, „Bila bi sjajna pop zvezda, kada ne bi pričala o politici". A ti mi sada govoriš upravo suprotno. Sada mi kažeš da je kul da naše pop zvezde pričaju o politici, sada si u fazonu, „Zašto ne pričaš o svojoj politici"? Pričala sam, a vi ste mi se smejali i govorili mi, „Kada bi samo umukla, stala na neke visoke štikle i napravila koreografiju, bila bi izuzetna".

Pa, ta vrata su ti bila otvorena, mogla si to da uradiš. Pošto si odlučila da nastaviš da pričaš o politici i rekla da će ti ovo biti poslednji album…

Nikada se ne bih bavila politikom. Zašto bih? Ona nije stvarna, zar ne? Za mene nije dovoljno stvarna. Pre bih osnovala taksi udruženje nego što bih počela da se bavim politikom.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu