Moja buduća deca su gadno najebala
Photo: Jovo Jovanovic / Stocksy

FYI.

This story is over 5 years old.

Društvo

Moja buduća deca su gadno najebala

Evo zašto.

U ovom trenutku sam bolestan — imam temperaturu 37,7 i tresem se dok pokušavam da zaspim. Za mene je najgori deo bolesti kad iznova i iznova postajem svestan da sam, u kontekstu zrelog doba, tragično nesposoban čovek. Nemam ništa u ormariću za lekove što bi govorilo da ovaj stan iznajmljuje 24-godišnji muškarac. Nema tilenola. Nema nikvila. Nema mucineksa. Nemam čak ni papirne maramice ili ćebe viška da bih se bolje ugrejao. Otišao bih kod svog lekara, ali ne mogu da se setim kako se zove ili u kom domu zdravlja radi, jer nisam išao na kontrolu Bog zna otkad. U tim trenucima — tim sramotnim i bednim trenucima — dok bespomoćno ležim pored gomile ubalavljenih salveta sa likom Popaja, ista misao mi proleti kroz glavu. Svaki put.

Reklame

"Odrastao sam čovek, a jedva umem da se staram o samom sebi."

Kako sam sve stariji, ta misao se pretvara u pitanje: "Kako ću, kojmoj, jednog dana odgajati decu?"

Decenijama je bila uobičajena praksa maturirati, otići na fakultet i vratiti se kući na to da je čitav grad trudan. Za milenijalse je međutim specifično to što zapravo moraju da gledaju te male jezive stvorove kako niču na našem njuzfidu poput Belih hodača, podsećajući nas da nastupa žestok i ledeni sumrak roditeljstva.

Ono što me toliko plaši pri pomisli na odgajanje deteta jeste činjenica da će to dete bukvalno da mi pruži doživotne zalihe šansi da mu totalno upropastim život. Pored drhtavice i krčenja u mojim crevima, sad još bukvalno moram da se brinem i za mentalno zdravlje svog nerođenog deteta.

Jeste, ja sam od tih što brinu. Potičem od duge loze tih što brinu — moj otac najviše brine od svih nas. Iselio sam se iz roditeljskog doma pre tri godine i do dana današnjeg kad god se vratim u posetu — kad sa sobom donesem odraslog, fakultetski obrazovanog sebe u kuću u kojoj sam odrastao — moj otac ponovo uvede moj stari srednjoškolski policijski čas. To jebeno ume da ide na živce. Ali on to radi iz ljubavi.

"Tri najvažnije stvari za decu koja rastu su ljubav, bezbednost i konzistentnost", kaže psiholog za decu i adolescente Kirsten Baterfild. Moj otac me, uz svu tu svoju nametljivu brigu, veoma voli i zato želi da se na vreme vratim kući — zbog konzistentnosti, zbog bezbednosti i ponekad zbog enormne količine ljubavi koju nikad nisam morao da dovodim u pitanje.

Reklame

Dakle, možda je činjenica da se već brinem za dete koje nisam još ni začeo znak da će jednom kad stigne s njim sve biti u redu. Možda će čak uspeti da izbegne i psihijatrijski kauč Baterfildove, makar do kasnije faze života kad će ga neko drugi jebati u zdrav mozak.

Ali to ne znači da ću mu se sviđati. To me možda brine najviše od svega.

Kad gledam kako moji bivši drugari iz razreda odgajaju decu, plaše me čak i pitanja koja u tišini postavljam samom sebi. Ako o deci budem razmišljao onako kao što razmišljam o kućnim ljubimcima, to će se definitivno završiti tako što će me moje rođeno dete mrzeti.

"Šta ti stvorovi uopšte jedu? Moram li da ga šetam i da se igram s njim? Zar ne smem da ga ostavim nasamo, ono, nikada?! Zašto me stalno gleda tako? I, Isuse bože, zašto sere toliko?!"

Ja sam idiot, a idioti ne bi trebalo da odgajaju decu — makar ne odmah.

Kako bi me to moje dete uopšte i uzelo za ozbiljno? Ponekad zamišljam malog sebe kako mi se smeje u facu dok mu govorim da jede voće i povrće, a zna vrlo dobro da je njegov ćale za doručak jeo ostatke hamburgera od sinoć. Nekoliko godina kasnije, frktaće svaki put kad mu kažem da spremi sobu, jer se dobro seća svake nedelje koju sam proveo valjajući se u sopstvenoj prljavštini, dok sam gledao kako Džetsi gube za tri tačdauna.

Pretpostavljam — ili se makar nadam – da odgajanje deteta može svakoga da pretvori u odraslu osobu. Možda što duže budem bio otac, manje ću biti opsednut XBOX-om i Fentezi fudbalom, i zbog svega toga, bolje razumeti sopstveno dete.

Reklame

Iako sumnjam da biti mlad roditelj ikad prestaje da bude izazov, zamišljam da je prvih nekoliko godina najnapornije. Don Dais, autorka knjige o roditeljstvu Sranja koja vam niko ne govori o bebama, potvrđuje mi tako nešto.

Daisova me upozorava da se ne takmičim sa drugim roditeljima i da ne dozvolim da me slomi teret svakodnevnih obaveza. Kao najvažnije, međutim, ona ističe važnost vašeg prostog prisustva. "Deci ne trebaju fensi igračke ili 400 različitih bogatih iskustava. Treba im roditelj koji im je pri ruci. To znači biti prisutan i za male stvari, i za velike stvari", kaže ona.

Koliko ja shvatam, rani stresovi roditeljstva menjaju vas na taj neki slatki, celoviti, neobično topli način — način koji će vas pretvoriti u dovoljno očaravajuće dosadnu osobu da uživate u druženju sa sopstvenom decom, način zbog kog ćete poželeti da budete "prisutni". Ako to bude bilo potrebno da me moje dete poštuje, nisam siguran da sam spreman za tako nešto.

Moj drugar Đio, koji je postao otac sa 19 godina, podelio je sa mnom slična iskustva. Poput Daisove, Đio takođe iskreno uživa u tome da vreme provodi sa svojim sada petogodišnjim detetom. Kako on kaže, ta promena u njemu desila se čim se pomirio sa tim da je sada ćale a ne ortak.

"Definitivno više nisam mogao da se provodim", kaže on o vremenu kad je postao otac. "Ispočetka je bilo neobično jer se na to nisam navikao, tako da sam samo organizovao žurke kod svoje kuće. Došlo bi nekoliko prijatelja, namestili bismo sto i moja žena i beba bi gledali kako igram pivski pong."

Reklame

Isprva je to totalno zvučalo kao nešto što bih ja uradio. Zašto dopustiti da ti dete upropasti zabavu? Ali, ispostavilo se, tako nešto uopšte nije u igri. To dete će upropastiti šta mu padne na pamet.

"Bilo je čudno", nastavlja on, "igramo pivski pong, a beba je tu sa nama. I počnem da osećam grižu savesti. Nisam znao šta znači biti dobar roditelj, ali sam znao da je to nešto što ne treba da radim. I tako smo odustali od žurki. Sad kada pijem, svi gledamo film ili gledamo utakmicu. Manje se provodim, a više provodim vreme sa porodicom."

I evo opet te slike — mene kako urlam na TV tokom fudbalske utakmice ponedeljkom uveče, sa facom umazanom od sosa za krilca, a moj sin, pored mene, tvituje o tome koliki mu je ćale kreten.

Đio to nije tako predstavio, međutim (mada, da budem fer, sumnjam da on urla na televizor pred svojim detetom). Dok je govorio, zvučao je savršeno zadovoljan kuliranjem sa svojim detetom. Za nekoga u mojoj poziciji — solo, bez deteta, slobodan da bude onoliko nezreo koliko želi — biti zadovoljan zvuči opasno blizu dosadi. Za nekoga kao što je Đio — oženjen, sa sinom i malo soli u glavi — dosada zvuči kao da je u skladu sa očinstvom. On kao da uživa u njoj.

U ovom trenutku sam možda još suviše detinjast i napaljen da bih se zaista prilagodio pitomim zadovoljstvima porodičnog života. Mogu da zamislim kako kupujem svom detetu Plejstejšn ili tako nešto, a potom se svađam s njim ko će prvi da igra.

Reklame

"Ja sam kupio to sranje! Ionako je moje — idi čitaj knjigu, dete!" I onda se on vrati Tviteru.

Ja sam jedna velika budala, tako da su situacije kao što je ta totalno moguće. Ljudi zreliji od mene me, međutim, uveravaju da nisu. Neki ljudi zapravo vole svoju decu, a to osećanje je uzajamno.

Kažu da je najveća nagrada roditeljstva kad tvoja deca postanu tvoji prijatelji — tvoji jednostavni, mali, dosadni prijatelji.

U ovom uzrastu, kad nisam suviše mamuran ili bolestan da bih se pomerio, nikad ne ostajem dugo na svom dupetu — tako da mi se dosada nikad i ne dešava. Ali utešno je znati da ću jednog dana imati malog prijatelja koji će dići pogled ka meni i mojim salvetama sa Popajem i koji me neće potpuno prezirati. Želim samo da taj moj mali drugar uvek ima dovoljno pravih papirnih maramica i lekova na koje će se probuditi svaki put kad je bolestan.

Ostalo ćemo već provaliti usput.

Foto: Jovo Jovanovic / Stocksy

Još na VICE.com

Mi, deca sa uličnih protesta 1996. godine, dve decenije kasnije

Probali smo hrvatsku i srpsku čokoladu i pratili neželjene efekte

Sve što su nam branili jer 'nije za devojčice'

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu