FYI.

This story is over 5 years old.

Mentalno zdravlje

Ako ste opsednuti da li ste sa ’onom pravom osobom’, možda imate OCD

Neki su opsednuti idejom da su možda sa „pogrešnom“ osobom, iako duboko vole partnera. Stručnjaci na njihovu fiksaciju sve češće gledaju kao na jedinstveno mentalno stanje.
Lucy Han

U ranim danima prve ozbiljne veze Arona Harvija, uhvatio je sebe kako „neprekidno procenjuje" svaki aspekt fizičkog izgleda svoje partnerke. Jednog dana bi razlog za zabrinutost bio oblik njene vilice, drugog neka linija na licu.

„Bio sam anksiozan povodom toga da li je neka određena fizička odlika privlačna ili ne", kaže ovaj tridesetpetogodišnjak. „Zapravo bih osetio olakšanje kada bih shvatio da mi je nešto privlačno, a onda bih se uspaničio kada mi se nešto ne bi dopalo. To je umelo da se dešava stotinu ili više puta dnevno."

Reklame

Ovo detaljno ispitivanje nije bilo ograničeno samo na delove tela. Harvi je pratio to koliko mu je partnerka bila zabavna, i koliko je zabavna drugima. A kada su bili sami, proveravao je kvalitet njihovih interakcija, tražeči znake koji bi jednom za svagda otkrili koliko je njihova veza duboka – ili nije.

Testovi upoređivanja su bili najgori: kada je njegova partnerka stajala pored neke druge žene, on bi upoređivao koliko ga koja zanima, i uspaničio bi se kada bi mu ta druga žena bila privlačnija. U nameri da preokrene tu paniku, onda bi provodio „sate i sate" pokušavajući da identifikuje stvari koje bi ga odvratile od te druge žene i koje bi ga ubedile u suprotno: da je njegova partnerka najbolji izbor.

„U suštini", kaže Harvi, „Čitav život mi je bio kao neki naučni eksperiment. Neprekidno sam obavljao istraživanje tržišta, da bih ustanovio da li osećam dovoljnu privlačnost prema osobi sa kojom sam, ili ne."

Harvi je visoko funkcionalni kreativac koji je vlasnik uspešne brending agencije. Njemu ne mora da se kaže da je, u široj slici, oblik vilice nebitan i nije vredan muke. On to zna. „Nije u pitanju to da imam išta protiv neke fizičke karakteristike te osobe", kaže on. „To su samo opsesivne misli."

Šta više, ove opsesivne misli i one slične njima stručnjaci sve više smatraju odvojenom potkategorijom opsesivno-kompulzivnih poremećaja: zovu ga „Opsesivno-kompulzivni poremećaj veze", ili OCDR.

Reklame

Smatra se da je OCDR deo podtipa OCD-a obično poznatog kao „Čista O", što opisuje iskustva ljudi koji su obuzeti opsesivnim mislima i njihovim prežvakavanjem, i čiji rituali za umirenje i prisilne radnje se nalaze u njihovim glavama, za razliku od vidljivih rituala onih sa „običnim" OCD-om, na primer, često pranje ruku.

Istraživanje „Čiste O" i njenog potencijalnog uključivanja u priručnik za dijagnostikovanje je trenutno u toku. Ovaj termin je 1989. skovao dr Stiven Filipson, koji je opisao ovo stanje kao dvodelni proces: „početna neželjena misao (impuls), i mentalna aktivnost kojom se nastoji da se pobegne od nje, ili da se razreši ili izbriše impuls, što nazivamo mentalnim preživanjem".

„Impuls prati izuzetna anksioznost", dodaje Filipson, „A mentalni ritual je pokušaj da se umiri anksioznost, ili pokušajem da se razreši pitanje, ili da se izbegne ponovno javljanje te misli". Emotivni poriv da se misao izbriše, primećuje on, je „izuzetan".

Najčešće misli koje obuzimaju ljude sa OCDR-om su: „Šta ako u stvari ne volim svog partnera?", i „Šta ako on nije 'prava' osoba za mene?". Neki koji pate od ovoga se muče sa svojim mislima i do deset sati dnevno, i bilo kakva radost u njihovim životima je zasenjena intenzivnim porivom da se razreši taj impuls.

„OCDR može da napadne u bilo kom trenutku, ali najviše ga viđam kod ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama", kaže dr Džordan Levi, klinički psiholog Centra za kognitivno-bihejvioralnu psihoterapiju u SAD, koji je specijalizovan za opsesivno-kompulzivne poremećaje, uključujući i Čistu O. „Birati da potencijalno provedeš ostatak života s nekim stvara osećaj da 'moraš da budeš siguran u to', što uvećava anksioznost".

Reklame

Levi je radio s ljudima koji su doživljavali intenzivnu anksioznost zbog stvari kao što su dužina jednog od nožnih prstiju partnera, ili način na koji partner izgovara određene reči. „Radio sam sa jednim pacijentom koji je terao svoju partnerku da obavi plastičnu operaciju zbog neprimetnog nesavršenstva", kaže on. Ljudi sa perfekcionističkim ličnostima su podložni OCD-u, pa shodno tme i OCDR-u. „Postavljaju veoma visoke standarde, određuju šta se 'mora', i na svet gledaju kroz vizuru ispravnog i pogrešnog".

Karen*, ilustratorka od dvadeset i nešto, koja sama za sebe kaže da je perfekcionista, je osetila prve panične talase mučnine oko dva meseca nakon venčanja sa Robertom*. U njihovoj vezi se objektivno ništa nije promenilo, osim činjenice da je ozakonjena. Ali u roku od nekoliko nedelja, Karen se osećala kao da joj je mozak uronjen u ledeni užas.

„Počela sam da se fiksiram, apsolutno fiksiram – na to da li ga u stvari volim ili ne, i na to zašto, zaboga, to nisam razrešila pre nego što sam se udala za njega", priseća se Karen. „To su neke stvari kojih se stidim, na primer: Da li bi mi bio privlačniji momak sa širim ramenima? Da li je njegov smisao za humor dovoljno sofisticiran za mene"?

Nije mogla da se koncentriše na poslu, a noću nije mogla da spava. „Čak su i razgovori s njim postali nemogući", kaže ona. „Samo bih mu gledala lice, pokušavajući da analiziram koliko ga volim, tako da nisam mogla da se upustim u razgovor".

Reklame

Dve godine kasnije, ovo preživanje nije toliko akutno, što Karen pripisuje tome „što se navikla" na brak. Ali i dalje je prisutno. Kada ima loš dan, kaže ona, misli su joj koncentrisane na to da li se udala za muškarca koji je njen „tip", i da li može da živi s tim ako nije. Kao i Harvi, upoređuje to koliko joj je Robert privlačan u odnosu na druge muškarce, i kad neki drugi muškarac „pobedi", njoj se povraća.

Prošle godine, Karen je u Gugl ukucala neke ključne reči, i među člancima o premišljanju i razvodu, našla je blog o OCDR-u. Dok je čitala do duboko u noć, a Robert spavao pored nje, blaženo nesvestan, po prvi put posle više meseci se osetila mirno. Sve vreme je znala da ga obožava – to nikada nije bilo u pitanju – pa je možda ovo bio odgovor.

„Ali onda je postalo još komplikovanije", kaže Karen, „Jer kako da znaš da li zaista imaš OCDR, ili si jednostavno ubedio sebe u to – i tvoje sumnje su stvarne"?

Ljudi sa OCDR-om su skloni tome da veruju da „nisu stoprocentno sigurni" da imaju OCDR, kaže dr Levi, jer čak iako ne nekom nivou znaju da su im misli iracionalne, kod njih i dalje postoji strah da su sa „pogrešnom" osobom.

Ali postoje neke razlike između sumnje kada imaš OCDR i standardne sumnje, kaže on. Za početak, „Neko ko se suočava sa bitnim izazovima u vezi ne mora zasigurno da zna da je njegov romantični partner njegova 'prava ljubav'. Slično tome, ljudi sa OCDR-om se fokusiraju na trivijalnosti, i nisu u stanju da tolerišu nesigurnost. U kontrastu sa tim, sumnje nevezane za OCD „imaju običaj da potiču od smislenih izazova u vezi, kao što su drugačije vrednosti ili životni planovi":

Reklame

Na nesreću, zdravstveni radnici koji se bave mentalni zdravljem, a nisu upoznati sa OCDR-om, mogu pogrešno da protumače simptome i pobrkaju ih sa stvarnim problemima u vezi, što zauzvrat može da dovede do „kontraproduktivnog ili štetnog" savetovanja, kaže Levi.

„Ako se ne tretira", dodaje on, „OCDR ima potencijal da ovlada životom onoga ko od njega pati."

Ne postoji lek ili brzo razrešenje, ali OCDR može da se zauzda i minimalizuje putem različitih terapeutskih modela. Levi preporučuje terapiju prevencije izlaganja i reakcije (TP/IR), vid kognitivno-bihejvioralne terapije (KBT) koja uključuje otvoreno suočavanje sa neželjenim strahovima i „opiranje porivu da se upuste u oblike ponašanja koji donose olakšanje, kao što je mentalno preživanje tih misli."

Harvi, koji se od tinejdžerskih dana bori sa drugim oblicima Čiste O, i koji je 2012. godine pokrenuo sajt intrusivethoughts.org, ide na TP/IR terapiju. On koristi „mentalne kartice", osmišljene da minimizuju uticaj njegovih neželjenih misli; osam puta dnevno, na njegovom telefonu se oglasi alaram, sa porukom koja glasi: X nije lepa. Na taj način, kada sedi preko puta devojke sa kojom je izašao i javi mu se misao X nije lepa – „kada od grudve snega nastane jebena lavina" – ta misao nema toliku snagu.

Kaže i da mu pomaže to što je vreme raspodelio na komade. „Zapitaj se, 'Želiš li danas da ostaviš tu osobu'? Želiš li da ostaviš tu osobu negde do naredne srede?' Ako je odgovor ne, onda samo kažeš sebi: 'Evo šta ćemo da uradimo: posvetićemo se tome da budemo sa tom osobom do naredne srede'."

Reklame

To mu donosi olakšanje, objašnjava Harvi, zato što se ne obavezuje na „Neku krupnu, jebenu stvar. Bukvalno kažeš, 'Dopada mi se ova osoba, možda je volim, i želim da provodim vreme s njom – i mogu da izdržim nedelju dana'."

Život sa OCDR-om nameće svakojaka amorfna, egzistencijalistička pitanja: o budućnosti, o konceptu ljubavi, konceptu zaljubljenosti, konačnosti vremena. Harvi opisuje hipotetički scenario koji ga progoni:

„Stari par sedi na klupi na obali okeana, i drže se za ruke. Taj scenario mi je svakodnevno mnogo puta prolazio kroz glavu, sa mojom partnerkom na pameti. Pokušavao bih da shvatim da li bi to bio divan trenutak, ili stvarno užasavajuća situacija; trenutak potpune i apsolutne panike povodom toga kako smo stigli do te klupe."

Karenina najgora noćna mora dolazi u istom, dosadnom i anksioznom obliku. „Par puta nedeljno pogledam Roberta", kaže ona, „I zamislim da imamo po 70 ili 80 godina. Pratim to kako bih se osećala da sam i dalje s njim. Jesam li zadovoljna, ili je u pitanju užasavajući scenario, po kome i dalje nisam sigurna – i muka mi je kada pomislim na to kako smo stigli dotle. To je moj strah. To će zauvek biti sa mnom, i umreću pitajući se."

Još na VICE.com

Život sa partnerom koji pati od OCD-ja je pakao

Odakle mi opsesivno-kompulzivni poremećaj

Moramo da prestanemo da se gađamo izrazima kao što su "bipolaran" i "OCD"