VICE u kraju: Vranje - od Bore Stankovića, Barberi zgrade do bleje za sto dinara

FYI.

This story is over 5 years old.

vice u kraju

VICE u kraju: Vranje - od Bore Stankovića, Barberi zgrade do bleje za sto dinara

Vranje je najmanje udaljeno od Soluna, što ga čini geostrateški najznačajnijim mestom u našoj zemlji.

Sve fotografije: Ivan Dinić

Vranje je grad na jugu Srbije o kome nisam znao apsolutno ništa. Da li za to treba da krivim nedostatak formalnog obrazovanja ili ličnog interesovanja, nemam pojma, ali sve što sam znao o Vranju jeste da je to rodno mesto Bore Stankovića i da je, od svih gradova u Srbiji, najmanje udaljeno od Soluna, što ga čini geostrateški najznačajnijim mestom u našoj zemlji. Ukoliko ne računamo blizinu Sofije u odnosu na Dimitrovgrad ili razdaljinu između Subotice i Segedina.

Reklame

Već sam jednom bio u Vranju, ali to ne želim da računam kao posetu, jer sam išao sa odbojkaškim klubom, nosio trenerku i većinu vremena proveo u sportskoj hali. Zato sam rešio da ga ponovo posetim, ovoga puta u nekoj vrsti profesionalne dužnosti, bolje upoznam i postanem prvi čovek koji će napisati nešto o ovom gradu, a izbeći izreku kako u njemu nema nečega što se rimuje sa njegovim nazivom. Znate na šta mislim i nećete me naterati da to napišem.

Parkirao sam u naselju Ledena stena, prekoputa Simke i Simpa i tada sam video prvu sličnost između Vranja i Niša. U oba grada se Ledena stena nalazi gotovo na periferiji, pa me je to nateralo da se nekako osećam domaće. Kada bih bio u Nišu, ne bih zalazio na Ledenu stenu, a prvi put sam na Ledenoj steni u Vranju, tako da sam gotovo na istom.

Ledena stena

Pre samog dolaska u Vranje, ljudi su me upozorili da tamo jednostavno moram da se otvorim i ne očekujem da me bilo ko čašćava. I to je okej. Bez obzira na nizak životni standard i ne baš tako sjajno stanje kada su u pitanju prihodi novinara, zaista nisam očekivao da bilo ko plaća moje malodušne cehove. I tako sam po najvećem podnevnom suncu i prijatnih trideset stepeni krenuo u šetnju do centra Vranja.

Vranje ima 60 ili 80 hiljada stanovnika. Zavisi koga, kako i kada pitate. Ali šta god da radite, nikako ne smete reći za Vranje da je mali grad, koliko god vam se to činilo očigledno. Makar pomislili da možete da udahnete vazduh na ulasku u Vranje i izduvate ugljen-dioksid na njegovom izlazu, ne izgovarajte to naglas. Ja nisam uspeo da procenim šta Vranjanci misle kada im kažete da je grad mali, tako da svoja opažanja zadržite za sebe.

Reklame

Prošao sam pored kineskog tržnog centra, čuvenog po genijalnom dizajnerskom rešenju za raspoređivanje slova na staklenoj fasadi, a video sam i zgrade koje lokalci nazivaju Lepa Brena. Ne znam zašto bi bilo koji stambeni objekat na jugu Srbije mogao da se poveže sa kultnom estradnom umetnicom, ali naučio sam da se ne čudim ljudima, pojavama i stvarima čim pređem motel Predejane.

Nakon petnaestominutne šetnje, jednog umivanja vodom sa česme i degustacije trešanja iz nečijeg dvorišta, našao sam se u ulici Kralja Stefana Prvovenčanog koja obiluje buticima, kafićima i iz nekog razloga, velikim brojem lokala koji nude picu na drva. U pešačkoj zoni su me dočekali aktivisti koji se zalažu za zabranu korišćenja vatrenog oružja, što mi je nekako stvorilo sliku da mladi u Vranju ipak nisu toliko letargični po pitanju sopstvene budućnosti.

Sa druge strane, zabrinula me je činjenica da se nalazimo u gradu čiji stanovnici imaju problem sa posedovanjem oružja. Ali to je verovatno pogrešna slika koju ja kao potpuni stranac nespretno stičem. Ovo je miroljubiv grad, evo, pola sata sam ovde i nisam čuo ni da je neko zatrubio kolima, a kamoli ispalio metak.

Kratko sam se zadržao igrajući se sa fontanom. Usput sam saznao da je fontana specifična po tome što, na dan njenog otvaranja, niko nije znao gde se nalazi, jer voda samo izbija iz zemlje. Ali to jeste nekako kul. Evo mene, dvadesetšestogodišnjaka koji je u 21. veku fasciniran spravom koja ispušta vodu iz asfalta.

Reklame

Nastavio sam do gradskog parka, koji je tokom dana po onoj vrućinčini bio relativno prazan. Prošao sam pored spomenika Bori Stankoviću koji zaista izgleda impresivno i nekako ilustruje kakav je on zapravo bio frajer, ali znam da su skoro neki idioti uspeli da okrenu spomenik, pa su Boru morali da vraćaju i nameste da ponovo gleda u pravom smeru.

U samom parku se nalazi i kućica sa polomljenim prozorima, ispunjena srčom, plastičnim flašama, kartonskom ambalažom i govnima. Ne govnima kao sinonimom za razne gluposti, nego bukvalno govnima. Ogromnim, smrdljivim, ljudskim govnima. Ja sam samo pogledao čitav prizor sa vrata. Fotograf Ivan je ušao unutra kako bi napravio fotke i verovatno se usput zarazio ebolom. Zaista ne znam koliko hrabar treba da budeš da par minuta čučiš i sereš u onakvim prostorijama, usput ne strahujući da će te, u najboljem slučaju, pacov ujesti za dupe.

Sama činjenica da ovakva stvar postoji u gradskom parku i da već nije sravnenja sa zemljom, tera me da verujem da nekome ko se bavi uređivanjem grada više odgovara da se na ovaj način obavlja nužda. Ili je možda u pitanju postavka umetnika koji putem govana i izbledelih flaša Koka-kole pokušava da izrazi sopstveni bunt i nesklad sa aktuelnim tipom društvenog uređenja.

Obilazim i Burberry zgradu, koja zaista izgleda simpatično, mada niko ne zna iz kog se razloga arhitekta odlučio baš za ovaj dezen fasade. Ali kao da je to uopšte bitno.

Reklame

Seo sam u kafanu Pod lipom, naručio ćevape i grčku salatu, pretpostavivši da je zbog položaja na karti Vranje najpribližnije ovom helenskom specijalitetu, a onda me je pukla realnost. Nalazio sam se u malom gradu na jugu Srbije (pomislio sam da je mali grad, ali nisam to naglas rekao), nisam imao vodiča, a još manje sam imao predstavu šta jebeno da radim. Urednici su očekivali tekst u ponedeljak ujutru, a ja sam blejao u kafani i jeo osrednje ćevape.


Pogledajte VICE film: Dobri anđeli Rtnja


Morao sam da progutam ćevape i ponos, proverim bateriju na telefonu, kupim flašicu vode, stavim naočare za sunce i postanem ono što sam najviše prezirao – turista u Srbiji. Tip koji se iznenada našao u Vranju i koji ima jedno popodne da o njemu sazna što više.

Kako nisam imao pojma gde treba da idem, rešio sam da konsultujem mapu grada. Odlična stvar kod Vranja je ta što je mapa ugrađena u asfalt, što vam nekako olakšava da se orijentišete, samo tada ne znate da li je nešto na brdu, kao ni koliko je udaljeno.

Mislio sam da je najbolje da krenem od korena, zato sam se uputio ka rodnoj kući Bore Stankovića. Pogodio sam jubilej. Upravo se obeležavalo pedeset godina otkako se ovaj objekat ponovo smatra Borinom kućom, pa sam u dvorištu zatekao učenike Gimnazije „Bora Stanković" kako sa profesorkom pripremaju predstavu. U razgovoru sa profesorkom saznajem da je Bora do svoje dvadesete godine živeo u ovoj kući i da je morao da je proda kako bi platio studije, kao i da je običaj da se u dvorištu kuće ima dud.

Reklame

Ja ne volim dud. Ne volim da nagazim na njegove plodove koji bi mi se zalepili za đon. Tako želim da verujem da ni Bora nije voleo dud i da je, kada je prodao kuću, nakon početnog talasa tuge što ostaje bez porodične baštine, srećno uzvikno "HA, nema više jebenog duda! Zbogom lepljivi đonovi i flekave pantalone". Porazgovarali smo još malo o težini "Nečiste krvi" i toga kako učenici danas percipiraju to delo, a zatim sam ušao u kuću.

Ja ne mogu, niti želim da osporavam njenu kulturnu i istorijsku vrednost. To je zaista nemerljivo. Okej, merljivo je. Ukoliko postavite Keopsovu piramidu pored Borine kuće i naterate predsedavajuće Unesco-a da biraju koji će ta dva objekta srušiti, mislim da je svima jasno koji bi njihov odgovor bio. Moj problem je što mene sve što je etno nekako deprimira. Možda su za to krivi Vasil Hadžimanov i Sanja Ilić, ali nikada nisam uspevao da istinski uživam u ovakvom ambijentu. Bacio sam pogled na gostinsku sobu, Zlatinu sobu, tabakeru Bore Stankovića, upisao se u knjigu utisaka i shvatio da je vreme da nastavim dalje.

Sledeća stavka koja je privukla moj turistički naštelovani mozak bio je sladoled. Fascinirala me je cena – trideset dinara je kugla. Ukus je bio iznenađujuće dobar ako u obzir uzmemo cenu. Od namirnica koje koštaju trideset dinara ne očekujete da imaju bilo kakav ukus, ali ovaj sladoled je zapravo bio strava. Vranje je grad sladoleda, jer sam slične poslastičare sa sličnim cenama viđao gotovo na svakom koraku u centru grada.

Reklame

Sledeća destinacija na mom vranjskom proputovanju bio je Beli most. Beli most simbolizuje zabranjenu ljubav između Turkinje i Srbina, dakle, još jedno romeoijulijansko zdanje koje sam morao da posetim i koje me ni na jedan način nije doticalo.

Kao što i sam naziv kaže, Beli most je, pa… beo. I ako se ne ložite na džepne ljubavne romane, teško da će ovaj arhitektonski poduhvat na vas ostaviti neki značajniji utisak.

Zadržao sam se na mostu čitavih trideset sekundi, vratio sam se nazad u grad, shvativši da mi je, za jedno popodne, dosta istorijskih lokaliteta. Hteo sam da vidim mesto na koje Vranjanci odlaze kada žele da iskuliraju, pobegnu iz grada i uživaju u nekom drugačijem ambijentu. Zato sam se zaputio ka izletištu Ćoška, što je samo značilo još penjana uzbrdo.

Ako bih želeo da pobegnem od gradske vreve i uhvatim makar delić prirode, sigurno ne bih otišao na Ćošku. Ali, ako bih rešio da overim od horsa, onda bi Ćoška bila savršeno mesto. Poluzavršeni ciglani objekat, sportski teren koji izgleda kao poligon za vojnu vežbu, gomila đubreta i konjskih govana trenutno krase ovo izletište. Vranjaci pamte bolje dane Ćoške kao jednog od omiljenih okupljališta mladih, ali izgleda da se već godinama ne mrda sa mrtve tačke. Jedino što još uvek vredi ovde je pogled koji se pruža na Vranje, ali je diskutabilno da li vredi popeti se skroz gore, još pešaka, samo zbog pogleda i fotografisanja konja na ispaši.

Reklame

Ćoška.

Bilo mi je dosta pešačenja i razgledanja praznih mesta. Hteo sam da blejim u kafiću, razgovaram sa ljudima i iz prve ruke saznam kako je mladima u Vranju. Noge su me bolele i osećao sam blagu upalu u listovima, ali sam se polako spustio do Brankove ulice, jedne od najprometnijih vranjskih ulica prepune kafića, pabova i kafana.

To je dobra stvar kod malih gradova. U njima prosto ne možete izbeći ljude koje poznajete. Znam dva čoveka iz Vranja i obojicu sam ih sreo u Brankovoj ulici. Jedan od njih je moj kolega sa fakulteta Dušan, koji se po završetku studija u Nišu, vratio u rodni grad i sada radi u Vranjskim novinama. Izašli smo iz Brankove ulice i premestili se u jednako prometnu Partizansku. Uz kafu, Dušan mi priča kako preživljava monotoniju manjeg mesta.

- Okupiran sam drugim stvarima, poslom, u suprotnom bi mi bilo jako teško. Mladi su nezainteresovani i ne vide budućnost ovde. Mislim, ista situacija kao i u ostatku Srbije – kaže Dušan.

Kako bi i videli kada su kompanije koje su održavale ovaj grad gotovo pukle? Kaže mi da mladi osim rada u fabrici British American Tobacco i par privatnih firmi nemaju previše alternativa za zapošljavanje. Ako ne rade u kafiću, onda po čitav dan bleje u istom.

- Uzimaju bukvalno po sto dinara dnevno od roditelja i po četiri sata ispijaju kafu – konstatuje Dušan.

On me podseća da je pozorište izgorelo u požaru 2012. godine i da njegova rekonstrukcija još uvek nije završena, a Vranje je poznato po sjajnoj glumačkoj ekipi.

Reklame

Dušanov drug Đorđe se iz Italije vratio u Vranje kako bi završio srednju školu. Sada se sprema da upiše Elektronski fakultet u Nišu i kaže da mu je mnogo lepše u Srbiji i da je bila njegova odluka, nikada je ne bi napustio. Ali čovek je u Italiji živeo na jezeru Komo. Tamo su snimali Džejmsa Bonda, zar po nekim objektivnim parametrima ne bi trebalo da bude lepše?

- Tamo jeste sve lepo i cakum-pakum, ali svi te gledaju kao stranca. Vić je vić. Nije Di Franko, nije Di Rosi, nego je vić. A ovde su svi vić. Privukao me je taj osećaj slobode i činjenica da sam kod kuće – kaže mi devetnaestogodišnji Đorđe.

Dok je završavao srednju školu, radio je u kafiću za dnevnicu od 950 dinara, dok se u Italiji satnica plaća 8 evra minimum. Ipak, kaže da po završetku studija planira da se vrati u Italiju.

- To već moram. Jednostavno, zbog posla – iskreno priznaje.

Kako sam tokom dana naišao na više lokala koji prodaju picu na drva, pitam Đorđa, kao čoveka najpribližnijem nekakvom ekspertu, da uporedi ukus italijanske i vranjske pice.

- Italijansku picu mnogo više volim, ali od naše se više najedem. Ovde ako testo nije debelo kao dva prsta, ne računa se kao pica – iznosi Đorđe svoje kulinarsko mišljenje.

Popili smo piće i rešili da još malo prošetamo. Ulice su sada već bile prepune, u kafiće ne bi mogao da stane ni šestar, a ljudi koji studiraju u okolnim gradovima se još uvek nisu vratili kući. Otišli smo do dvorišta Gimnazije "Bora Stanković" gde inače mladi bleje i tu upoznajem osamnaestogodišnju Vedranu koja mi preporučuje kafanu krajnje zanimljivog, ali pre svega realnog naziva – Tri lepe.

Reklame

- Tačno je da se Vranje svodi na tri ulice koje ljudima mogu brzo da dosade, ali ja ga volim. Blizu mi je sve, rođena sam ovde i svi ljudi su mi ovde. Ali da, najbolji provod je u Tri lepe – kaže mi Vedrana koja planira da započne studije prava u Vranju.

I ja verujem da je najbolji provod u Tri lepe. Zaista deluje da je tako. Međutim, iz nekog razloga mi završavamo veče u lokalu Druga kuća gde klopamo ogromne salate za samo sto dinara. Salate su strava i u meni bude ambivalentna osećanja. Sa jedne strane sam zadovoljan što prolazim toliko jeftino, ali sa druge želim ovo da platim više, jer zaista vredi više. Znam da jedenje salate vikendom možda ne predstavlja savršen i tipičan vranjski izlazak, ali ja sam oduševljen.

Opraštam se sa ovom malom vranjskom ekipom i sedam u taksi koji treba da me odveze nazad do Ledene stene gde sam ostavio auto. Vožnja me košta 160 dinara. Dajem 200 i zahvaljujem se taksisti.

Umoran, ali sit, otvaram limenku energetskog pića i trudim se da ne promašim skretanje i nastavim za Skoplje. Shvatam da se Vranje ne razlikuje mnogo od ostalih gradova u Srbiji. Samo je manje. Eto, rekao sam. Morate da se rodite tamo da biste ga zaista voleli. Kao i bilo koji drugi grad u Srbiji.

Još na VICE.com:

VICE u kraju: Nekome Zemun, nekome Munze

VICE u kraju: Na Voždovac "uđu deca, izađu ljudi"

VICE u kraju: Liman država