Nikola Jokić i novo zlatno doba srpske košarke

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Nikola Jokić i novo zlatno doba srpske košarke

Čini se da basket ponovo postaje nacionalna religija.

Ne tako davno – zapravo, da preciziram, pre devetnaest godina - srpska košarka bila je referentna vrednost svugde van NBA. Nećemo puno pogrešiti i ako kažemo da su Jugoslavija i Srbija umnogome obeležile istoriju košarke u Evropi u drugoj polovini dvadesetog veka, ali te 1998. nekako su se stvari u mnogo čemu poklopile. Košarka je, kao možda i nikada do tada, bila zvanična nacionalna religija.

Zašto navodim baš 1998.? Po nekoj prostoj teoriji koju sam ja sam sklopio, mi smo tada bili savršena košarkaška nacija jer nam je svaki aspekat ovog sporta bio izuzetno uspešan. Prvo, imali smo jake klubove po evropskim normama – Partizan je igrao Final Four Evrolige u Barseloni, Zvezda je igrala finale kupa Koraća, a Beobanka je stigla do četvrtfinala kupa Saporte. Sva tri tima izgubili su svoje eliminacione duele od budućih osvajača dotičnih kupova (Kinder, Meš Verona i Žalgiris). Drugo, vodeći evropski klubovi su pod obavezno imali Srbina kao okosnicu tima – Đorđević i Danilović su nakon povratka u NBA carevali u Barseloni i Bolonji, Bodiroga je bio glavni igrač madridskog Reala, Rebrača je briljirao u Benetonu, a Dragan Tarlać u Pireju. Treće, imali smo jako prisustvo u NBA i jednog legitimnog igrača Ol-Star kalibra – Vlade Divac bio je standardan član solidne NBA ekipe, i pisao je skoro deset godina službovanja u najjačoj ligi sveta. I na kraju, četvrto, naša reprezentacija bila je važeći evropski i svetski prvak (tj. postaće te 1998.), kao i nosilac srebrnog olimpijskog odličja. Košarka i Srbija (a pomalo i Crna Gora, okej) bili su u evropskoj terminologiji gotovo sinonimi. Dodajmo još samo ovde da je te 1998. po prvi put posle 1992. Evroligu osvojio trener koji nije naše gore list – Etore Mesina.

Reklame

Zašto ja sad sve ovo spominjem? Pa, prosto je – čini mi se da smo na pragu novog zlatnog doba. Naša košarka je, nakon trijumfa nad Amerikancima 2002. i osvajanja svetskog zlata u Indijanapolisu, na neko vreme potonula. Na kratko smo se vratili tek 2009., uz uspehe reprezentacije i Partizana, pa smo opet ušli u stagnaciju, ali sada se ponovo uzdižemo, i ovaj sport je ponovo nacionalna tema broj jedan. Košarkaške vesti dominiraju sportskim sekcijama srpskih internet portala. Svako jutro kad ustanete, uz kafu proveravate prvo šta je uradio Denver – opisi odličnih partija Nikole Jokića su do podneva verovatno čitaniji čak i od Vučićevih saopštenja. Onda, zavisno od dana u nedelji, čitate najave ili izveštaje sa poslednjih mečeva Zvezde ili Partizana, koji vrlo solidno guraju u svoj evropskim kampanjama. TV rejtinzi košarke su eksplodirali, pa je tako po prvi put posle verovatno dugo jedan kablovski kanal ušao u dnevni top 10 rejtinga kada je Zvezda ugostila Fenerbahče. Svako malo vam izleti i naslov, „pogledajte novu asistenciju Teodosića" ili „Bogdanović ponovo odličan". A o olimpijskom uspehu srpske košarke dovoljno smo pisali letos.

Zavirimo sada malo detaljnije u svaki od navedenih činilaca, koji bi u idealnom svetu trebali da čine temelje nove evropske košarkaške dinastije. Pod jedan, dakle, imamo Zvezdu i Partizan. Iako je klupska košarka u Srbiji spala na bukvalno dva slova, ne možemo se previše žaliti na njihovo stanje. Pozabavimo se prvo crveno-belima, koji se ipak takmiče u Evroligi.

Reklame

Zvezda je pre samo pet godina bila bukvalno „bolesnik sa Malog Kalemegdana", ali se situacija u međuvremenu itekako promenila. Dolaskom Dejana Radonjića na proleće 2013. započela je prava revolucija – Zvezda je u njegovoj prvoj zvaničnoj utakmici obezbedila učešće u Evroligi, i zatim krenula da ređa uspeh za uspehom. Polufinale Evrokupa, Top 16 i četvrtfinale Evrolige išli su godinu za godinom, a ni uspeh u domaćim takmičenjima nije izostao. Po prvi put u istoriji kluba osvojena je Jadranska Liga, a nacionalna titula prvaka Srbije vraćena je posle 17 godina. Ove godine, Radonjićevi „vojnici" iznenadili su i najoptimističnije prognozere svojim partijama u Evropi, gde trenutno imaju 12 pobeda i 10 poraza i deluje kao da su na dobrom putu za još jedan plasman u četvrtfinale. Uzevši u obzir da srpski šampion funkcioniše sa minimalnim sredstvima u evropskim okvirima, možemo slobodno reći da je po sredi veliki uspeh.

Druga polovina večitih takođe beleži solidne rezultate ove sezone. Nakon jedne godine evropskog samoizgnanstva (prvog još od sankcija), Partizan se vratio u evropske tokove kroz FIBA Ligu Šampiona. Realno gledano, ovo takmičenje je po kvalitetu barem dve klase ispod ne Evrolige, već čak i Evrokupa, ali to je u ovom momentu zaista nebitno. Crno-beli Aleksandra Džikića su uspeli da se konsoliduju posle strašno teške prethodne sezone, oforme kakvu-takvu kičmu tima i dobar rad sa treninga prenesu i na utakmice. Nakon dobrih partija u ligaškom delu, Partizan je u šesnaestini finala iznenadio PAOK u Solunu i ostvario pobedu od dva poena prednosti, koje bi realno morali da sačuvaju – ukoliko uspeju, sledi im dvomeč sa ekipom Tenerifa gde sigurno nisu preveliki autsajderi, a zatim i potencijalno četvrtfinale. Zašto ne i F4? Kako god se ova priča završi, lepo je videti da Srbija ima dostojne reprezente u premijernim evrokupovima obe organizacije.

Reklame

E sad, objektivno gledano, Srbija baš i nema igrače kakve je imala pre 19 godina (što nije strašno jer, realno, ko pa ima?), ali sada opet imamo stabilne prvotimce u vrhunskim evropskim klubovima. Prvi kojeg moramo spomenuti je naravno Miloš Teodosić – titula Evrolige koju je osvojio lani iz sedmog pokušaja kao da ga je psihički rasteretila, i od tog momenta on pruža izuzetne partije. Prvo je imao izuzetno zapaženu ulogu u Riu, a onda je i taj dobar ritam preneo i u trenutnu takmičarsku sezonu. Već duže vreme, Miloš slovi za najboljeg evropskog igrača koji ne igra u NBA, ali to preti da se promeni budući da mu ugovor sa CSKA ističe na leto, i da su već neki klubovi izrazili interesovanje za njegove usluge. U svakom slučaju, Teodosić je konačno dodao element konzistentnosti koji mu je godinama nedostajao, i nema zbora da se radi o trenutno najboljem plejmejkeru u evropskoj košarci.

Pored njega, tu je i Bogdan Bogdanović, još jedan naš igrač na pragu NBA, koji je u Fenerbahčeu izrastao u jednu od prvih napadačkih opcija – uzmemo li u obzir da se radi o ekipi u kojoj takođe igraju Điđi Datome, Bobi Dikson, Ekpe Judo i drugi, složićemo se da je ovo dosta bitna stavka. Kao što rekoh, nije baš situacija kao što je bila, ali najbitniji igrač evropskog šampiona je naš, a i u vicešampionu dobro stojimo. E sad, treba reći da je i ranije bio ograničen upliv američkih igrača (1998. niste mogli da gledate Efes sa osam Amerikanaca npr.), pa možemo tu nešto i relativirati, ali neka ostane i ovako. Suma sumarum, stanje uopšte nije loše.

Reklame

A sad dođosmo i do Nikole Jokića, čoveka koji ponovo tera ljude da nameštaju alarme za 3-4 ujutru ne bi li uhvatili makar i pola sata njegove košarkaške magije. O ovom momku je u poslednjih dva meseca toliko toga ispričano da bi sada bilo deplasirano ponavljati sve te klišee (ćevapi, riblji paprikaš, košarkaški IQ, litri Koka-Kole, konji koji jure, bla bla bla bla bla…), ali ipak pokušajmo da ukratko sumiramo šta se tu sve desilo da odjednom vodeći svetski košarkaški analitičari govore o ovom momku kao novom potencijalnom članu kuće slavnih.

Kada je u „novom srpskom talasu" pretprošlog leta troje naših košarkaša stiglo u NBA, od Jokića se nekako najmanje očekivalo. Bobi Marjanović stigao je na krilima odlične sezone u Crvenoj Zvezdi, dok je Nemanja Bjelica godinama važio za jednog od najkvalitetnijih igrača u Evropi. Jokić je na CV-u dotad imao tek par seniorskih sezona u Mega Leksu, sasvim dobrih sezona da se ne lažemo, ali njegovo iskustvo bilo je ograničeno isključivo na ABA ligu i KLS. Ipak, skauti su u njemu videli nešto posebno, i sada možemo da kažemo da nisu pogrešili. Nakon prve sezone, u kojoj je igrao dovoljno dobro da zaintrigira širu američku javnost, Jokić je prosto eksplodirao sredinom druge sezone nakon ulaska u startnu petorku.

U svojoj istoriji, Denver je (izuzmemo li ovde ABA boravak) tri puta bio interesantan ljubiteljima košarke. Prvi put za vreme mandata trenera Daga Moa (1982-1989), kada su Nagetsi vođeni Aleksom Inglišom, Kikijem Vandevejom i kasnije „Fetijem" Leverom bili jedna od najzabavnijih, ako ne i najuspešnijih, ekipa u ligi, uz izuzetno visok broj postignutih poena po meču. Drugi put sredinom devedesetih, kada su Dikembe Mutombo, Brajant Stit, Robert Pek, Mahmud Abdul-Rauf i drugi napravili jedan od najvećih šokova u NBA istoriji izbacivanjem favorizovanih Pejton-Kemp Soniksa. Treći put kada je Karmelo Entoni ujahao u grad, a nedugo za njime i Alen Ajverson. Ipak, samo su dva puta košarkaši iz grada u Stenovitim Planinama stigli do finala Zapada – 1985. i 2009. U oba navrata, bolji rival bili su Los Anđeles Lejkersi.

Reklame

Sada, sa Nikolom Jokićem u sastavu, deluje da je nebo granica. Mlado „grumenje" trenera Majka Melouna gladno je pobeda i partija u plej-ofu, koji im izmiče već tri godine unazad. Otkako je Jokić postao starter, svaki igrač Denvera je potencijalna 20+ pretnja. Njegove dodavačke sposobnosti sa visokog posta potpuno su transformisale napadačku koncepciju ove ekipe – sada svi utrčavaju u reket znajući da je svaki uspešan prolaz skoro izvestan pas za lake poene. Ali to nije sve – Jokić vas može kazniti i kao napadač u reketu, a i van reketa. Mnogi su ga već uporedili sa Divcem, mada uzmimo u obzir da je Vlade „plej-centar" u NBA postao tek u Prinston sistemu koji su Pit Keril i Rik Adelman uobličili u Sakramento Kingsima. Jokić takođe deluje kao mnogo kvalitetniji skok-šuter od Vlade, i ovo je dosta bitan element u njegovom napadačkom arsenalu. Treneru Melounu nije trebalo dugo da shvati šta ima u sastavu, pa sad tako Denver uveliko svira po Nikolinim notama.

Poslednja stavka je nacionalni tim. Nakon prividnog uzdizanja u drugom mandatu Dušana Ivkovića, usledilo je ipak četiri godine stagnacije i propuštene olimpijske igre u Londonu. Dolaskom Saše Đorđevića na mesto selektora stvari su se drastično popravile. U tri godine, Srbija je osvojila dve srebrne medalje, i to na takmičenjima gde je zlato rezervisano za Amerikance. Evrobasket 2015. ostao je kao propuštena prilika sa potencijalno hazardnim posledicima, međutim uspešne kvalifikacije za OI u Riu odagnale su te strahove, a tim je na samom turniru potvrdio kvalitet.

Sledećeg leta, na programu je jubilarni 40. Evrobasket, i ujedno i poslednji pre nego što uđemo u četvorogodišnji ciklus. Upravo je ovaj turnir idealna šansa da Srbija konačno, posle šesnaest godina, obnovi svoju poziciju kao dominantna evropska košarkaška sila. Imamo čvrstu osovinu Teodosić-Bogdanović-Bjelica-Jokić, i kada tome priključimo još i „pokajnika" Marjanovića, novog i unapređenog Ognjena Kuzmića, Stefana Jovića i druge, deluje kao da smo u sasvim solidnom stanju da konkurišemo za najsjajnije odličje.

Ako nas je neočekivani uzlet 2009. u Poljskoj uhvatio malo nespremne (Mokini „moskitosi" su se desili svega dve godine pre toga, da podsetim), to se sada neće dogoditi. Košarka je, čini se, odlučno iskoristila posrtanje Novaka Đokovića i kontinuirano loše stanje u srpskom klupskom fudbalu, i ponovo došla do broja 1 u srcu nacije. I eto, sada zatvaramo krug iz prvog pasusa. Neke stvari možda i nisu kakve su bile (niti ikada i budu) – ali su sasvim dovoljne da opet proglasimo igru pod obručima kao novi-stari nacionalni sport. Evropska kruna 2017. je jedino što fali.

A možda i ne bude ništa. Ali ljudski je nadati se. I ja barem vidim neke naznake da mašta uskoro postane stvarnost. Foto: MN Press PROČITAJTE JOŠ: Fotografije terena za basket u bivšoj Jugoslaviji

Miloš Teodosić za VICE: Slava se ne stiče u klubu, već u reprezentaciji Leti kao leptir, ubada kao pčela: VICE upoznaje Marka Gudurića Žarko Paspalj, naš čovek u srcu Teksasa i NBA