protest
Naslovna fotografija: Saša Đorđević

FYI.

This story is over 5 years old.

протести

Bez Fejsbuka, bez mobilnih: Kako se protestovalo u Srbiji pre 20 godina

Nisu imali podršku medija, nisu imali društvene mreže da uz nekoliko klikova proslede događaj ostalima. Kako im je uspevalo?

Oduvek sam mrzeo poređenja između generacija, jer neprestano ukazuju da je prethodna generacija sposobnija od trenutne, dok se nadolazeća ne može ni nazvati ljudskim rodom. Najozbiljnije, rođen sam devedesetih i za svakog ko u svom JMBG-u nema dve devetke jednu pored druge, ja sam greška u evoluciji. Ako pitate njih (ko god da se svrstava tamo, a svrstavaće se samostalno i ponosno, jer niko ne želi da ga smatraju članom Cartwoon Network genracije), mi ne znamo šta su šrafcigeri, sneg i hvatanje signala preko TV antene. I možemo se kotrljati u tom beskonačnom međugeneracijskom raspravljanju, ali na kraju ćemo opet završiti na istom. Oni će nas nazvati inertnim rasplazima koji samo bulje u ekrane i time će nam zapušiti usta.

Reklame

Mojoj generaciji internet nije doneo gomilu sjajnih stvari. Može da nam donese i nudi nam ih gotovo na tacni, ali mi to ne uzimamo. Prema internetu imamo odnos kao prema sopstvenim mozgovima – jednostavno ne iskorišćavamo potpuni kapacitet. Iako sve češće koristimo neke pametne alate, većinu vremena provedemo gledajući klipove malih pandi kako se klizaju niz tobogan i jureći storije na Instagramu. Organizujemo dogođaje i u razmenjujemo informacije sa hiljadama ljudi, ali kada treba da uradimo nešto veliko, e tu zakažemo. Često može da vam se učini na osnovu nekih Fejsbuk iventova da nas očekuje revolucija, a zatim vas dočeka desetina penzionera sa transparentima i pištaljakama.

Gde grešimo, onako, generacijski?

U zimu 1996/97 upotreba interneta u Srbiji bila je daleko od masovne, a mobilni telefon se viđao ređe od albino medveda u gradskom prevozu. Postojali su samo fiksni telefoni, eventualno pejdžeri ako ste baš neki bitan tip i par medija koji nisu bili pod kontrolom tadašnje vlasti. I u takvoj tehnološkoj oskudaciji, te zime su se odigrali najveći građanski protesti u Srbiji. Više desetina hiljada ljudi bi se iz dana u dan okupljalo na gradskim ulicama, ne mareći za vremenske prilike i bilo šta drugo što bi moglo da ih odvrati od prvobitne zamisli. I dok su ideje i povodi povodi njihovog okupljanja jasni, ne mogu da se ne zapitam oko jedne proste tehničke stvari.

Kako im je uspevalo?

Reklame

Pa stvarno, nisu imali podršku medija, nisu imali društvene mreže preko kojih bi samo uz nekoliko klikova prosledili događaj ostalima. Meni kao liku koji ne može da sastavi ni spisak za kupovinu bez tehničke podrške deluje kao nemoguća misija. Zato sam razgovarao sa svedocima tih događaja, novinarima i običnim akterima protesta, ukratko ljudima koji su umeli da se nađu na jednom mestu u dogovoreno vreme, a da na putu od kuće ne promene lokaciju i vreme sastanka bar dvadeset puta.

Iako računar (još povezan na internet) nije bio dostupan baš svakome, oni malobrojni koji su imali pristup pametno su ga koristili. Ivan, danas programer, te 1996-1997. godine bio je učenik prvog razreda srednje škole.

- Bio sam lud za kompjuterima, već sam kod kuće imao nekakv užasni modem pa sam se preko očevog naloga povezivao na BBS i razne IRCove, preteče četova – kaže Ivan za VICE.

Njemu i njegovim školskim drugarima je tada bilo neviđeno uzbudljivo da se priključe starijim maturantima. Kada su saznali da Ivan ima net, postao im je maltene maskota.

- Koristili su moji net kako bi razmenjivali poruke i dogovarili se oko mesta i vremena sastanka. Ali kasnije su ga koristili i za igrice i ko zna šta još, teško je i setiti se – kaže Ivan, koga je virus prostesta vrlo brzo zarazio, pa se, iako još uvek srednjoškolac, odmah po osnivanju pridružio Otporu.

Radio B92 i Indeks su bili jedni od retkih medija koji su izveštavali sa protesta. Kako je tada Indeks važio za glasilo Univerziteta, imali su tu prednost da prvi objave informacije o protestima. Nikola Momčilović, danas reditelj, a tada je šef tehnike na Indeksu, priseća se kako je radio nabavio dva mobilna telefona. Sistem prenosa je bio prost, efikasan (novinar bi samo okrenuo redakciju, naslonio telefon na zvučnik), ali finansijski neisplativ - račun za prvih mesec dana iznosio nekih desetinu hiljada maraka.

Reklame

- Trebala nam je neka druga fora za prenos protesta. Tadašnji direktor radija Nenad Cekić me je pozvao i rekao mi "Moraš da smisliš neki način, a da to ne košta deset hiljada maraka" – kaže Nikola za VICE.

Narednih dana, šetajući na protestu, Nikola upoznaje tipa koji se sticajem okolnosti isto zove Nikola, radio amatera i tehnomanijaka koji je konstrusiao čuveni Đinđomobili ili Vukomobil, ime se menjalo u zavisnosti od govornika. Bio je to džip sa metalnom konstrukcijom poput bine gde su bili zvučnici i mikrofoni, pa je tokom šetnji išla muzika, dok bi se po zaustavljanju na, recimo, Trgu Republike, sa njega držali govori.

- Rekao sam mu koji problem imam, a on je samo odgovorio da mu dam dva dana – seća se Nikola.

I dva dana kasnije, imali su rešenje. Mini predajnik je bio zakačen za džip i Nikola2 je sve što njemu stigne u malu miksetu sa krova džipa na frekvenciji od 96 megaherca prenosio Nikoli1 u studio radio Indeksa. Mobilne telefone su i dalje koristili reporteri, javljajući se obično na početku i kraju protesta, uštedevši tako silne teško nabavljive devize.

Nikola kaže da ne može da se seti nikoga ko nije išao na protest i da je radio više služio kao vodič preko koga ćeš čuti informacije na tranzistoru u slučaju da kasniš na okupljanje. Mali broj demonstranata je, zapravo, pratio protest od kuće. Ali kada je došlo do gašenje B92 - pojava čuvene vode u koaksijalnom kablu - to je nateralo i ljude koji su proteste pratili preko medija da izađu na ulice.

Reklame

Novinar Miloš Milić se seća korišćenja satelitskih telefona, ali je to ipak bila privilegija bogatih dopisništava stranih medija, pa se od domaćih reportera snalazio ko je kako umeo.

- Koristili smo Motoroline walkie talkie, ali je njihova mana bila što im je domet vrlo ograničen, a i policija je mogla da nas prisluškuje kada god je poželela, jer su sve frekvencije bile njihove – priča Miloš za VICE.

Ipak, informacije su se najviše prenosile usmenim putem, telefonskim pozivima, uvek bi neko znao kada se i šta dešava. Danica Ilić, koja je tada radila kao novinarka na radiju B92, seća se da je prvo saopštenje za javnost za prvo okupljanje ispred Filozofskog fakulteta bilo napisano rukom i da ga je ona donela u redakciju zajedno sa drugaricom sa Arhitektonskog fakulteta.

- Postojala su zborna mesta, tačno se znalo gde koja ekipa visi, u kom kafiću ili kafani oko fakulteta. Tu bi se danima smenjivali ljudi i prenosile poruke (doduše uglavnom netačne). Prenosili smo informacije onako kako smo sretali ljude. Ni sada mi nije jasno kako smo to radili – priča Danica.

Protesti su bili i svojevrstan socijalni filter za sve okupljene mlade. Poput društvenih mreža u analogno doba, na protestima su se ljudi upoznavali, menjale su se knjige, ploče, kasete.

- Možda smo se zato tada toliko ložili da budemo svakog dana na ulici – to je bilo jedino mesto gde se živelo ono što se dešavalo – priča Verica Kostić, tada studentkinja prve godine prava, a danas advokatica.

Reklame

Iako su se mnogi opravdano razočarali u vreme koje je usledilo, pa se čak i osetili nasamerinim, intimni događaji su nekima promenili život. Maks i Una Matović su se smuvali na demonstracijama i dvadeset godina kasnije, još su zajedno.

- Ne znam da li zato što nije bilo tehnologije, ili smo bili mnogo revolucionarniji, ali se znalo da treba da se bude oko Konja popodne. Nije bilo šanse da propustiš proteste, sem ako nisi u krevetu sa temperaturom, ali i tada bi se izvukli iz kuće. Una i ja smo se merkali pogledima, a smuvali smo se za Novu godinu, i mislim da nismo bili jedini – prepričava mi Maks njegovu verziju romantične revolucije.

Nikola Momčilović mi priča da je tokom trajanja protesta imao neverovatnu želju i energiju da se posvađa sa nekim, ali mu okolnosti to jednostavno nisu dozvoljavale. Nije bilo ljudi kojima bi se sukobio.

- Možda smo zato toliko verovali da smo u pravu, jer se prosto poklopilo da ja nisam znao nikoga ko je tada mislio drugačije i ko nije dolazio na proteste – kaže Nikola.

A mi danas? Pa, možda bi trebalo da nam se oduzme igračka na neko vreme, da bismo je kasnile više cenili. Šalim se, nemojte to da vam padne na pamet, molim vas.

Glavna fotografija: Saša Đorđević

Još na VICE.com

Sve je počelo u Nišu: 20 godina od najvećih protesta u Srbiji

Kako izgledaju protesti u 21. veku

"Volim i ja vas": Dan kada je Milošević doveo Srbiju na ivicu