Reklame
I dan danas kaže da je zatvor najlakše podneo. Kaže da je sad mnogo teže zato što konstantno mora da brine. Kad god odemo kući, pomislimo: da neće susedi da nas dočekaju ispred sa transparentima? Kad nam neko zazvoni na vrata, meni srce siđe u pete. Živimo u konstantnom strahu.Pročitajte i: "Upoznajte građevinca koji lovi pedofile u Kanadi"
Reklame
Prve tri godine od kako je izašao iz zatvora, slika mu čak nije bila ni na sajtu [registra seksualnih prestupnika]. Da bi neko nešto saznao, morao bi da ode u policiju i raspita se. Ali onda, ispostavilo se da je to bio propust. Odjednom su mu objavili i ime i fotografiju. Posle su rekli da ne sme da priđe na 600 metara od škole. Mi smo upravi kupili kuću, a najbliža škola bila nam je na 615 metara razdaljine. Hvala bogu, nismo morali da se selimo.Na svakom koraku iskrslo bi nešto novo.Stvarno smo želeli da osnujemo porodicu, ali zakoni su se sa vremenom menjali, svako malo bismo čuli novu priču o tome kako ljude tretiraju – njega nisu mnogo gnjavili, ali plaši ga sama mogućnost – i zaključili smo da ne bi bilo dobro da dete raste u ovom haosu. Da moramo da mu objašnjavamo zašto tata ne može da svrati do škole po njega, ili zašto ne sme ni slučajno da dovede drugare kući.Kupili smo veliku kartu sveta, okačili je u mojoj kancelariji i rekli: „Ma znaš šta, naši rođaci imaju četiri male ćerke, sve one žive u krugu od 16 kilometara od nas. Naši najbolji prijatelji imaju decu, oni su stalno kod nas. Bićemo prema toj deci najbolji što možemo, a sami ćemo da putujemo svetom." Kad god smo mogli, išli smo na putovanja. Na Karibe, u Evropu, sledećeg avgusta planiramo Grčku.Kad god dođeš kući da te tako dočekaju, stvarno nije lako.
Reklame