Reklame
Svaštara

Kako se ispisati iz Katoličke i Pravoslavne crkve

Ipak ideja o ispisu iz Crkve javila se kako je rastao bunt prema mizoginim stavovima svećenstva, njihovom sveopćem bogaćenju i miješanju u politiku i ulaženju u spavaće sobe parova i rodnice žena.

pisao Jelena Prtorić
21 Novembar 2016, 11:02am

foto: Flickr / ann-dabney

Najmračnija tajna moga djetinjstva, ona «jeste li znali» činjenica koja je, do ovoga trena, ostala nepoznata većini mojih prijatelja je da mi je kao desetogodišnjoj (godina više ili manje) djevojčici, najpoznatija katolička revija u Hrvata gotovo objavila strip. Bilo je to u osnovnoj školi, u osjetljivom razdoblju kako za mene, tako i za regiju; onom razdoblju u kojemu pionira više nije bilo, ali se pojavio vjeronauk, novi predmet i inkubator za razvoj mladih katoličkih umova. Neobavezan predmet na koji se išlo jer su tvoji bili vjernici, pa si i ti bio vjernik, jer su tvoji mislili da je uslijed stvaranja samostalne Hrvatske dobro biti vjernik, pa si i ti postajao vjernik, ili zato što su tvoji mislili da slobodnih četrdeset i pet minuta u rasporedu, usred dana i bez drugih odgojnih sadržaja koji mogu zaokupiti pažnju mladog djeteta, neizbježno vode k pušenju iza škole, što posljednično vodi do drogiranja, neželjene trudnoće, samohranog majčinstva i sličnih katastrofalnih scenarija, pa si i ti išao na vjeronauk. Ja sam pripadala potonjima. Moji vjernici nisu bili ni posta(ja)li, nisu primili sve sakramente niti se vječali u crkvi, a molitve im nisu išle dalje od pokojeg vapaja "Pomozi Bože". No osnovnoškolska ja, to tiho stvorenje bez izraženog karaktera, osjećaja za borbu i tjeranje po svome što je voljelo crtati u kutu, je provodila ono što bi inače bio slobodan sat sjedeći u razredu vjeroučitelja Ivana. Linija manjeg otpora.

Ivan je bio mlad, nosio naočale tankih zlaćanih okvira, trpio naša pitanja o (ne)dopuštenosti i posljedicama predbračne nečistoće i zadao nam, jednom prilikom, da crtežom prikažemo velebni život mudrog kralja Salomona. Ja sam se potrudila. Salomonove sam zgode narisala, više ili manje uspješno, na četiri ili pet stranica bilježnice. Znala sam tada već za Alan Forda, Zagora i Dylan Doga, pa je Salamonov život imao i sve odlike pravog stripa kao što su balončići, a u njima dijalozi i usklici, a ja sam dobila pet i pohvalu. Vjeručitelj Ivan je poslao bilježnicu po razredu, i pred svima mi saopćio da strip ima potencijala pojaviti se u listu za mlade koji je izlazio pri najvećem katoličkom glasilu zemlje.

Moja karijera katoličke strip crtačice tu je stala - nikad nisam saznala jesu li moj strip odbili zbog slabog razvoja dramske radnje, činjenice da je Salamonova glava na svakoj stranici malo drugačije izgledala ili zato što se radilo o necenzuriranoj verziji biblijske priče, pa se Salomon u jednom kadru našao u ljubavnom klinču, hvatajući ženske punašne grudi što sam ih, u obliku osmice, iscrtala preko polovine stranice. Ali polaženje vjeronauka je urodilo plodom, pa sam, po ekspresnom postupku, u zadnjim godinama osnovnoškolskog obrazovanja i po principu "nek se nađe jer nikad ne znaš hoćeš li se morati udavati u Crkvi" obavila sve sakramente što sam mogla.

Došla je, međutim, nakon toga srednja škola, išlo se radije na etiku nego vjeronauk, a ja sam izašla iz svog crtačkog kuta, i razvila kakvu-takvu osobnost kojoj je Crkva počinjala sve manje ličiti na ilustrirane priče iz Biblije, a sve više poprimala obilježja globalne korporacije. Što se kosilo s mojim novim saznanjima o svijetu, anarhističkim stavovima i pank životnim stilom.

foto: Flickr / froisnaidu

Ipak ideja o ispisu iz Crkve javila se nešto kasnije kako je rastao bunt prema mizoginim stavovima svećenstva, njihovom sveopćem bogaćenju i miješanju u politiku i ulaženju u spavaće sobe parova i rodnice žena. Isti onaj časopis s početka priče, točnije njegova verzija za odrasle, u odgovorima na pitanja o feminizmu ili nošenju mini suknje, upozoravao je na opasnost trenutka u kojemu žena zahtjeva "da slobodno raspolaže svojom plodnošću, da u spolnom životu ne bude vezana nikakvim obzirima, da ima pravo na pobačaj" i "Ako mu ne namjeravaš dopustiti da te svlači rukama, zašto ga izazivaš da to čini očima?".

Uza svo dužno poštovanje prema vjernicima i normalnom svećenstvu, moj je bunt dosegau stadij u kojem sam se, prije nekoliko godina, zarekla da se i sama želim demonstrativno ispisati iz Crkve, zamišljajući to u sebi kao čin ultimativne pobune koji će – a što li drugo- uzbuditi mase.

Kada sam krenula s istraživanjem o toj mogućnosti, internet mi je rekao da sam nekada od Crkve mogla zatražiti dokument zvan actus formalis defectionis ab Ecclesia catholica koji bi mi omogućio istupanje iz krila Katoličke Crkve na, kako se činilo, učinkovit, brz i formalan način. Malo detaljnije me istraživanje odmah razočaralo jer sam saznala da je istu tu potvrdu papa Benedik ukinuo 2010. godine, s obrazloženjem da onaj koji u Crkvu uđe u Crkvi i ostaje. Kada si po krštenju ušao u crkvenu obitelj stekao si biljeg kojega se ne rješavaš nekim komadom papira.

Pročitajte i: "Ne uzbuđujte se, crkva je jednako apsurdna i kod naših komšija"

Nemoguće je naći službene statistike o tome koliko je vjernika Katoličku Crkvu napustilo kada je dokument još bio dostupan, no mnogu su se internetski portali spomenuli primjera Njemačke, u kojoj je na snazi odredba plaćanja tzv. "crkvenog poreza", ili izdavanja kojim vjernici financiraju vlastitu crkvenu zajednicu. Mnogi su "naši" (radnici s područja bivše Juge), prema jedno od tih članaka, kada su se našli u tuđini, gdje se Crkvu podupire i novčanikom, a ne samo riječima, od iste odlučili istupiti, što bi izratili i pred civilnom vlasti izjavili.

Krenula sam onda u telefonsku potragu za crkvenim stručnjacima koji mi mogu reći nešto više o tome kako se kod nas ispisuje iz Crkve, kako katoličke, tako i pravoslavne.

Čini se da je crkvenu hijerarhiju ljeti uputno zvati koliko i ministarstva, vladine agencije, doktore specijaliste, općine, općenito javne službe i slične institucije koje tamo negdje početkom sedmog mjeseca objese (pravu ili imaginarnu) tablu "skraćeno radno vrijeme", pa reduciraju broj dostupnih zaposlenika na otprilike trećinu sve do prvih jesenjih kiša. Nadbiskupi i mitropolije nisu mi se javljali, a kada bi i dobila koga na drugom kraju linije, upućivali bi me da se naknadno javim mailom, govorili da se strpim. Jedino sam od jednog stručnjaka za crkveni zakon, kanon, dobila odgovor u obliku akademskog članka u pdf prilogu.

Onaj koji to učini nije u potpunosti izvan Crkve, nije da je zauvijek izgubljen.

Uskoro sam i ja krenula za suncem i morem, u lov na ljetnju boju, još uvijek u okrilju Crkve i s člankom o kanonskim pravom u torbi. Na +30 shvatila sam tek otprilike o čemu je stručnjak Josip govorio u svom akademskom djelu, pa sam se pri povratku opet vratila telefonu i ometanju Hrvatskog nadbiskupskog zbora u molitvi, tišini ili ručanju, što su li već radili.

"Ali gospođice, vi nama možete poslati mail, ali ja Vam odmah mogu reći da onaj tko je član Crkve i ostaje član Crkve, no za takva pitanja trebali biste se javiti u svoju lokalnu župu".

Uputila sam se dakle u svoj rodni grad, u kvart u kojemu sam nekada živjela i u crkvu u kojoj nas je župnik ispitivao što smo zapamtili na misi i koje molitve znamo. Sada sam se našla licem u lice s novim župnikom. Ja sam htjela iskazati svoju ljutnju prema Crkvi, reći mu da me smjesta ispiše – ali isto da usput objasni kako se to inače radi- i da se ispriča za sve one crkvene djelatnike koji mi nisu odgovarali na mailove. Avaj! naišla sam na blagog i simpatičnog čovjeka, koji me ponudio sokom i rekao mi da mu je moj tata nekada bio učenik. Biti oštra prema njemu bilo bi kao oteti sladoled jako pristojnom djetetu i baciti na na pod.

Krenula sam dakle s teorijskim ispitivanjem:

- "Što biste mi Vi rekli da dođem sa željom da se ispišem iz Katoličke Crkve? Pišete li Vi tad biskupu, nadbiskupu, Vatikanu? Dobijem li neku potvrdu da više nisam član? Napravite li neki obred?"

Odgovor koji je uslijedio bio je svojevrsno razočaranje, barem po pitanju spektakularnosti samog čina "otpada od Crkve", kako se to stručno naziva u kanonskom pravu (naučeno iz akademskog članka). Župnik Mario spremno mi je rekao kako bi takva želja njega snažno ražalostila, kao i svakog drugog župnika, pa bi me, kao i svaki drugi župnik vjerojatno, od takvog žalosnog čina pokušao razuvjeriti. Doduše, ne garantira točno da bi se svaki župnik ponio na isti način jer, "znate, nama ponašanje u takvim slučajevima nije točno propisano".

foto: Flickr / Scott

"Pokušao bih Vam objasniti, prije svega, što to znači pripadnost Crkvi. Niste Vi tu u nekoj organizaciji, udruzi, pa da se iz nje samo tako ispišete. Radi se o zajednici krštenika, a sam sakrament krštenja ima trajnu vrijednost. Krštenje je trajan pečat koji se ne da izbrisati. Vi raskidate vjeru s institucijom Katoličke crkve, a ne s Bogom. A i onaj koji to učini nije u potpunosti izvan Crkve, nije da je zauvijek izgubljen. Ukoliko promijeni mišljenje i učini ono što mi nazivamo obraćenjem, ako ispovijedi vjeru u zajednici i izrazi želju za vraćanjem natrag može to učiniti... Nije to neki trajni čin ekskomunikacije pa da više nema povratka u to zajedništvo. Uvijek se vodi računa da je spasenje duše najbitnije u svemu tome. Recimo, ukoliko se nađete u smrtnoj opasnosti, a Vi želite primiti posljednje pomazanje, može Vam se podijeliti sakrament umirućih. Smrtna opasnost poništava sve cenzure".

Ukratko, Bog je uz mene i ako se ispišem. Za to mi ne treba ništa osim punoljetnosti. Pri ispisivanju ne postoji protokol, nema ispisnice, a jedini trag o tome je mala bilješka koja se ostavi na rubu "matice krštenih", u kojoj su zapisani podaci o primljenim sakramentima osobe. Iako nikada nije imao slučajeva da mu je vjernik došao s odlukom o ispisu, župnik mi je rekao da zna za slučajeve kada bi osobe prelazile na drugu vjeru, primjerice u Jehovine svjedoke, i tražile izričiti dokaz da su raskrstile s katoličanstvom. "A to je dokaz koji se ne može dobiti", ponovio mi je.

Postoji pitanje ženidbe dakako. Ako si ti izašao/la iz Crkve, a tvoj se partner/ica želi u njoj vjenčati, stvari zasigurno postaju složenije? Već i kod takozvanih miješanih ženidbi - onih u kojima je jedan partner vjernik, a drugi ne, ili pak pripada drugoj vjeri - nema jasnih pravila, pa tako znam parove koje je jedna Crkva odbila, a druga prihvatila vjenčati. No sigurno je onda gore ukoliko je osoba svojevoljno istupila iz Crkve, nego ako u njoj nikada nije ni bila?

"Status tih osoba je isti, samo je možda naš dojam o tome drugačiji", opet će, pomirljivo Mario. "Mi dajemo sakrament vjenčanja zbog onog partnera koji je kršten i koji slavi to vjenčanje. Njoj taj sakrament na kraju pripada. Jer uostalom, tko bi se želio prvo ispisati iz Crkve pa onda doći vjenčati u njoj?".

Je li Katolička Crkva postala modernija, pa slobodnije tumači kanonsko pravo? Jesam li ja naletila na najsmirenijeg i najotvorenijeg među župnicima? Moderniziraju se sigurno do neke mjere – što dokazuje recimo ovo pitanje o bezgluteinskoj hostiji i odgovor da je to posve u redu, dok je mene iznenadila sama činjenica da takvo što postoji. Ipak, s gospođom iz ureda Hrvatske biskupske konferencije imala sam definitivno manje ugodan razgovor. Nakon što na niz mailova koje sam slala, po principu svaki tjedan mail jedan, nisam dobila nikakvog odgovora, gospođa mi je odbrusila da će mi se javiti kada se netko stigne pozabaviti s time. No ionako, objasnila je, od njih ne mogu dobiti nikakve statistike u vezi toga tko je Katoličku Crkvu napustio. Takvo što ne postoji, jer ne postoji ni Crkveni zavod za statistiku. Jedina statistika koja se radi na državnoj razini je ona u kojoj se ljudi samodređuju kao pripadnici određene vjere ili ateisti. Pa tako posljednji popis stanovništva iz 2011. pokazuje da je zemlja pretežno katolička, s 86,3% ( premoćno vodstvo u odnosu na 4,4% pravoslavaca i svega 3,8% ateista), ali se na tim popisima ljudi svakako izjašnjavaju o svemu, pa tako znam ljude koji su se izjasnili i kao Jediji i kao vampiri na pitanja o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti.

foto: Flickr / Darko

Ne, s obzirom na reakciju, činilo se da se katolička crkvena hijerarhija u Hrvatskoj jednostavno ne zamara previše pitanjem ispisivanja iz Crkve, jer se ne radi o bitnom trendu. No isto vrijedi i za Srpsku pravoslavnu Crkvu, čiji mi je đakon Dragan Radić ljubazno odgovorio na nekolicinu pitanja mailom, ne pokazujući ni začuđenost ni pretjeranu uzbuđenost što se netko ovom temom bavi. Situacija je sljedeća. Kao u katoličanstvu, biti član Crkve, objasnio mi je, "ne znači samo to, da je čovjek u njoj kršten, već da to svoje krštenje i živi, dolascima u crkvu, praktičnim životom, molitvom itd. Čovjek koji prestane prakticirati vjeru, već je de facto van Crkve, i bilo kakvi formalni ispisi su nepotrebni. Tako da ne postoje nikakvi službeni formulari o tome, niti potvrde, niti procedure pred višim vlastima. Čovjek, koji je prestao prakticirati vjeru, može to jednostavno očitovati nadležnom svećeniku, čisto informacije radi, da ovaj zna kakva mu je situacija pastve. U cijelom pravoslavlju je tako, a što se statistike tiče, to ne možemo znati, pošto svakapojedina crkvena administrativna jedinica ima podatke za sebe. Također, razlozi su uvijek privatne naravi, i osoba ih nije dužna spomenuti pred svećenikom".

Pitala sam đakona bi li me pravoslavna Crkva primila bez pitanja ukoliko sam prije pripadala nekoj drugoj, na što je on spremno odgovorio da za takve situacije postoje pripravni obredi prijelaza, te se od mene ne bi nikako tražilo da se spominjem ili javno odričem prethodne vjere. "Uglavnom, poštuje se volja pojedinca, bez nekih posebnih procedura", napisao mi je.

Jedina se razlika ticale načina povratka u okrilje pravoslavne Ckrve. Iako se osoba u nju može vratiti (pa joj, ako je nastupila na nekoj osobnoj razini ne treba ništa nego obična ispovijed), ukoliko je istu formalno napustila da uđe u neku drugu religiju i prakticira istu, bit će joj potreban i obred povratka, u kojoj će se javno očitovati u svom vraćanju na pravoslavlje.

Statistike o broju ljudi koji su napustili pravoslavlje također nije dostupna.

Na kraju cjelokupnog istraživanja, bila sam pomalo potištena. Obeshrabrena. Čemu uopće ispis iz Crkve, ako nema nikakvih posljedica za samu Crkvu, koja će i dalje uživati isti novac iz proračuna i isto značenje ? Kakvo je to ispisivanje bez ikakve ceremonije, čiji je jedini trag u nekoj knjizi u nekom regalu kojega nitko ni ne otvara? Taj pečat krštenja o kojemu su mi svi govorili već dugo ne osjećam. Sve sam ove godine skupljala grijehe, a ne sakramente ispovijedi. Ustalom, kada sam tijekom intervjua lokalnog župnika izlanula koliko dugo nisam ušla u crkvu, osim da bi se divila kojem arhitektonskom elementu ili umjetičkom djelu, odvratio je: "pa ne treba Vama ispis, Vi već živite izvan Crkve".

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu