Odajemo počast svim fudbalerima koji su pali zbog vutre

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Odajemo počast svim fudbalerima koji su pali zbog vutre

Ovo su ljudi koji su nenamerno postali pioniri promocije džointa, buksne, džokavca i verovatno voterpajpa u ovom divnom sportu.

Iako društvo generalno sa negodovanjem gleda na to kada se naši voljeni sportisti drogiraju, teško je ne osetiti potajno divljenje prema onima koji su razvili sklonost ka cenjenom džointu. I dok se steroidi, stimulansi, amfetamini i kokain definišu kao pojačivači učinka – i stoga je njihovo uzimanje etički neprihvatljivo – ima malo onih koji bi tvrdili da su sportski poduhvati potpomognuti drogom čije uobičajene nuspojave čine akutna neaktivnost, dremanje na sofi i proždiranje porodičnog pakovanja Smokija. Vutra eventualno uvećava sportsku veštinu samo kada sediš i sedam sati igraš FIFU, i neki službenik Svetske anti-doping agencije bi možda mogao da kaže da indirektno uvećava svest o taktici i poboljšava veštinu palčeva. Osim toga, ako pripališ džoint pre vežbanja, verovatno ćeš smanjiti svoju efikasnost na svaki mogući način, i ako to pogledamo s te strane, to je na neki perverzan način u suštini ultimativni test ljudske veštine, okretnosti, izdržljivosti i koordinacije.

Reklame

Na osnovu ove blago šaljive logike, postoji odabrana družina profesionalnih fudbalera koja se mora izdvojiti i kojoj treba odati posebno priznanje. Iako u fudbalu nema toliko duvača kao u nekim drugim sportovima – mislimo na vas koji se bavite mešovitim borilačkim sportovima – postoji značajan broj igrača koji su tokom godina bivali uhvaćeni kako duvaju. Među njima ima i nekih kultnih heroja, i relativno nepoznatih fudbalera, dok njihova ljubav prema buksni znatno varira. Bilo kako bilo, ovo su ljudi koji su nenamerno postali pioniri promocije džointa, buksne, džokavca i verovatno voterpajpa u ovom divnom sportu.

Bez obzira da li je to bio vrhunac hedonizma ili jednostavno zbog toga što pre toga nikoga nisu testirali, sredinom devedesetih je izgleda dostignut apsolutni vrhunac kada su u pitanju engleski fudbaleri kojima je pronađen THC u krvi. Možemo da pretpostavimo da je tokom osamdesetih mokraća fudbalera sadržala do 80% piva, tako da tragovi rekreativnog korišćenja droge ne bi mogli da budu pronađeni čak ni kada bi neko pokušao da ih nađe. Međutim, do devedesetih godina je kultura pića u svlačionici počela pomalo da jenjava, i šačica fudbalera je rešila da u poluvremenu malo eksperimentiše. I tako je, kao božji dar tabloidima, buduća zvezdaTotenhema Kris Armstrong – tada još uvek u Kristal Palasu – u proleće 1995. postao prvi od nekoliko njih koji je bio pozitivan na kanabis.

Reklame

Apsurdno preterana reakcija na ovu vest možda najbolje može da se sumira člankom u Indipendentu, koji sadrži, najiskrenije, veličanstvenu rečenicu: „Iako kanabis možda može da izazove osećaj lebdenja, ne može da osposobi korisnika da klizi pored odbrambenih igrača ili da lebdi u vazduhu i dočekuje loptu glavom". Treba priznati da je autor imao ispravnu ideju, kritikujući reakciju na Armstrongovu indiskreciju i generalno licemerje koje je neprekidno bilo na delu. Dok su drugi fudbaleri koji su bili osuđivani zbog vožnje u pijanom stanju, napade i tuče na javnom mestu gotovo odmah bivali reintegrisani u fudbal, Armstrong je četiri utakmice bio izostavljen iz ekipe Kristal Palasa, po naređenju Fudbalskog saveza, i morao je da ide na savetovanje i rehabilitaciju. Prinudna rehabilitacija zbog toga što je neko privatno duvao podriva ozbiljnost čitavog procesa, ali oni koji odlučuju su želeli da pokažu širem fudbalskom bratstvu da će se žestoko obračunati s buksnom.

Ima nečeg urođeno licemernog kod odnosa prema Armstrongu kada je pao na testu, zato što bi mu oni koji su ga najviše osuđivali zbog duvanja najverovatnije namignuli i potapšali ga po ramenu da je umesto toga stuštio desetak krigli piva. Dok bi se ovo potonje lakše uklopilo u stereotip o anglosaksonskom nacionalnom identitetu, skoro sigurno bi bilo gore po njegovo zdravlje, formu i sportsko umeće. Nema sumnje da je u preovlađujuće belačkom fudbalskom establišmentu devedesetih bilo onih kojima bi hronična zloupotreba alkohola, kao ona sa kojom je probleme imao Toni Adams, bila prihvatljivija od povremenog udisanja marihuane, droge koja je verovatno asocirala na potkulture, na zajednice crnih emigranata, kao i na ilegalu. Na kraju krajeva, pokušaj da se igrači odvrate od uzimanja jedne potencijalno štetne droge, dok se ignorišu efekti druge, išlo je i na Adamsovu i na Armstrongovu štetu, kakav god da je pravni status supstance za koju su se odlučili.

Reklame

Armstrong nije bio jedini koji je te godine podlegao iskušenju buksne, pošto su i Čarltonovi Din Čendler i Li Boujer takođe uhvaćeni posle testiranja na treningu. Obojica su bila suspendovana na nekoliko meseci i poslata na kurs rehabilitacije, što sa naknadnom pameću deluje kao kazna koja je Čendlerovu karijeru odvela na stranputicu. Kazna je ponovo bila znatno gora od zločina, i njeni dugoročni efekti su bili mnogo štetniji za igrače o kojima se radi nego što je to bila neodređena količina vutre. Etiketu „duvača" je kao dodatni dokaz krivice Boujeru šest godina kasnije prilepio Dejli Miror, u doba kada je bio u žiži javnosti zbog daleko ozbiljnijeg zločina nanošenja teških telesnih povreda.

Boujer stiže na sud 2011. // PA Images

U kontekstu tako ozbiljne optužbe – postojali su jaki dokazi da je napad bio motivisan rasizmom – pitanje je da li je relevantan Boujerov istorijat s vutrom. Još jednom su oni koji pišu o fudbalu u isti koš strpali duvanje malo vutre i jedan ozbiljan zločin, i delili moralne lekcije u istom kontekstu sa prebijanjem čoveka zbog boje njegove kože. Boujer je u tom smislu možda poseban slučaj, po tome što su njegovo duvanje u mladosti tabloidi iskoristili u pokušaju da dočaraju neko dublje moralno propadanje, i time objasne njegovo kasnije ponašanje. Mediji su bili blaži prema poslednjoj žrtvi vutre sredinom devedesetih, Dejvidu Hilieru. Ne samo da je ovaj vezni igrač Arsenala izgledao kao nedužni školarac, već se govorilo i da je pao na testu zbog pasivnog udisanja dima, a ne zbog rolanja nekakvog ogromnog džointa za ličnu upotrebu.

Reklame

Iako ima igrača nižeg ranga takmičenja koji su izjavljivali da je trava najmanje zlo kada je reč o drogama u fudbalu – kao i dokaza koji sugerišu da duvanje u poluvremenu nije nikakva retkost u amaterskom fudbalu – čak su i najbolji fudbaleri skloni tome da povremeno u potaji dunu. Ian Rajt je u svojoj kolumni u Sanu priznao da je na početku karijere voleo da duva, dok je u Roberto Manćini 2003. u intervjuu za italijansku televiziju izjavio da je duvao vutru. Generalno, kada fudbaler to prizna po okončanju karijere, umesto da ga uhvate u međuvremenu, mediji su mnogo blaži prema njemu. Svi volimo kada neko prizna da je bio nevaljao, dokle god igrač ne duva dok navijamo za njega.

Ian Rajt u svoj svojoj veličini u Palasu // PA Images

Od kraja devedesetih i početka dvehiljaditih, ima manje izveštaja o engleskim fudbalerima koji su uhvaćeni kako nonšalantno duvaju. To nije zbog toga što se manje duva, već zato što je Fudbalski savez usvojio generalnu politiku da odbija da imenuje i baca ljagu na one koji ne prođu na doping testu na rekreativne droge. To nije obavezno znak da je fudbalski establišment postao saosećajniji prema igračima – ili razumniji i realističniji po pitanju okolnosti pod kojima se duva – koliko je dalji dokaz koliko vrednjuju svoj brend. Zbog toga ima još mnogo neopevanih heroja buksne koji svakog vikenda krase naše terene, neidentifikovani u interesu odnosa s javnošću i održavanja negativnih naslova na minimumu.

Reklame

Međutim, preko bare je druga priča. Idući stopama Manćinija i bivšeg golmana Vest Hema, Bernarda Lame – koji je bio suspendovan na dva meseca zbog duvanja, dok je još bio u PSŽ-u, 1997. – ima brojnih stranih fudbalera koji su pali zbog toga što su navodno buksnali. Među njima je i Vilder Medina, kolumbijski napadač koji je početkom 2011. triput bio pozitivan na kanabis, nekadašnji igrač Spursa Mbulelo Mabizela, i bivši igrač na pozajmici u Boltonu, Euzebijus Smolarek, koji je 2002. bio pozitivan na kanabinol, iako je žestoko poricao da je ikada duvao travu. Ipak, niko od njih ne može da se meri sa Đinom Koutinjom, holandskim golmanom koji je 2011. bio uhapšen zbog toga što je imao farmu vutre sa preko 4200 biljaka. Stresemo se od straha kada pomislimo šta bi naši tabloidi dali da dožive da nekog engleskog fudbalera uhvate sa tolikim štekom.

Još na VICE:

Podseti me šta to beše derbi  

Sve mane anti-doping mera u engleskom fudbalu 

Od derbija do derbija - sport u Srbiji za vreme NATO bombardovanja