FYI.

This story is over 5 years old.

fenomeni

Otišao sam u selo na jugu Srbije u kojem meštani uporno tragaju za dragim kamenjem

Gornji Bučumet predstavlja posebnu priču za sebe. Posebnu, tužnu i istovremeno uvrnutu priču.
screen shot

Ja sam jedan od onih odvratnih pesimista koji uopšte ne veruju u koncept seoskog turizma. Ne pronalazim ništa interesantno u tome da se šetam po planinčugama, udišem svež vazduh i uživam u specijalitetima od mesa i mleka koji ne prolaze kontrolu kvaliteta. Da bih se našao u nekom od srpskih sela, ono mora da ima nekakvu ludačku priču, da postoji šansa da sretnem Jetija, Kusturicu ili da je na nezaobilaznom putu za Legolend. Kada sam čuo da u selu Gornji Bučumet postoji nekakvo drago kamenje, uhvatila me je neobuzdiva želja, poput zlatne groznice na Divljem Zapadu, da otkrijem o čemu se zapravo radi.

Reklame

Sve što sam znao o Gornjem Bučumetu je da je u pitanju selo na samoj granici sa Kosovom i Makedonijom i da meštani koji u njemu žive veruju da njihove kuće, njive i šume leže na dragom kamenju, nepoznate, ali neverovatne vrednosti. To je sve. Nisam znao kako se dolazi do tamo, gde prestaje autoput, da li antena na kolima može da uhvati Play radio i da li ima dometa. Još manje sam znao gde ću da spavam (u Sijarinskoj Banji, ispostavilo se, u hotelu koji izgleda kao da u njega šalju osuđenike koji ne poštuju kućni red zatvorskih ustanova) i kakve me priče tamo očekuju.

Jebeš književnost, dugačke ruske rečenice i prideve kada je potraga za dragim kamenjem u pitanju. Stoga ću biti jako precizan u opisima. Pejzaž koji okružuje Gornji Bučumet i uopšte čitav taj kraj u okolini Medveđe je fascinatan. Zaista, podseća na one nerealne pozadine za Windows XP i da nisam imao onako ozbiljnu misiju, verovatno bih ta dva dana proveo samo gledajući u planine, drveće i ležeći u travi, ne strahujući od krpelja i sličnih nemani kojih se, u normalnim okolnostima, pribojavam čak i kada prolazim kroz park na Kalemegdanu.

Ali samo selo Gornji Bučumet predstavlja posebnu priču. Posebnu, tužnu i istovremeno uvrnutu priču.

Nikada nisam video takvo selo. Znao sam da je praksa, ili običaj, da su u planinskim selima kuće raštrkane po brdima i da između njih postoji izvesna udaljenost. Ali sve dok nisam posetio Bučumet, nisam imao predstavu kolika ta udaljenost može da bude. Zamislite kuću, pa prečnik od nekoliko kilometara u kome nema nijednog drugog objekta, pa tek onda drugu kuću. A ljudi koji žive u tim kućama se međusobno nazivaju komšijama. Prvim komšijama. Odmah tu, kuća pored.

Reklame

Iako sve kuće imaju struju i satelitsku televiziju, mnoge se vodom snabdevaju iz bunara, dok neke od njih nemaju ni pod. Zakoračite preko praga i stanete na zemlju. Ne morate da se izvuvate, jer vam niko neće kenjati da unosite blato u kuću.

Selo ima jednu prodavnicu i jednu školu koju pohađa svega troje dece. I dok sve oko njih predstavlja bukvarski primer bede i nemaštine, stanovnci Bučumeta ipak zadržavaju vedar duh, ludački smisao za humor i potpuno nezamislivu predstavu o vremenu i prostoru. Sve to zahvaljujući dragom kamenju uz pomoć koga će se, veruju, obogatiti svakog trenutka.

Drago kamenje se nalazi svuda. U bunarima, ogradama, zidovima kuća, raštrkano po šumi ili po zemljanom putu. Kao što Doroti, Strašilo, Lav i onaj limeni glupan koračaju zlatnim trotoarom na putu do Oza, tako sam i ja dva dana hodao stazama od dragog kamenja čiju vrednost nisam umeo da procenim. Provaljivao sam samo da svetluca i da poptunom laiku stvarno može da izgleda skupoceno i fensi.

Od svih meštana sa kojima sam razgovarao, niko nije mogao da mi kaže ništa precizno o dragom kamenju. Nijedna priča se nije poklopila. Ne znam da li su bili rezervisani prema meni kao strancu, ali umesto da se priča o dragom kamenju vremenom iskristališe, ona je postajala sve zagonetnija i zamršenija.

Prema rečima jednih, drago kamenje su prvi otkrili Rusi, dok su drugi ubeđeni da su to ipak bili Amerikanci. Treća strana, verovatno tražeći sredinu između Istoka i Zapada, smatra da su za njihovo drago kamenje najviše interesovanja pokazali Slovenci i da su došli helikopterom. I svi oni "treba da se vrate". Na njih se čeka duže od trideset godina. Čekanje se, prema rečima meštana, isplati, jer kada jednom krene posao sa eksploatacijom dragog kamenja, neće procvetati samo Gornji Bučumet, već i čitav region.

Reklame

Ali nije samo fora u parama i komercijalnom potencijalu ovog kamenja. Od klasične novčane vrednosti i primene u građevinarstvu, bučumetski dragi kamen poprimio je i magijska i lekovita dejstva koja teraju demone, smiruju san i leče neke od bolesti za koje čak ni savremena medicina nema konkretne odgovore.

Kako sam uspeo da shvatim, a tokom boravka u Gornjem Bučumetu sam shvatio jako malo stvari, najvažnije kod otkrivanja dragog kamena je takozvana iskra. To sam zaključio samo zbog toga što su svi pominjali iskru, a niko nije uspeo da mi objasni kako se ona vidi ili šta uopšte predstavlja. Znam samo da svetluca, izbacuje varnice i da se nalazi u nekim uskim rupama. Ali kako se ona prepoznaje nisam uspeo da skapiram, a slušao sam pažljivo kao da mi život od toga zavisi. "Iskra, iskra, iskra" na sve strane, a od nje ni traga. Nešto slično onome kada Vučić na konferencji za štampu pominje keš flou. Uglavnom, iskra je određivala da li je u pitanju dragi kamen ili obična kamenčuga kojom ćete oterati divlju svinju ako vas napadne.

Među svim ljudima sa kojima sam tih dana razgovarao, naijstaknutiji su bili Veselin, meštanin koji je poslednjih nekoliko decenija proveo u Italiji, ali se sada ipak vratio u Bučumet sa genijalnim planom za povećanje broja brakova i nataliteta u ovom delu Srbije, Tomica, lokalni, a možda i državni rekorder, u ispijanju piva iz jednog gutljaja, i Rade, čovek koga smatraju apsolutnim ekspertom za iskru. I koliko god je bilo ludo i zabavno sa njima tokom ove mini rudarske portage, nakon dva dana nismo bili ni korak bliže otkriću prave istine o dragom kamenju iz Gornjeg Bučumeta.

Zbog toga sam rešio da se obratim čoveku koji bi trebalo da zna malo više o vrednim stenama. Otišao sam do Rudarsko–geološkog fakulteta da porazgovaram sa profesorom i gemologom Zoranom Miladinovićem. Sa sobom sam poneo nekoliko različitih kamena iz Bučumeta za koje su mi meštani rekli da su jako vredni. Profesor Miladinović se, nažalost, nije složio sa njima, barem ne u onolikoj meri u kojoj bi oni to očekivali.

I kako su mnogi likovi nepoisivi, a mnoge priče neprepričljive, srećom se u ovoj avanturi sa mnom našao i snimatelj, koji je sve to mnogo bolje zabeležio. POGLEDAJTE CEO FILM: