FYI.

This story is over 5 years old.

putovanje

Proveo sam 24 sata na brodu za pijanke, i ne želim to više nikada da uradim

Ukrcati se na trajekt koji plovi od Švedske do Finske, sa nepresušnim količinama točenog vina i škampa koliko god možeš da pojedeš zvuči kao san. Ali da li je zaista tako?
Sve fotografije: HAmpus Anderson

Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE Sweden .

Iako sam rođen i odrastao u Švedskoj, sramota me je da priznam da nikada nisam nogom kročio na brod za pijanke koji plovi po Baltičkom moru. Ovi neverovatno popularni brodovi za žurke plove po Baltičkom moru od Švedske do Finske, i nude fri-šop cene i neograničene količine hrane i pića tokom čitavog putovanja. Za šezdeset dolara, zbrinut si za čitav dan i čitavu noć. Za samo 30 dolara nećeš dobiti opciju neograničenog pića i hrane, ali možeš da iskoristiš te sate da kupiš cirke bez poreza koliko god možeš da poneseš. To je veoma bitno Šveđanima i Fincima, pošto je alkohol u obe te zemlje preskup i njegova prodaja je ograničena.

Reklame

Prema Poseti Stokholm, 11 miliona ljudi svake godine plovi Baltičkim morem, od kojih mnogi to čine zbog cirke. Ideja da budeš zatočen sa gomilom pijanih neznanaca meni stvarno nikada nije bila privlačna, ali svi koje poznajem su opsednuti tim trajektima. Da bih otkrio zašto, kupio sam povratnu kartu za trajekt od Stokholma do Turkua u Finskoj – dvadesettročasovno putovanje tokom kojeg neću morati da siđem s broda, a kamoli da nogom kročim u Finsku.

Autor čeka da se ukrca na brod.

Ukrcavam se na brod u 7, u petak uveče, posle posla. Moji saputnici su i mladi parovi i porodice sa malom decom, ali većina njih čine grupe pijanih prijatelja. Međutim, ono što je svima zajedničko je nivo uzbuđenja. Osećam se kao da sam trezan prekasno došao na kućnu žurku, i da ću morati zaista da se potrudim da se pridružim opštoj euforiji.

Nakon duge šetnje po brodskim hodnicima, pronalazim svoju oskudno uređenu kabinu bez prozora. U lošem pokušaju da zavaraju moj um da u kabinu ulazi dnevna svetlost, dekorateri su okačili ogledalo tamo gde bi u bilo kojoj drugoj prostoriji u kojoj se očekuje da ljudska bića provedu neko vreme bio prozor. Ogledalo je uokvireno pravim zavesama.

Autor se smešta u odaju bez prozora.

Nakon što sam se smestio, bilo je vreme da malo procunjam. Moja prva destinacija je bila sasvim očigledna – bife sa neograničenom količinom hrane i pića. Najiskrenije, bilo bi budalasto od mene da ovo putovanje ne započnem tovarenjem u sebe onoliko škampa i vina koliko mogu da podnesem.

Reklame

Osvetljenje u prostranoj trpezariji izaziva migrenu. Zaputio sam se ka bifeu, ali pre nego što sam uspeo da stignem do njega, jedan od pripadnika osoblja me je odveo do stola. Stisnuo sam se između četiri različite grupe momaka – od kojih jednu nisam mogao da vidim od impresivnog zida praznih pivskih čaša, koje su naređali između nas.

Kada samo konačno stigao do bifea, primetio sam da nije trebalo da se nadam švedskim i finskim delikatesima – na ponudi je blago zbunjujuća ali zanimljiva mešavina internacionalnih jela, kao što su jagnjeći paprikaš i pad tai. Na tanjir sam natovario od svega po malo, sipao čašu vina sa točilice, i krenuo nazad na svoje mesto.

Trpezarija na trajektu.

Dok sam pokušavao da jedem, tip pored mene je počeo da niže hitove iz svog pijanog repertoara. Tekst najvećeg od njih je bio jednostavan, ali efikasan – uglavnom je dvadesetak puta ponavljao reči „Idemo, Švedska!“ – tako da je ostalim gostima bilo lako da se pridruže. Mnogi su to i učinili.

Nakon što se prešaltovao na narodne švedske pesme, svima nam parajući uši, poentirao je tako što je ponosno pokazao dupe svima koji su se nalazili u blizini. Posle svega toga, jedan pripadnik osoblja je konačno oklevajući prišao da ga odvede, i tim činom je njegova predstava bila završena.

Ništa ne može da se meri sa besplatnim belim vinom na točenje.

Nakon dva sata ispitivanja koliko tačno neidentifikovanog vina mogu da popijem, primetio sam da drugi putnici prelaze na zadnji deo broda. Tamo se, uskoro sam otkrio, nalazi žila kucavica ovog bezbožnog plovila – noćni klub.

Reklame

Prostorija je ogromna, na dva sprata i sa binom na kojoj bend svira neuvredljivi potpuri veselih pesama. Grupe prijatelja su stale u krug da plešu, ali mogla je da se oseti tenzija – tek su se zagrevali.

Prvi plesači večeri stupaju na podijum.

Uskoro je spontano oformljen vozić plesača, i ekipa je počela da se okuplja ispred bine. Bilo je vreme i da ja ustanem sa stolice. Stigao sam tačno na vreme za nastup glavne atrakcije, švedskog didžej dua Rebeka i Fiona. Sudeći po klicanju, vrištanju i podignutim rukama, iako to duo nije eksplicitno tražio, jasno je da je celo veče vodilo ka ovome.

Okupljeni su bili stoprocentno posvećeni, dok su povremeno jeftinim pivom i vinom polivali jedni druge, a tu i tamo i mene. A onda se začulo nešto što odavno nisam čuo, i što me je vratilo na svaki plesni podijum i festivalsku poljanu na kojima sam bio od 2000. do 2009. – spontani hor tipova koji brunda temu na gitari iz pesme Seven nejšn armi. Taj rovac mi ostaje u glavi do kraja putovanja.

Rebeka i Fiona.

Kada je žurka posle par sati bila gotova, većina gostiju se odvukla nazad u restoran, da bi dodatno ispitali granice svojih mogućnosti. Ja sam naručio picu, ali kada sam je dokrajčio, shvatio sam da sam manje-više sam u trpezariji – većina ljudi je otišla u svoje kabine. Odlučio sam da učinim isto.

Satima kasnije, iz sna me je prenulo ljuljanje broda, koje je bilo toliko ozbiljno da sam počeo da se pripremam za svoju neizbežnu smrt. Delovalo mi je da se cela moja kabina klima, ali pošto je u toj jadnoj jazbini vladao mrkli mrak, bilo je teško razlučiti šta se zaista dešava. Skočio sam ka vratima, obeleženim srebrnim zrakom svetla na dnu, i tresući se izašao iz kabine. Brzo sam povratio ravnotežu i krenuo dalje niz honik, gde sam otkrio vrata koja vode na palubu.

Reklame

Po prvi put otkako sam se ukrcao, udahnuo sam svež vazduh i podsetio se da ovaj brod zapravo plovi po spoljnom svetu. Upijao sam sve – more, ptice koje se obrušavaju na svoj plen po sivom, nordijskom nebu, i par mojih zemljaka koji su se pridržavali za ogradu, izgledajući prilično posrano.

Ispostavilo se da je tek popodne, a da je svo to ljuljanje bilo posledica okretanja broda nazad ka Švedskoj. Malo me je rastužila činjenica što neću videti ni „F“ od Finske, ali sasvim sam svestan da ono što neka zemlja ima da ponudi – pa čak ni pristizanje u nju – nije poenta ove krstareće žurke.
Druga faza putovanja je poprilično turobna. Tiho je, a ljudi koji su i dalje u akciji deluju anksiozno i veoma mamurno. Imamo da ubijemo još šest sati pre povratka u Stokholm. Šta sada da radimo?

Pokušaj da se zabavim u klubu.

Vraćam se u klub. Nije potpuno prazan, ali je dozlaboga dosadno – neki klinici rade zvezdu na bini, a grupa tinejdžera, koji izgledaju kao da su tek stasali za piće, leže poraženi na par kauča u ćošku.

Narednih par sati se ništa ne dešava, tužno je i traje nepodnošljivo dugo. Do tog trenutka, moji saputnici su iz fri-šopa poharali doživotne zalihe cirke, pljuga i duvana za motanje – pa i preko toga. Na kraju se većina njih vratila u klub i, nemajući šta bolje da rade, samo su blejali tamo.
U četiri popodne, osoblje se potrudilo da ponovo pokrene nešto što bi ličilo na žurku, tako što je na binu izvelo nekakvu plesnu trupu. Ali iste sekunde kada su plesačice sišle s bine, ponovo je zavladala apatija. Pošto je preostalo još par sati putovanja, ja sam se vratio u kabinu, legao u krevet i zurio u mrak, dok preko razglasa nije bilo objavljeno da stižemo u Stokholm.

Reklame

Silazak s broda.

Svi smo se okupili oko izlaza – ako se u vazduhu oseća bilo kakvo uzbuđenje, to je zbog toga što konačno možemo da zapalimo s ovog broda.

Bazdeći na prosuto pivo od juče u metrou do kuće, razmišljao sam o tome kako potpuno razumem zašto toliko mnogo ljudi plaća da se obeznani od alkohola na ovim trajektima. Lokanje , ždranje i provod do besvesti u ovim međunarodnim vodama je veličanstveno iskustvo. Stvar je u tome što su sutrašnji mamurluk i dosada neizbežni. U tom trenutku, bukvalno si izgubljen na pučini.

JOŠ NA VICE.COM:

Ljudi rangiraju alkoholna pića u Srbiji od najgoreg do najboljeg

Kako najlakše možemo da se otrujemo brzom hranom u Srbiji

Pila sam pet dana zaredom da bih otkrila najbolji lek za mamurluk.