​Kad Zagrepčanin zaluta na tribinu sa Delijama

OK, ovo zahtijeva mali uvod. Odrastao sam u Vukovaru, gdje je navijačka populacija u eri raspada Jugoslavije bila izmiješana, baš kao i stanovništvo. Kao i u većini nacionalno mješovitih sredina, potomci vojnih lica i policajaca navijali su za Partizan, djeca Hercegovaca i gastarbajtera za Dinamo, Zvezdaši su uglavnom bili Srbi iz okolnih sela, a mi – klasična socijalistička srednja klasa – navijali smo uglavnom za Hajduk.

Stvari su se malo pretumbale pred raspad bivše države kad je Zvezda krenula ubijati u nogometu, pa su odjednom razočarani Hajdukovci postajali hipsterski Zvezdaši (zato im još uvijek s posebnim užitkom nabijamo na nos onaj zadnji Kup maršala Tita). Ipak, na košarku se nisu odnosila ista pravila. Počeo sam ju pratiti kad je Cibona rokala, ali mi nije padalo na pamet da zbog toga počnem navijati za Dinamo u nogometu, isto kao što u eri Jugoplastike i Popa 84 nisam navijao za njih, iako sam bio Hajdukovac. Za razliku od nogometa, u košarci mi Zvezda nije bila iritantna, vjerojatno zato što sam njezine utakmice doživljavao uglavnom kroz halucinogene prijenose pokojnog Riste Kubure na radiju.

Ove godine Zvezda je napokon počela igrati dobar basket, pa mi je par beogradskih prijatelja dalo prilično suludu ideju – da u društvu Delija odgledam treću utakmicu play-offa ABA lige s Cedevitom, u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova, i s njima proslavim planirano osvajanje titule regionalnog prvaka. Tvist je taj što već godinama živim u Zagrebu i sasvim mi je svejedno tko će pobijediti. Ako mi se gleda basket, mogu najnormalnije kupiti kartu i sjediti u ostatku publike, i ne moram se gnjaviti s kordonima murije i zaštitara, te potencijalnom prijetnjom u vidu BBB-a. Ali adrenalin i želja za prizivanjem duha pokojnog Riste Kubure ipak su me natjerale među goste iz Beograda.

Ušli smo u dvoranu, brutalno dekoriranu marketinškim kerefekama gazde Tedeschija, negdje 45 minuta prije utakmice. Pretres je bio rutinski, oduzimali su se upaljači, ali torbu baš i nisu nešto gledali – dakle, pirotehnika se definitivno mogla unijeti. Dobili smo karte za sektor G, ali čim smo ušli u dvoranu vidjeli smo da su tamo navijači Cedevite, pitomi 'Fakini' (srpski: mangupi).

Oko 150 Zvezdaša se naguralo u kut dvorane, sektor A, a tamo ih je već okružila grupa od 30-tak interventnih pandura i otprilike isto toliko pripadnika zaštitarske službe. Sastav Zvezdinih navijača bio je heterogen, ali među njima svakako nije bilo huliganski orijentiranih Delija – uglavnom je to bila košarkaška publika, starija ekipa iz Pionira, neki od njih i sa malom djecom. Sličan je bio i sastav domaće publike, koja je cijelo vrijeme korektno navijala, baš kao i Delije koje su izlazak Cedevitinih košarkaša dočekali pljeskom, te se uglavnom držale komercijalnog repertoara pjesama o ljubavi prema Zvezdi. Jedino 'kuhanje' koje bi domaća publika mogla doživjeti kao provokaciju bila je obrada 'Za dobra stara vremena' Novih fosila, ali se ta pjesma začula već na kraju, kad se dobar dio tribina ispraznio.

Rekli bi cinici (a ne sumnjam i Grobari) – pa što tu ima kontroverzno, oba kluba se napajaju sa slične sise, Cedeviti je sponzor Tedeschi a Zvezdi Todorić, igra se regionalna liga, biznis je zamijenio fanatizam, hostese dijele srpski čips koji je po novom hrvatski. Ipak, kad pogledate te ljude koji na granici lažu da ne idu na utakmicu, po Zagrebu skrivaju automobile u garažama, a nakon poraza mole žene da ostanu u Zagrebu još jedan dan zbog nove utakmice, vi vidite fanatizam koji se ne uklapa u okvire uobičajene percepcije navijača, grdno izopačene sranjima koja su 'navijači' napravili posljednjih godina širom svijeta.

Oni ne priželjkuju fajt, svjesni su da im se puno gore sranje može dogoditi u Ateni ili Istanbulu, oni bi samo pjevali te infantilne obrade starih dance i pop hitova ukrašene Zvezdinim motivima i navijali za svoj tim koliko god loše da igra. A sinoć je Zvezda stvarno bila užasna – neutralni promatrač mogao je steći dojam kao da puštaju Cedeviti da bi uzeli šampionsko prstenje pred svojom publikom.

To nas dovodi i do posljednjeg čina, meni posebno zanimljivog jer sam iz dvorane u kojoj sam masu puta bio na koncertima ili sportskim događajima prvi put izveden u pratnji interventne policije. Dvorana je prvo ispražnjena od domaće publike, među kojima je bilo i par klinaca koji su mahali sa dva prsta prema tribini s Delijama, hvatali se se za jaja i dovikivali neka sranja. U intervalu od oko pola sata koliko su čekali na izlazak, Delije su vrijeme kratile pjevajući antigrobarske pjesme, posvećene Cedevitinom igraču Gordiću (bivšem Partizanovcu) koji se s ekipom istezao na parketu. Iako su se i ovdašnje navijačke skupine znale međusobno tući kad igra Hrvatska, moram priznati da ne mogu zamisliti Torcidu ili BBB kako nasred Beograda jedni drugima poručuju da ga popuše, ali 'ajd.

Policija je u međuvremenu češljala prostor oko dvorane i tražila zalutale BBB-e, kojih nije bilo jer ovdje huligane boli patka za košarku – vjerojatno nisu ni znali da Zvezda igra u Domu sportova, a kamoli da će Delije (pa makar i stara generacija) doći. Zatim je krenulo oprezno puštanje iz dvorane u nekoliko kolona. Mi smo se kretali u grupi od oko 50 ljudi, koju je pratilo petnaestak 'kornjača', i tih sto metara od Doma sportova do hotela Panorama nikad mi nije sporije prošlo. Panduri su usput preventivno zavirivali u kemijske WC-e tražeći eksplozivne naprave, a u koloni se komentiralo da kompletan prizor, sa sve ogromnim Franckovim silosom u pozadini, izgleda kao iz filma 'Ratnici podzemlja'. U daljini su par nabrijanih srednjoškolaca, bez vidljivih obilježja BBB-a, s tugom promatrali kolonu i zaključili kako je murjaka ipak previše da bi se pravilo neko sranje.

Poenta? Sretan sam što se u gradu u kome živim napokon dogodila utakmica visokog rizika na kojoj su i gostujući navijači mogli normalno navijati, i razići se na koliko-toliko civiliziran način, uz dobru organizaciju policije. Možda je razlog tome što je u pitanju košarka, sport koji igraju i prate inteligentni i civilizirani ljudi, i u kojemu se već godinama regionalna liga igra bez većih problema. Možda za života i dočekam da na ovakvu utakmicu mogu odvesti kćer, bez straha da će joj se nešto dogoditi. A najviše bih volio kad bi sve mirno prošlo i večeras, pa neka bolji pobijedi.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu