FYI.

This story is over 5 years old.

VICE VODIČ KROZ MENTALNO ZDRAVLJE

​Zgutaj ovo, histerična: tradicionalno lečenje žena u Americi

Uđu čovek i žena u psihijatrijsku ordinaciju. Simptomi su im identični, rezultati testiranja takođe – ali šansa je dvostruko veća da će ženi konstatovati depresiju.

foto: Vecchio/Getty

Uđu čovek i žena u psihijatrijsku ordinaciju. Simptomi su im identični, rezultati testiranja takođe – ali šansa je dvostruko veća da će ženi konstatovati depresiju. Šansa da će joj prepisati lekove je više nego dvostruko veća, a ako je neka vrsta sedativa u pitanju, sledi joj veća doza i duža terapija. Ovo su nalazi Odseka za zdravlje žena (OWH) pri američkom FDA.

Zbog raznih hemikalija i hormona, psihijatrijski medikamenti imaju različit efekat na muškarce i žene, nezavisno od toga koliko se često prepisuju. Generalno gledano, na ženske pacijente lekovi efikasnije deluju – opijati bolje ublažavaju bol, antidepresivi imaju jače dejstvo, antipsihotici su moćniji. Za njih takođe postoji više propratnih efekata. Iako još uvek ima više zavisnih muškaraca, ženska zavisnost od prepisanih lekova brže raste, brže škodi telu, i teže se prekida.

Reklame

Iako je tačno da žene češće iskuse depresiju ili anksioznost nego muškarci, ta razlika nije dovoljna da bi se objasnio ogroman nesklad u prepisanoj terapiji. Čak i kod poremećaja mnogo češće uočenih u muškom delu populacije kao što je hiperaktivnost (ADHD), ženama se daleko češće prepisuju lekovi.

Dr Edvard Šorter, psihijatar i pisac („Kako su svi postali depresivni", 2013), kaže za VICE da „postoji određena depresivna uloga koja u velikoj meri povećava razliku između polova". Farmaceutski marketing, odnosno reklame za antidepresive direktno usmerene na mlade žene, samo pomažu da se ta uloga održi.

U ciljanim reklamama obično se vide „dramatični prikazi očajnih žena," kaže Šorter. „Već u sledećem kadru, one sijaju od radosti, lome ruke u baru, pošto su uzele svoju dozu antidepresiva."

Ali sa ovim fenomenom nisu suočene samo današnje žene. Farmaceutski marketing je odavno fokusiran na jedan pol, a još od kako su ovi lekovi počeli da se prepisuju, postoji i ogromna razlika u njihovom korišćenju na strani ženskog pola.

„Od kako je američki zdravstveni sistem osnovan, jedna od njegovih funkcija bila je da deli ženama stimulanse i sedative," kaže David Hercberg („Američke pilule za sreću: od miltona do prozaka", 2009.)

Morfijum, jedan od ranih analgetika, bio je čuven kao ženski porok. I muškarci su ga koristili, ali u Americi 19. veka uglavnom su žene postajale zavisne. Jedna od njih je bila i Meri Tod Linkoln, supruga 16. predsednika Amerike, koja je opijatom na bazi morfijuma po imenu laudanum lečila svoju nervozu.

Reklame

Morfijum i lekovi kao što je laudanum su bili prepisivani za ženske probleme kao što su trudnoća, porođajni bolovi, i menstrualne tegobe. Dodatna prednost bilo je to što nisu sadržali alkohol – ozloglašeni porok 19. veka koji je ženi mogao da naruči reputaciju. Do početka dvadesetog, preko dve trećine zavisnika od opijuma i morfijuma bile su žene.

Kokain, hloroform, i kanabis bili su takođe prepisivani krajem 19. veka protiv raznih ginekoloških problema kao i protiv neurastenije, široko definisanog nervnog stanja frojdovskog porekla uglavnom uočenog kod žena. U izdanju Boston Globe iz 1901. govori se o ženama iz visokog društva koje udišu gas smejavac (azotsuboksid) da bi se opustile. Bar jedan medicinski priručnikik iz tog doba navodio je marihuanu kao bolji izbor za lečenje nerava u poređenju sa morfijumom ili hloralom.

oglas za Bičamove pilule iz 19. veka; via Universal History Archive/Getty

Već 1903., u porastu su bili novi adiktivni farmakološki proizvodi – barbiturati. Korišćeni su kao sedativi protiv anksioznosti, obično u vidu pilule za spavanje. Ženama su prepisivani kao „lekovi za odmor"; koristile su ih Virdžinija Vulf i Šarlot Perkins Gilman. Kao i njihovi prethodnici na bazi opijuma, ove pilule su lako izazivale zavisnost.

Tek oko 1945. javnost je počela da shvata kolika zavisnost je bila u pitanju. Dušebrižnička panika je kroz anksioznost koje su žene izazivale među muškarcima prodavala senzacionalističke priče o drogama, posebno kad je slabiji pol u pitanju. „Stvorena je slika da su u pitanju naivne i nevine žene koje nikada same ne bi htele da iskuse efekat tih lekova. Navodno su samo radile šta im doktor kaže", ističe Hercberg.

Reklame

Javnost je zastrašivana pričama o ženama koje zapostavljaju porodične dužnosti i društvene norme, uključujući tu i ulogu majke. Časopis po imenu American Druggist je 1945. objavio ilustraciju žene zavisne od lekova koja se okreće prostituciji – deo kampanje upozorenja. Džordž Larik, tadašnji šef FDA, je osam godina kasnije pred komitetom oformljenom da bi se rešila pitanja maloletničke delikvencije, rekao da zbog zavisnosti od barbiturata žene „više ne brinu ni o kući ni o deci, postaju zapuštene i prljave, kradu novac i prodaju nameštaj samo da bi kupile drogu". Ove tehnike zastrašivanja bile su samo nova verzija poznatih pogleda na strašnu drogu dana, naravno.

Mediji su davili o lekovima koji narušavaju nevinost još u filmovima kao što su „Morfija – droga smrti" (1914.); „Tajni greh" (1915.) ; i „Devojka bez briga" (1916.)

„Kad majka, kao, napusti decu i preda se perverznom poroku seksa sa pripadnicima drugog društvenog staleža ili druge rase: to je bila na svoj način najstrašnija poruka. Sa problemima zavisnosti je upravo to povezano mnogo pre nego što je počelo da se govori o adiktivnim lekovima koji se izdaju na recept," kaže Hercberg.

foto: via Flickr, Pranjan Mahan

Srećom, tu je uleteo Miltaun (meprobamat) da umiri javnost. Ovaj novi lek se pojavio 1950. godine, u pravom trenutku da reši problem moderne neurastenije vezane sa promenu uloga polova. Odmah je postao hit, paralelno sa porastom interesovanja za psihijatriju.

Reklame

„Frojdovski pogled na psihijatrijsku pomoć je postao izuzetno popularan. Svi su mislili kako bi dobro bilo da se bolje nose sa stresom na poslu i da su mentalno zdraviji. Anksioznost je postala poremećaj u trendu," kaže Nikolas Razmusen („O spidu: mnoga lica amfetamina", 2008.)

Dok su se muškarci vraćali iz rata a žene u kuhinju, „mamine pomoćnice" u vidu valijuma i librijuma omogućile su domaćicama da podnesu svoju svakodnevicu. Iako su lekovi u startu nuđeni i muškarcima i ženama, ubrzo je postalo očigledno da kriza maskuliniteta na nacionalnom nivou nije dozvoljavala muškarcima da gutaju tablete namenjene ženskim nervima. U vreme prvih studija na ovu temu, tokom šezdesetih godina, ženama je valijum već prepisivan dvostruko više nego muškarcima.

Tokom pedesetih i šezdesetih, medikamenti miltaun-klase stekli su reputaciju „ženskih lekova", a sve moguće neuroze tretirane ovim preparatima takođe su vezane za ženski pol. Stručna literatura iz tog perioda koristila je „žestoko mizogine" karikature stereotipne žene pacijenta koja pati od „nejasnih problema" i nervoze, kaže Hercberg. Sudeći po udžbenicima „jasno je da se od žena očekivalo da budu mentalno slabašne i podložne svim vrstama neuroze odnosno anksioznosti", dodaje Hercberg.

SSR inhibitore koristi bar 25% Amerikanki između 40 i 50 godina starosti

Iako danas žene nisu suočene sa istim nivoom neobaveštenosti, ipak je prisutan većinski stav da je njihov pol više „tužan" ili „emotivan" nego drugi.

Reklame

„Kad ljudi pričaju kako su neraspoloženi, umorni, depresivni; ta vrsta pritužbi je češća među ženama nego među muškarcima," kaže Dr Šorter.

Tokom šezdesetim, feministkinje poput Beti Fridmen su se pobunile protiv generalizacije „bezimenog problema" – izvesne vrste umora i osećanja praznine koju su domaćice tretirale popularnim sedativima. Tvrdile su da sklonost ka nervnim problemima ima manje veze sa kliničkom depresijom a više sa činjenicom da ih životi ne ispunjavaju. Hercberg se slaže: „Ako su određenoj grupi ljudi životni izbori ograničeni, oni će u proseku biti manje srećni nego neka što bi bila neka druga grupa."

_________________________________________________________________________

Šifra F64

_________________________________________________________________________

Danas psihijatri poput Džuli Holand („Ćudljiva kučka", 2015.) tvrde da farmaceutska industrija zasipa TV programe i ženske časopise da bi uspostavila nove standarde, i omogućila da se preterano prepisuju hemijske terapije za razumljiva, biološki prirodna ženska raspoloženja.

I tako stižemo do današnjih antidepresiva i antipsihotika. Selektivne inhibitore preuzimanja serotonina (SSRI) koristi bar 25% Amerikanki između 40 i 50 godina starosti. Na nacionalnom nivou, svaka deseta žena je na antidepresivima.Od kako se krajem osamdesetih pojavio prozak, SSR inhibitori kao što su zoloft i paksil vladaju tržištem praktično bez konkurencije više od dve decenije. Za njihov uspeh je delom zaslužna činjenica da ne sadrže štetna propratna dejstva, za razliku od valijuma, morfijuma, i barbiturata.

Reklame

„Žestoko su ih popularizovali tokom devedesetih. Smatralo se da su toliko bezbedni da nema razloga da se ne prepišu," kaže Razmusen.

Kako su tokom prošle decenije isticali patenti, industrija sve manje zarađuje od SSRI lekova i zato se manje prepisuju. Nove vidike, po svemu sudeći, otvaraju antipsihotici kojima su se ranije tretirala šizofrenija i manično-depresivna psihoza. Na primer, aripiprazol (Abilify) je trenutno najprodavaniji lek u Americi, čak i ako se uračunaju nepsihijatrijski lekovi.

Pa ipak, ne treba očekivati da će stvari ostati tu gde su. „Cela ta tezga, ceo čarobni štapić oslanja se na dobro poznatu ovo-sve-leči parolu," kaže Hercberg.

A kad efekat čarolije splasne – kao što se desilo mnogo puta do sada – prelazi se na sledeći projekat.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu