FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Darkwood Dub za VICE o novom albumu: Ako se ne menjamo - dosadno je

Vuča, Bambi, Miki i Lav pozvali su VICE u svoj muzički studio da čujemo par pesama sa novog albuma i pričamo o novom zvuku, inspiraciji i budućnosti muzike.
Foto: Lazara Marinković

Sećam se kraja devedesetih, početka novog milenijuma i mučnih, nazgled velikih pozitivnih društvenih promena u Srbiji. Saundtrek za taj period mog odrastanja činili su mahom domaći "alternativni" bendovi, čija je muzika predstavljala totalni eskapizam i istovremeno pozivala na bunt, na borbu protiv represivnog sistema, na put ka slobodi. U toj pobuni, uprkos svemu, osećao se neki duh zajedništva i solidarnosti, obojen očajničkom žudnjom za boljim sutra.

Reklame

Nikada neću zaboraviti "Izađi na crtu" 2000. godine, veliku rokenrol turneju izuzetnih domaćih bendova koja je posetila i moj mali rodni grad na jugu Srbije. Nikada neću zaboraviti tu sveprisutnu blagu euforiju, jer se konačno nešto dešava. A mi, mali pankeri tinejdžeri, odrasli u sivilu ratova i siromaštvu, najzad smo osetili kako se život sa zvukom i bojama upumpava u naše vene.

Razigrani sintovi, moćni basovi i gitare, repetitivni, hipnotišući bubnjevi i off-beat vokali Darkvud Daba su za mene i čitave generacije mladih bili značajna okosnica ovog haotičnog vremena, čiji su bili svedoci i kritičari. To je muzika koja nas diže na noge i drži budnima, vodi u nedogled kada žudimo za izmeštanjem iz stvarnosti, muzika uz koju poslednjih dvadeset godina plešemo, skačemo, gubimo se i pronalazimo.

"Iz kolotečine istupiću hrabro, uspavane dne probudiću tajnom, loše programe isključiću trajno, iz kolotečine istupiću hrabro"

Od prvog albuma "Paramparčad" (Take it or leave it), prošlo je čitavih dvadeset godina. Ali zvuk koji donose oduvek je odisao nekom ozbiljnošću i muzičkom zrelošću, čak i na svom oštrijem i malo sirovijem početku. Danas, Darkvudi su daleko više od "zrelog" benda. To je bend svestan neophodnosti neprekidne promene, uvek gladan inspiracije, izazova i eksperimentisanja, dosledan svojim afinitetima i principima. Bend dovoljno hrabar da ruši stereotipe i pomera granice - muzičke, ali i one koje svi imamo u glavi.

Reklame

Godina 2016. donosi nam novi, deveti po redu album Darkvud Daba. Njihovo poslednje studijsko izdanje "Vidimo se" iz 2011. godine, sasvim izvesno će biti upamćeno po fantastičnom gostovanju legendarne jugoslovenske pevačice Bisere Veletanlić i džez muzičara Vasila Hadžimanova. Pet godina kasnije, u Dab kuhinji se kuva nešto potpuno drugačije. Novi album se željno iščekuje, nadamo se - negde na proleće.

Prvog i drugog januara Darkvudi nas uvode u novu godinu "Long distance transmission" koncertima u Domu omladine Beograda. Najavili su "tradicionalno duge koncerte, duže nego obično". Ono što je sigurno - Darkvudi nam spremaju muziku svojstvenu sopstvenom stilu, ali u isto vreme potpuno novu i drugačiju i, ako smem da se usudim da kažem, izuzetno plesnu i uzbudljivu.

Dejan Vučetić Vuča (vokal), Bojan Drobac Bambi (gitara), Milorad Ristić Miki (bas) i Lav Bratuša (bubnjevi) pozvali su VICE u svoj studio da čujemo par pesama sa novog albuma i pričamo o novom zvuku, inspiraciji i budućnosti.

Vuča u studiju. Fotografije: Lazara Marinković

Šta su radili Darkvudi zadnjih pet godina, tačnije od izdavanja poslednjeg albuma "Vidimo se"?

Vuča: Zapravo se već poslednje tri godine bavimo snimanjem albuma. Odbacili smo celi jedan album. Drugi put upadamo u istu klopku, to nam se isto desilo i za "Jedinstvo". Imali smo desetak tema, ideja, pesama u raznima fazama dovršenosti, a onda kako krene ono "zvanično snimamo album", sve krene ispočetka. Odbacili smo ceo set pesama koji nam je zvučao dosta super, ali nekako starinski. Onda smo krenuli da sve ponovo snimamo i jako smo zadovoljni, i muzički i što se tiče tempa rada.

Reklame

Darkvud dab je uvek bio muzički inovativan, nikad se nije konformisao. Koliko ima starog zvuka na novom materijalu, a šta je ono novo što ste uneli? Pet godina pauze (između snimanja albuma) je ipak veliki period, svašta se promenilo u muzici.

Vuča: Dosta toga se promenilo, a muzika se i globalno menja mnogo brže nego što se menjala ranije, verovatno zbog interneta i brzine komuniciranja. Mi smo se od samog početka uvek trudili da idemo onim putem na kojem se nalazi veći izazov za nas. Kao nakon prvog albuma, koji je bio u nekom noise fazonu jer smo se kao klinci ložili na muziku tog vremena koja je dolazila iz Amerike i Britanije, došli su dab, kraut rok i drugi uticaji i inspiracije.

Kad je "Usamljeni hašišar" izašao kao singl i animirani spot, nakon nekoliko meseci smo prestali da uživo izvodimo tu pesmu. Nismo hteli da nas zapamte po tome, i da ostane to kao, e to je njihov najveći hit i sad ćao. Otišli smo na neku potpuno drugu stranu. Ono što je bio taj angst na prvom albumu, na drugom je već bilo neko smirivanje slike i istraživanje drugih muzičkih pravaca koji nam nisu bili toliko poznati, naročito sa te neke sviračke strane. I naravno vremenom, kako smo zajedno stasavali kao muzičari i izvođači, naučili smo da bolje sviramo, i nalazili smo neke nove i teže izazove.

Svaki sledeći album je neki zaokret u odnosu na prethodno ostvarenje. Poslednjih par godina i albuma nismo možda u tom stavu toliko radikalni.

Reklame

Bambi: U stvari, mi mislimo, ili želimo da mislimo da nismo radikalni. Ali verovatno jesmo radikalniji nego ikad, što smo stariji. Novi materijal je više je elektronski, više je klupski, više nam je primeren. Pesme koje smo odbacili su bile previše pitke, očekivane, možda i previše komforne.

Bambi

Kojim temama se bavite na novom albumu?

Vuča: To je teško utvrditi. Te neke teme kojima se čovek bavi generalno u životu, to je rekao Džoni Keš jednom prilikom "Volim pesme o zatvoru, skitnicama, tučama, otuđenju…", pa nastavi da nabraja najčešće motive iz svojih pesma. Tako da ako bi sada analizirali neke od ovih naših pesama, to su uglavnom te iste teme, taj eskapizam u nekoj meri, a opet i komentar ovog vremena. Svaka muzika po svojoj prilici, meni bar, najbolje oslikava neko vreme, kako sam tada razmišljao, kako smo živeli, ili opisuje mi uopšte taj trenutak. Muzika mi je neki lajt motiv po kom pamtim stvari.

Kako biste novi materijal opisali muzički - kakav je zvuk, u kojim žanrovima se krećete?

Vuča: Neki elementi i sam način rada me dosta podsećaju na "Život počinje u tridesetoj". Tada smo se najviše igrali sa elektronikom, ali mislim da je sada još dalje otišlo od toga. Mnogo je iskusnije i zrelije. Ono što je važni element ovog seta, i ono što nas je pokrenulo da krenemo ispočetka sa novim materijalom je to što je Bambi nakupovao klavijature. Nabavio je tri-četiri zaista izvrsna analogna sintisajzera koji su masovno upotrebljeni na ovom "klupskom" setu.

Reklame

Miki: Poenta je da smo opet počeli da se igramo i krenuli da razbijamo te okoštale obrasce i uloge svakog pojedinačnog člana u bendu i počeli da pravimo nešto naopačke, da bi bilo nama zanimljivije. Rezultati su bilo odmah očigledni kad smo krenuli time da se bavimo. Vezano za ono što imamo snimljeno, nekoliko pesama koje smo kao odbacili - većina drugih bendova bi to objavila odmah. Ali nama to nije bilo dovoljno dobro. Sticajem okolnosti smo krenuli sa tim klavijaturama i to nam zvuči jako dobro, radimo sa njima i dalje. Tako da, ne znamo mi još uvek šta će biti na tom albumu.

Miki

Otkud težnja ka tom analognom, donekle klupskom zvuku?

Bambi: Sa Limunda! [smeh] Pitanje svih pitanja je šta je početak, odakle sve kreće, šta je važno, šta nam je inspirativno. Ono što nam je zajedničko je to što volimo da se igramo. Igramo se uređajima koji nas inspirišu, i godinama ih menjamo. Odatle sve kreće.

Analogne klavijature su kod nas tema sigurno zadnjih 20 godina. U našem slučaju konkretno su verovatno najinspirativnija stvar, bez obzira na to što ne umemo da ih sviramo, a možda naročito zbog toga. To je neki pank momenat. Jer korišćenje istih podrazumeva ne-editovanje, ne-planiranje. Jer nema planiranja. Sve je u real time-u, bez edita, bez nekakve elektonske kontrole. Šta imaš pod rukama, to je to.

Miki: Izbaciš se iz svoje safety zone,izađeš iz kutije. Mi sviramo zaista dugo, i sviramo dosta koncerata i svega. Neminovno uđeš u neki manir kada krećeš nešto da kreiraš. Tome služe klavijature, da se izbaciš, da ne sviraš difolt na svom instrumentu, da eksperimentišeš. Mnogo je zabavnije sa njima.

Reklame

Bambijeve pedale, distorzije i ostale "igračke"

Bambi: To je razlog u stvari zbog čega smo odbacili devet snimljenih pesama koje su uredne, vrlo dobre, imaju i glavu i rep. I više od toga. Ali su… očekivane. Svaki ton koji sledi je bio, za nas, predvidljiv. Možda ne za publiku, ali za nas jeste. Mi pravimo tu muziku i definitivno nismo pogrešili što smo doneli tu odluku. Cela ideja ploče je da i nama bude uzbudljiva. Radimo sa stvarima koje ne poznajemo dovoljno, koje nas inspirišu da eksperimentišemo sa njima. Ako ne eksperimentišemo, ako se ne menjamo - dosadno je.

Lav: Ja sam celu ploču svirao levom rukom umesto desnom, odnosno ono što bih svirao desnom rukom, sada sviram desnom. I stvarno je neverovatno ispalo. Otvara se nešto potpuno novo i drugačije. Činjenica je da ta vrsta izmeštanja potpuno otvara neke nove stvari.

Bambi: Sve što ceo život sviraš, kad uzmeš instrument počinješ da sviraš sve što ti je difolt. Pošto sviramo već 25 godina, svaki put kad neko od nas četvorice uzme svoj instrument i odsvira svoj difolt - blago rečeno mi to ne volimo. Niko od nas ne voli da prepozna bilo čiji difolt. Ono što je cilj svih nas jeste da se izmestimo van toga i da budemo na svakoj poloči bolji i sami sebi inspirativniji.

Lav

Za svo ovo vreme bili ste dosta koncertno aktivni. Koliko ste za to vreme eksperimentisali na novom zvuku?

Lav: Što se tiče improvizacija, toga uvek ima na koncertima, mada nije uvek lepo i lako. Za improvizacije je zadužen Bambi. Često su to velike bine, koncerti i festivali i to su situacije u kojima nije lako komunicirati muzički. Ali čini mi se da nam se i koncertno zvuk dosta menja.

Reklame

Vuča: Trudimo se da izbegnemo tu neku zamku koju pokušavamo i tokom snimanja albuma da izbegnemo. To je još gore uživo jer kada hiljadu puta odsviraš pesmu na isti način, mora da ti se popne na vrh glave. Kada bendovima pomeneš neku njihovu najuspešniju pesmu, oni pozelene. Jedan od načina da se boriš sa time je da malo menjaš aranžmanski i da se izmestiš iz toga.

Ožive ponekad i stare pesme. Recimo "Ptice" koje niste svirali 15 godina, pa ste opet počeli da ih svirate. Da li se čsto desi da nekad svirate nešto neočekivano, staro?

Miki: To i jeste problem kada imaš snimljenih i objavljenih, koliko - barem stotinjak pesama, teško je odabrati taj live set. Tako da se mi odlučujemo za neke stvari za koje mislimo da su ljudima okej i koje nama najbolje leže.

Vuča: Čak nekad neke pesme kad čuješ odvojeno zvuče super, ali ne možeš da je staviš pored neke druge naše trake. Pre nekoliko godina smo par puta svirali "Usamljenog hašišara", ali to je bilo kao sa druge planete.

Lav: Celi koncert ima glavu i rep, neki dramski tok i razvoj, i zato neke pesme ne mogu da se tu uklope.

Kad smo kod drame, dosta ste radili muziku za pozorište i filmove. Kakav je taj proces i da li volite to da radite?

Miki: Volimo da radimo primenjenu muziku jer se izmestimo opet iz svega ovoga. Da ne upadnemo u kolotečinu.

Vuča: Na neki način si rasterećen nekih problema sa kojima moraš da se nosiš praveći muziku ovu koju inače praviš u bendu. Rasterećen si forme zapravo, kao i uloge same muzike. Muzika u filmu ima svoju ulogu da pomogne filmu, a u bendu je glavna stvar. Forma, trajanje, aranžman, sve to usklađuješ sa nekim stvarima koje su već pažljivo isplanirane. Tako da to može da bude super uživanje rad na takvim stvarima.

Reklame

Kad je Bambi nabavio ove sintove, radio je muziku za jedan igrani film našeg prijatelja Šikija. Kad sam čuo tu muziku koju je napravio, rekao sam - pa da, ovako treba da uradimo album.

Bambi: Najvažnija stvar u bilo kom radu je naći nekakav guideline koji mi od ploče do ploče menjamo. Konkretno na Elektropioniru je tema bila da snimimo ploču tako da se prvo snimi bas, što je neobično u procesu. Od ploče do ploče tražimo nešto novo da sa tim počnemo. Na jednom albumu nam je Vuča dao neke fajlove sa sekvencera, pa smo odatle krenuli. Na ovoj ploči je jedna od tema analogne klavijature, Na sledećoj, pitaj boga šta će biti. Možda horovi bečkih dečaka koje ćemo editovati. Svakako mora da bude nešto interesantno jer svaka muzika mora da krene od nekud, pa tako i primenjena muzika.

Prva mikseta sa Radija B92.

Zanimljivo je da nakon više godina u pesmama sa predstojećeg albuma koje smo upravo čuli, zapravo još uvek provejava neki aktivizam, nešto angažovano. Recimo pesma sa indikativnim nazivom "Nema signala".

Bambi: Pa, nismo obično bili u sadejstvu sa sistemom.

Miki: Uvek je to prisutno, samo možda ne uvek tako eksplicitno. Uvek je pobuna, uvek je bunt, uvek je ima toga, o čemu god da se peva.

Vuča: Mislim da neke stvari realno ne treba ni komentarisati jer su toliko banalne i očigledene. Nekim negativnim stvarima čak ne treba ni pridavati na pažnji, iako su negativne. Skretanjem pažnje na te stvari im nekako daješ na publicitetu. Ali opet, neke ne smeju ostati neprimećene.

Reklame

Bili ste deo kampanja i turneja "Nije ljudski ćutati", "Izađi na crtu" i "Vreme je", koje su bile politički vrlo jasno usmerene. Da li je taj duh angažovane muzike u Srbiji danas zamro?

Vuča: Nije, ne. Sve to zavisi od autora, i pitanje je samo koliko su današnji mladi ljudi spremni i željni da artikulišu to kroz svoj rad. Po pitanju neke jasne političke poruke koja provejava ili nekih socijalnih komentara… to priliči mladim ljudima. Mladim ljudima priliči da budu buntovni. Skidam kapu svima koji su u fazonu da rokaju i imaju dvaestri-četri-pet-šest godina.

Mi smo na tom polju rekli šta smo imali da kažemo i to je apsolutno upotrebljivo za prošlo, sadašnje i buduće vreme. Taj saundtrek može da se stavi uz bilo koju sliku bilo kog vremena, ako je u pitanju neki politički stav i socijalni trenutak. Sa druge strane, ne želimo da svoj rad ograđujemo, ni na muzičkom ni na tekstualnom planu, da bude ograđen samo u neki političko-angažovani rok ili neku ezoteriju. Bavimo se svim stvarima, to je moj utisak.

Miki

Kad ste krenuli da se bavite bendom osamdesetih i izdali album, da li ste tad zamišljati da ćete biti ovde gde ste sada, da snimate deveti album, na domak 2016. godine?

Vuča: Kad smo tek napravili bend, Miki i ja smo još bili u srednjoj školi, 88. godine. Lav i Bambi su bili na kraju osnovne - početku srednje. Nikako nismo imali neku ideju, kao - aha evo zakoračili smo na stazu. Mislim da smo u najboljem slučaju misli da ćemo par godina svirati.

Reklame

Miki: Sve je nastalo u apsolutnom haosu i stihiji. Tih prvih nekoliko godina, kao da se sve samo dešavalo. Pa čoveče, to je bila devedesetprva-druga, niko nije znao šta će se desiti. Bilo nam je najvažnije da izađe taj prvi album.

Bambi: Niko od nas nije razmišljao o budućnosti, tipa, "snimićemo sto ploča, zaradičemo pare". Bilo je važno da sviramo svaki dan i najveća borba u tom trenutku je bilo kako snimiti ploču. Da bi snimili album, sećam se, mi smo dugo, dugo skupljali novac koji smo štedeli od koncerata. Nije bilo jednostavno kao danas. Pred-digitalno doba.

Ko je danas vaša publika? Imam utisak da i na koncertima, a i generalno, Darkvude slušaju i i neki klinci koji nisu bili ni rođeni kada ste vi počeli da svirate, pa sve do malo starije publike i recimo njihovih roditelja.

Bambi: Da, oduševilo nas je to što dalje ima mladih. Nekih novi mladi. Mi starimo, a publika ostaje mlada.

Vuča: Moj najstariji sin sada ima 19, i već nekoliko godina unazad mi prijavljuje kako je upoznao neke interesantne ljude koju su die hard fanovi Darkvud Daba i kao, oduševili su se kad su čuli da je on moj sin. To je super, jer znači da nemamo tu starosnu barijeru sa mladom generacijom. To sam na koncertima primetio - u prvim redovima su mladi koji đuskaju. Ima i i naših vršnjaka, ima starijih ljudi, ali oni su uglavnom negde pozadi, na šanku, gledaju koncert iz svog ugla.

Nekad smo mi bili najmlađi, a sada smo mi najstariji, to je razlika. Čini mi se da novije generacije super kapiraju to što radimo. Našu muziku danas bolje prihvataju, bar u većem broju, nego u vreme kada smo tu muziku tek pravili. Sad kad bi svirali prvi album, super bi prošao i ovde i u regionu, ali nije nam ideja da trošimo staru slavu.

Reklame

Darkvud Dab je jedan od najpoznatijih bend na ex-Yu prostorima. Koliko ste zapravo eksperimentisali sa mejnstrimom i da li ste ikada želili da uđete na širu scenu? Da li mislite da ste zapravo uspeli da to uradite?

Vuča: Kad smo radili album "Vidimo se", došli smo na ideju koja nam je prvo delovala tako lucidno, da pozovemo Biseru da nam gostuje na albumu. Mislim da smo se svi oduševili tom idejom jer je izazov bio u pitanju. Ne bih mogao da kažem koliko je to komercijalno, ali jesmo tim duetom skrenuli dosta pažnje nekih ljudi koji možda nikad ne bi nikada poslušali ni jednu našu pesmu, ali zainteresovalo ih je verovatno to što smo pevali sa Biserom. Nije da imamo nešto protiv ljudi koji se bave komercijalnom, popularnom muzikom. Čak suprotno, poštujemo.

Bambi: To je put kojim smo mogli da krenemo da smo hteli. Mogli smo sve vreme, od 2000. godine da se bavimo time. Ali to je zaista neka skroz druga priča, to bio bio diskurs estrade. Nas zanima nešto drugo. Zanima nas da ovde, u ovoj prostoriji napravimo nešto na šta smo ponosni. Na žalost to isključuje neku širu popularnost. Ali to je to što mi jesmo, ono čime se bavimo zadnjih 20 godina. Limitirani smo u smislu popularnosti, određeni stavom, a stav je taj da ono što radimo mora nama da se dopadne.

Šta znači biti muzičar danas?

Miki: Biti muzičar danas znači mnogo više nego pre dvadesetak godina. Moraš da budeš svesniji mnogo više drugih stvari. Nije dovoljno svirati i biti vešt, nego biti svestan konteksta, sarađivati sa ljudima, znati šta hoćeš, zašto to radiš. Da budem možda i patetičan, biti iskren prema sebi.

Reklame

Da li menja nešto i to što se muzika danas sluša preko Jutjuba i striming servisa?

Miki: To je realnost. Menja utoliko što je raspon pažnje ne samo publike, već ljudi kao takvih, traje nekoliko sekundi i nešto što ti se učini ne znam koliko važno, to zaboraviš posle pet minuta.

Vuča: Ali opet, sa druge strane muzika putuje svetom. To je ono što je najvažnije sada, muzika putuje mnogo brže nego nekada, što može biti od velike koristi ako su muzičari danas dovoljno sposobni i spretni da to iskoriste. Zahvaljujući internetu neki ljudi odavde mogu da odu u svet i prave karijeru.

Šta je budućnost muzike?

Vuča: Mi smo pre dvadeset godina predvideli da je budućnost muzike dab. Što se donekle ispostavilo tačno - evo zadnjih desetak godina imaš dabstep, dab ovo dab ono. Svuda, sva muzika, remiksovana, popularna, klupska muzika, sve to ima neke dubby elemente, ne samo žanrovski, već i u samom principu daba, da je studio važno oružje muzičara, mnogo dugačije od onog koje nosiš na bini.

Bambi: Novi nosači zvuka će se svakako desiti, to je prosto stvar tehnologije. Trideset godina unazad pa do danas su se promenili 100% i menjaće se i dalje, poboljšavaće se kvalitet i smanjivaće se opterećenje u smislu bitaže i količine memorije koja ti je potrebna za slušanje.

Ali ono što je suštinski važno za razvoj, ne samo muzike, već bilo kog vida umetnosti jeste sam razvoj tehnologije. Svaka umetnost prati razvoj tehnologije i tehnologija inspiriše svaki oblik umetnosti. Pitanje je šta je interfejs i koliko je intuitivan, to je tema za razvoj muzike uopšte. Zato što svaki interfejs direktno implicira kakva će ti biti pesma, kakav imaš paket, kakav ti je album. Današnji interfejs se gleda, na primer. Normalno je da razvoj u jednom trenutku odvede do toga da muzički interfejs nije onaj koji se gleda, jer se muzika sluša.

Reklame

Miki: Tomas Dolbi recimo već trideset godina sanja o nekim elektrodama koje mu stave na glavu i izađe muzika, da ne mora da svira.

Da li imate neku poruku za mlađe generacije muzičara koje tek stasavaju, neku mudrost da im prenesete?

Vuča: Nema prečice, moraju da prođu kroz sve muke koje čovek mora da prođe. Postoje razne zamke. Ako nekome kažeš "čuvaj se sujete", neće se on čuvati toga, moraće sa tim da se izbori.

Bambi: Meni je svojevremeno moj mentor rekao, pre skoro dvadeset godina na nekom prvom predavanju, onako najiskrenije, pred auditorijumom od 200 ljudi: "Morate da budete najbolji, ovakvi, onakvi. Ali ono na šta najviše morate da obratite pažnji i što će vas u životu i karijeri najviše mučiti, je sujeta vaših prijatelja i kolega".

Miki: Svaki muzičar treba da sluša muzičare sa kojim svira. Da ne tripuje da je on sad ne znam kakva faca i glavna zvezda, nego da osluškuje ljude oko sebe u bendu - bubnjeve, baseve, gitare i da probaju nešto zajedno da urade. On sam kao takav može da bude Paganini, ali ako nije sa ljudima - džabe. U svakom slučaju, da se čuvaju sujete, kakve god - sopstvene ili ove druge.

Hvala vam, Darkvudi. Vidimo se!

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu