FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Pitali smo stručnjaka zašto se sve vreme osećate usamljeno

Jedna od stvari koju najčešće srećem jeste da neko stupi u vezu a potom drugoj osobi daje ono što sam želi od te veze.

Ilustracija: Sarah MacReading

Živimo za vreme nečeg što bismo mogli nazvati epidemijom usamljenosti. Skorašnje studije pokazuju da nam mnogi ljudi sa kojima osećamo bliskost verovatno ne uzvraćaju istim osećanjima. Milioni muškaraca osećaju se kao da nemaju kome da se obrate za emotivnu podršku. Časopis TAJM — koji se nikad nije libio krupnih, odvažnih tvrdnji — 2015. godine objavio je članak pod naslovom: "Zašto bi usamljenost mogla da bude sledeći veliki problem javnog zdravlja". A prošlog meseca se čak Njujork Tajms glasno zapitao da li vas vaši prijatelji uopšte vole .

Reklame

Ejmi Benks, psihijatar i jedan od osnivača Instituta Džin Bejker na koledžu Velsli, i autorka knjige Wired to Connect , razmišljala je mnogo o usamljenosti. Benks je posvetila čitavu svoju karijeru proučavanju neurobiologije veza i kako naši socijalni odnosi oblikuju naš mozak. Konkretno, Benks leči pacijente koji boluju od " hronične nepovezanosti " — nečega što se dešava posle godina i godina usredsređivanja na individualan uspeh i zapostavljanja veza.

Nedavno sam razgovarala sam Benks o tome zašto toliko ljudi upada u obrazac hronične nepovezanosti, šta to radi našim telima i mozgu, kao i šta možemo da uradimo da to popravimo.

VICE: Mislim da svi možemo da zamislimo šta znači biti usamljen, ali šta znači kad je neko "hronično nepovezan"?

Ejmi Banks: Dajte prvo da započnem opisom jedne zdrave veze, zato što mislim da ćete tako lakše razumeti. Pod jedan, osećate ushićenje: onu energiju, onu iskru koju dobijate u društvu sa najboljim prijateljem ili sa nekim sa kim vodite dobre razgovore. Pod dva, imate jasnu predstavu o sebi, o toj drugoj osobi, o vašem odnosu. Treće je osećanje vrednosti, pozitivno mišljenje o sebi. Osećate se bolje u vezi sa samim sobom. Verujete da je toj osobi stalo do vas i da će vas saslušati. I konačno, to nadalje rađa želju za još zdravih odnosa.

Kad su ljudi hronično nepovezani ili u vezi koja ima hroničnu nepovezanost, vi obično vidite sve suprotno. Ljudi nemaju energije; praktično kao da su paralisani. Počinje da ih zbunjuje čiji je to problem — je li moj, je li tvoj? Dakle, ne postoji jasna slika i osećate se loše u vezi sa samim sobom. Osećate se kao da morate da se zaštitite, osećate kao da morate još više da se izolujete. Sve stvari koje inače samo rastu u dobroj vezi, potpuno tonu u lošoj.

Reklame

Šta mislite, koliko ljudi pati od hronične nepovezanosti? Jer sad kad čujem ovo, izgleda mi kao da je to svako koga poznajem.

E, pa mislim da je upravo u tome i poenta. Vi kažete da imate osećaj da je u vašem životu svako takav. Mislim da je to endemski za kulturu u kojoj živimo — ljude uče da je zavisnost jednih od drugih, to međusobno oslanjanje jednih na druge, koje je zapravo fundamentalna ljudska karakteristika, znak slabosti ili prevelike zahtevnosti.

Četvrtina ljudi u Americi ne ume da navede jednu jedinu osobu sa kojom oseća bliskost [prema podatku iz knjige Bowling Alone Robert Putnama iz 2000. godine]. Mislim da zapravo govorimo o velikom delu ljudskog roda u našoj kulturi koji se oseća izolovano.

Zašto mislite da se to dešava?

Američka kultura uveliko prednjači u toj ideji odvojenosti i individuacije. To nam je sad već utisnuto u DNK. Dakle, od samog starta, od kada smo mala deca, uče nas takmičarskom duhu, a to se vremenom samo pojačava — što više toga uspete da uradite sami, bolja ste osoba. To postaje glavna vrednost: "Moram da budem sposoban da sve ovo uradim sam."

Ali onda nađete partnera i te same veštine koje bi trebalo da vam omoguće da imate dobru, solidnu vezu i partnerstvo u životu kao da vam nedostaju. Neki ljudi su toliko takmičarski nastrojeni da im je teško da prihvate poziciju u kojoj nisu dominantni i nisu uvek oni koji su u pravu. Drugi ljudi bukvalno ne poseduju te veštine. Kako se raspravljati, kako slušati, kako se oglasiti — sve te apsolutno suštinske racionalne veštine izgube se u toj hiper-napetoj težnji da stojite sami na vrhu gomile.

Reklame

Da li viđate više hronično nepovezanih ljudi u vezama ili među onima koji su samci?

Kad ste u primarnom partnerstvu, to ne znači nužno da se ne osećate hronično nepovezani. Jedna od stvari koju najčešće srećem jeste da neko stupi u vezu a potom drugoj osobi daje ono što sam želi od te veze. Dakle, obe osobe na neki način svom partneru daju ono što one žele i ne znaju šta partner stvarno želi. Možete, dakle, bukvalno da imate dvoje ljudi u vezi koji govore: "Ja sam taj koji sve vreme daje", a da niko od njih ne oseća kao da nešto dobija.

Mnogim mladim ljudima posao je na prvom mestu, a veza na drugom. Vi kažete da to može biti štetno na duge staze?

Ta odvojenost i individuacija nam stavljaju pokrivače preko očiju — samo se ubacimo u taj fazon i zaboravljamo da imamo interakciju sa drugim ljudima, svaki dan po čitav dan. Odnosi na poslu umeju da nagrade. Održavanje mejl korespondencije sa najboljim prijateljem iz srednje škole, bilo da to radite samo jednom nedeljno, ume da bude zaista blagotvorno. Kad vas krajem dana kad stignete kući neko pita kakav vam je bio dan, to je mnogo bolje nego ostati u tom istom mehuru izolacije…. Mislim da se mnogi ljudi prepuštaju tome, to je postao način života.

I imate čitavu generaciju muškaraca koji kao da su se probudili tek sa 60 godina, negde u vreme odlaska u penziju, shvatili su da su čitav život proveli radeći i odjednom su u fazonu: A šta je sa vezama?

Reklame

Šta biste poručili tim ljudima?

Onesposobili ste svoj sistem nagrađivanja dopaminom. Naš sistem nagrađivanja dopaminom, isti nervni sklop koji se vezuje za sve vrste zavisnosti poznate čoveku — droga, posao, pornografija — taj sistem je, u početku, primarno povezan sa stvarima koje su zdrave po vas, uključujući sve vrste stvari korisnih po ljude. Maženje sa mamom, sisanje, pijenje vode, zdrava ishrana — sve to stimuliše sistem dopaminskog nagrađivanja .

Dakle, jedna od stvari koja se desi kad upadnete u visoko individualizovano društvo jeste da iz jednačine onoga što stimuliše dopamin počnete da izbacujete veze. I onda ljudima treba dopamin a zamenjuju ga nekom drugom repetitivnom stvari. Mislim da za mnoge ljude tu ulogu igra posao.

Dakle, kako konkretno ljudi da počnu da se osećaju bolje povodom svojih veza?

U srži ljudskog zdravlja i blagostanja su veze, ne izolacija. Ne individuacija. Sve nastaje u vezama, a ne van njih — imamo model da će vas odmah po rođenju socijalizacija odvesti na put do sve većih nivoa samostalnosti. Ta centralna premisa ovde je prosto od starta izvitoperena.

Najbolji savet za veze koji mogu da dam: slušajte više nego što govorite. Ili više radite nešto što inače ne radite. Ako ste ušuškani u vezi, verovatno treba da je malo uzdrmate.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu