Zdravlje

Ako vam rad od kuće upropašćuje leđa, niste sami

Sada smo u onom periodu pandemije kada improvizovani radni stolovi od kredenaca i kuhinjskih stolica počinju već ozbiljno da svima urnišu leđa
Hannah Smothers
Brooklyn, US
Man works on his laptop from his couch
Surface via Unsplash

Desilo se to pre otprilike mesec dana, jednog skroz običnog utorka ujutru dok sam skrolala po telefonu u krevetu ujutro: okrenula sam glavu na tačno pogrešan način, možda tačno u pogrešno vreme i nešto je nekako puklo/iskočilo/kvrcnulo i odmah sam postala nesposobna da pomerim vrat i ramena. Bio je to trenutak kao u Seks i grad kada Miranda leži na podu u kupatilu, sa sve pokušajima da ostanem što nepokretnija dok telefoniram mojoj mami, čiji je odgovor bio: „Kako to misliš ne možeš da se pomeriš?"

Reklame

Na kraju se moj partner vratio kući sa jutarnjeg trčanja, čuo me kako vrlo dramatično vičem na njega iz svog položaja i pomogao mi da dođem do stolice na kojoj sam provela ostatak dana.

Neki bi rekli da sam mogla da očekujem tako nešto. Nedeljama sam radila za „radnim stolom“ koji je zapravo bio kuhinjski sto, sedeći na „stolici“ koja nije imala naslon (ceci n’est pas une stolica). Moje držanje leđa je bilo takvo da bi me izbacili sa časa bontona. Kao i milioni drugih, s pravom sam prognana iz svoje kancelarije - sa njenim ergonomski ispravnim stolicama i radnim monitorima - od početka marta kao deo neophodnih mera predostrožnosti protiv širenja KOVID-19. Takođe, kao i milioni drugih, od tada značajno zurim u kojekakav kancelarijski nameštaj na onlajn prodavnicama i svi komadi su mi ružni i koštaju milijardu dolara. Šmek mog stana - što je odjednom postao šmek čitavog mog sveta - ne može biti žrtvovan zbog „gejming stolice”. I tako sam, umesto toga, žrtvovala vrat.

Nikakav raspored mog kućnog nameštaja - beskorisne cesca stolice i rezervnog noćnog stočića - nije mogao postići ono što sada shvatam da je težak teret koji inače podnose uobičajene kancelarijske stolice. Ispostavilo se da ergonomija nije klasična korporativna velnes baljezgarija, već delikatna fizička ravnoteža koja mi je spašavala vrat svih ovih godina, a da ja to nisam znala. Posle sedam meseci (za sada) rada od kuće, posledice grčenja i pogrbljenosti počinju da se pokazuju. Nalazim se u ergonomskom paklu koji sam sama stvorila, potpuno neopremljena za to da uređenjem enterijera rešim ovaj problem.

Reklame

Danas, u skučenim stanovima i kućama neprikladnim za kancelarije širom sveta, zaposleni nameštaju sve moguće loše postavke iz kojih rade 10 sati dnevno. „Tokom proleća i leta delio sam kuhinjski sto u našem majušnom stanu sa suprugom; to nije bila dobra postavka “, kaže za VICE Džoel, 36-godišnjak, koji je zamolio da mu ne objavljujemo prezime da ne bi razotkrio svoju kompaniju. „Bole me vrat i leđa od celodnevnog gledanja nadole u ​​maleni ekran laptopa. Na kraju sam počeo podmećem kutije za slagalice i knjige. To je pomoglo, ali nije bilo dobro rešenje".

Džoel je, poput mene, odložio ulaganje u odgovarajuću stolicu kada je prvi put poslat da radi od kuće u martu. Tada je bilo nezamislivo da ćemo svi još uvek biti kod kuće danas, a još manje sledećeg leta, scenario koji postaje sve verovatniji svakog dana koji prođe a u kojem naše političko rukovodstvo ne učini ništa značajno da nam pomogne. Dati skoro celu novčanu pomoć koju ste dobili od države za stolicu u ovakvoj krizi? Nema šanse. Tada su nas još uvek uveravali da će svakog trenutka stvari biti normalne. Pa ipak, eto nas ovde, sedimo i slutimo - osim Džoela, koji je rekao da mu je dosta: „Napokon sam presekao i kupio radni sto, stolicu i monitor sa podešavanjem visine. I super mi je! “

Kevin (43), koji je isto tražio da izostavimo njegovo prezime kako bi izbegao razotkrivanje kompanije, takođe je nedavno pokušao da poboljša svoje radno okruženje, ali sa lošijim rezultatima. „Kupio sam jeftinu stolicu od Amazona, ali nije baš udobna“, rekao je. Na kraju je zamenio lošu stolicu za kauč, što zauzvrat čini da se „oseća aljkavo“ i da ga bole leđa.

Reklame

Naravno, ako imate problema sa postavkom za rad, pretpostavlja se da uopšte imate prostora za sto za sve te ljude u vašem domaćinstvu koji treba da rade od kuće. Bridžet, 27, koja je zatražila da joj se prezime zaštiti kako bi zaštitila svoje klijente, morala je da razmotri i kvalitet radnog prostora i privatnost u malom zajedničkom stanu.

„Ja sam terapeut za mentalno zdravlje za decu, tako da moram da obavljam seanse preko neta, ali poverljivo, i to u jednosobnom stanu koji delim sa svojim dečkom“, rekla je. „To je dovelo do toga da većinu dana sedim u uglu svoje spavaće sobe, koristeći barsku stolicu kao stočić i sedeći na stolici sa buvljaka. Koristim i ventilator kao improvizovanu mašinu za beli šum ispred vrata. Definitivno me sad više bole vrat, glava i donji deo leđa nego ikad ranije“.

Nekoliko ljudi bez prostora za sto u stanu reklo je za VICE da su radili iz svojih kreveta poslednjih skoro osam meseci, jer u svojim domovima jednostavno nemaju mesta za radne stolove.

„Moja partnerka i ja sedimo sa obe strane kreveta; to je bračni krevet, tako da nema previše prostora “, rekao je Endi (26), koji je tražio da mu ne navodimo prezime kako ne bi razotkrio svog poslodavca. „Malo sam probao laptop sto, ali zauzimao mi je previše prostora i bio previsok za mene. Ako treba da idem na Zoom poziv, moram da stavim svoj laptop na gomilu knjiga na stočiću ili da sednem na pod. Moja kompanija mi je dala drugi monitor na upotrebu, ali nemam gde da ga stavim“.

Reklame

Rad od kuće nije samo neophodan radi vaše lične sigurnosti tokom pandemije, već je većina radnika - uprkos svojim mutiranim kućnim ne baš radnim stolovima - otkrila da im je to zapravo draže. U istraživanju koje su u avgustu sproveli Njujork tajms i grupa za istraživanje tržišta Morning Consult, gotovo 90 posto radnika izjavilo je da su zadovoljni radom na daljinu, a gotovo polovina je izjavila da je "veoma zadovoljna".

Radnici „na daljinu” su ranije rekli za VICE da im se sviđa to što usput mogu da obavljaju sitne kućne poslove ili se poigraju sa psima tu i tamo. Jedan anonimni radnik u Venturi, u Kaliforniji, kaže da mu je za rad od kuće neizmerno olakšao i umanjio anksiozni poremećaj. Mnogi su rekli da su sate provedene na putu računali kao dodatne sate u danu.

Pandemija je promenila kancelarijsku kulturu do te mere da će mnogi koji su nekada svakodnevno putovali na posao verovatno to raditi samo skraćeno, ako uopšte, nakon što se stvari vrate u normalu. Kancelarijski prostor je skup i većina poslova može se obavljati bez problema sa bilo kog mesta, barem iz perspektive radnog procesa. Ali to ostavlja zaposlene bez fensi ergonomskog kancelarijskog nameštaja koji se obično kupuje na veliko za kancelariju.

Ne može se mnogo učiniti oko životnih prostora koji fizički ne mogu da prime stolove, ali neke kompanije su pronašle delimično rešenje za bolna leđa zaposlenih u tome što nude sredstva za kancelarijski materijal ili šalju kancelarijski nameštaj u domove svojih radnika. Jedino što je problem s time jeste ono na šta je naleteo Andi, tj. nemaju svi radnici - posebno oni u velikim gradovima sa visokim stanarinama - prostora za taj nameštaj.

Reklame

„Vrat i leđa su mi potpuno sjebani zato što koristim kauč i stočić kao radni nameštaj već sedam meseci.”

Kristijan, 23, koji je isto tražio da mu ne pominjemo prezime da bi zaštitio svog poslodavca, tačno je primetio da je svo to zamešateljstvo vezano za prostor i postavku u stvari pitanje radničkih prava. Preselio se u drugi grad da započne posao neposredno pre pandemije. „Neki ljudi, posebno oni sa više staža, tj. više novca, imaju prostora u svojim domovima da imaju kućnu kancelariju“, rekao je. „Živim u malom jednosobnom stanu, nema mesta za radni prostor izvan moje dnevne sobe.“

Kao i mnogi drugi, Kristijan je isprva odložio nabavku stola i stolice za svoju dnevnu sobu zbog toga što je verovao da će pandemija biti privremena, kao što su tvrdile vlasti. S druge strane, kompanije su se pridržavale vladinih ograničenja i nerado su pravile dugoročne planove o budućnosti posla.

„Evo nas u oktobru i još uvek se dvoumim da investiram iz istog razloga“, rekao je Kristijan. „Neki ljudi su uspeli da ponesu stolice kući sa sobom; živeći u velikom gradu, nisam baš mogao poneti stolicu u autobusu sa sobom. Vrat i leđa su mi potpuno sjebani zato što koristim kauč i stočić kao radni nameštaj već sedam meseci“.

Imala sam neku predstavu o tome da moram da sredim situaciju sa radnim stolom, redovno sam gledala oglase za polovan nameštaj, ali ukočen vrat je bio poslednja kap. Sudbina se umešala. Prijatelj koji se selio mi je ponudio kancelarijsku stolicu, radni sto (čitaj: ne običan sto) i rezervni monitor, što su sada sve najdragocenije stvari koje posedujem u ovom trenutku. Koristeći ovu zgodnu grafiku sa klinike Mejo, postavila sam svoju radnu stanicu ergonomski najpravilnije moguće. Ako ispružim ruku, mogu da dodirnem moj prelepi i savršeni monitor. Stopala su mi ravna na podu. Moja leđa su podržana. Napokon mogu da okrenem vrat lepo na obe strane. Imala sam sreće u tome što sam imala prostora za sve to. Ako je moguće da ćemo svi ovako da radimo još šest meseci, godinu, 12 godina, koliko god, atmosfera i šmek su morali malo da popuste u korist udobnosti i funkcionalne kičme.