FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Šta ne govorimo strancima u Srbiji

U nekim temama za razgovor nemoguće je ne preterivati. Pitajte tinejdžera koliko može da popije i čućete količine koje bi izazvale zabrinut pogled Pola Gaskonja.
Flickr: Photo by Dennis Jarvis

U nekim temama za razgovor nemoguće je ne preterivati. Pitajte tinejdžera koliko može da popije i čućete količine koje bi izazvale zabrinut pogled Pola Gaskonja. Nijedan muškarac nikad nije govorio o dužini svog kurca a da ga nije poredio sa Leksingtonom Stilom (osim samog Leksingtona Stila, koji se poredi sa mnom). A ako ste nekad zavirili u neki turistički vodič za Beograd ili Srbiju, znate da iz nekog razloga ovo naše mesto za život inspiriše putopisce da se razbacuju lažima i preuveličavanjima, nesposobni da realno sagledaju stvar ili zdravorazumski rasuđuju.

Reklame

Lonely planet je ove godine stavio Srbiju na sedmo mesto svog godišnjeg vodiča Najbolja odredišta za 2015, odmah iza Republike Kongo – ne mešajte je sa susednom Demokratskom Republikom Kongom – još jednom vukojebinom za čije sam postojanje tek sad saznao. Ovaj cenjeni turistički vodič tvrdi: „Beograd, poznat po svojim hedonističkim noćnim klubovima na splavovima, pominje se s uzdahom u istoj rečenici kao Berlin ili Ibica." Što samo znači da ga pominju ljudi koji nikad nisu bili u Berlinu ili na Ibici.

Sa druge strane, australijski bloger sumnjivog imena Stefan Popović, koje ga automatski diskvalifikuje za svaku objektivnost, isprdeo je sledeću misao: "Kad bi se smuvali Njujork i Pariz i imali dete u kojem se pomešao grubi šarm prvog i euro-šik drugog, a potom ga dali na usvajanje da London ne bi bio ljubomoran, onda bi ta beba bila Beograd." Ali ne zaboravimo da je Stefan gasterbajter – dakle, jedan od ljudi sa kompleksom niže vrednosti, toliko jakim da imaju stalnu potrebu da se dokazuju kao Srbi imitirajući turbo seljačinu kao što je Boško Obradović.

Flickr: Photo by watchsmart

Imate sreće. Ja ću biti vaš glas nepristrasnosti i razuma. Rođen sam u Srbiji, roditelji su mi Srbi, tako da u startu poznajem nacionalno stanje svesti koje nijedan stranac neće moći da razume. Ali sam isto tako 21 od svojih 25 godina proveo van ove zemlje, tako da moje rasuđivanje nije zaslepljeno sentimentalnošću ili patriotizmom. Evo nekoliko stvari koje turistički vodiči svaki put propuste da pomenu.

Reklame

Hrana

U kulinarskom smislu, Srbija ima malo toga da ponudi ljudima koji žele da se pohvale upadljivim pločicama na stomaku. Dok ostatak sveta broji kalorije, svesni da je gojaznost ključni zdravstveni problem 21. veka, ovde se ljudi ponašaju kao da će vas nemasno mleko pretvoriti u geja.

Ovaj problem uglavnom proističe iz homogenosti domaće kulture – sve brojnije imigrantske zajednice širom Kontinenta unapredile su tradicionalno bljutavu evropsku kuhinju. U Londonu samo rasisti jedu „fiš end čips" kad na svakom ćošku imate jamajkanske i čileanske restorane; u Berlinu, jedan od najboljih obroka koje sam jeo bio je sudanski. Ovde nacionalni recepti nisu obnavljani od vrhunca vladavine Otomanskog carstva, tako da ljudi znaju da začine hranu jedino potapajući je u more masti i pavlake.

I otkud ta nacionalna opsednutost mlevenim mesom? Sve je ovde mleveno meso. Pljeskavica? Mleveno meso. Sarma? Mleveno meso. Punjene paprike? Mleveno meso. Ćevapi? Mleveno meso. Znate od čega se pravi mleveno meso? Od svih onih govana koje se počiste sa poda klanice i provuku kroz mlin da ne biste osetili kako jedete čmar i bradavice.

Flickr: Photo by lab604

Ljudi

Turistički vodiči ne lažu, Srbija je zaista čuvena po gostoprimstvu – stranci mi uporno pominju kako su bili prijatno iznenađeni što niko nije pokušao etnički da ih očisti na Egzitu. Ali svu tu ljubaznost kojom zasipamo turiste potiremo čineći sve što je u našoj moći da jedni drugima useremo dan. Mislim da još nisam bio na nekom mestu gde su ljudi toliko nepotrebno neprijatni i pakosni jedni prema drugima.

Reklame

Evo primera: kad sam jednom naručivao burek na svom gramatički retardiranom srpskom, omakao mi se lapsus, na šta je žena promolila glavu iz kuhinje pekare i sarkastično dobacila: "Nemamo burek od mesa, ali imamo burek SA mesom." Super, šta je time postigla? Umesto da ugostitelji drže jezik za zubima i uzmu mi pare, bune se kad naručim previše različitih kombinacija jela za ručak, vozači retko staju pešacima na prelazima, a zbog kiselih, natmurenih lica svako jutro u autobusu osećam se kao u vozu za Aušvic.

Razumem ja sve. Život je sranje, ne plaćaju vas dovoljno i nikad ništa ne ide nabolje – ali kako će vam pomoći ako ste džukela prema ljudima oko sebe? Takvo ponašanje samo stvara agresiju i negativnost koji se prvom prilikom prenose dalje; to vam je kao HIV-virus raspoloženja. Evo ideje: nasmešite se neznancu, poželite mu dobar dan i učinite to od srca. Što da ne? Od toga vam ne može biti gore.

Žene

Nije mit, genetski obdarenih žena u Srbiji ima u izobilju. Loša strana je, međutim, što je ovo jedno od seksualno najustegnutijih društava u Evropi. Ne slažete se? Pogledajte samo koliko porno zvezda dolazi iz Mađarske ili Rumunije i uporedite to sa našim izvozom. Jadno.

Možda je to zato što se više družim sa relativno intelektualnijom ekipom nego sa turbofolk seljacima, ali primetio sam da mnoge žene ovde sa teškoćom pričaju o seksu bez eufemizama, imali su šokantno mali broj seksualnih partnera (ili osećaju potrebu da lažu o tome), poriču da su imali vezu za jednu noć, a kolege sa posla mi se kikoću kao školarci svaki put kad vide da sam izašao sa osobom suprotnog pola.

Reklame

Kao nacija, nismo u stanju da pričamo o seksu kao odrasla, uravnotežena ljudska bića kako to rade Francuzi ili Holanđani. Pogledajte samo domaću popularnu kulturu: najgledanija TV serija u Srbiji je Ranjeni orao, čiji centralni dramski sukob proističe iz činjenice da je glavna junakinja izgubila nevinost pre braka… i onda to uporedite sa Devojkama Lene Danam i njenim otvorenim prikazom ženske seksualnosti.

Ali za to ne treba kriviti žene, već – muškarce. Kao i u svim patrijarhalnim kulturama u određenoj meri, muškarci kontrolišu žensku seksualnost da bi ostali dominantni. Podsvesno se veruje da će seksualno emancipovana žena pre da vas prevari, što muški ego ne može da podnese. Naravno, za muškarce važe potpuno drugi standardi.

Jedan od mojih prijatelja ozbiljno veruje da devojka koju su on i njegov drugar dvostruko penetrirali ne sme da rađa decu zbog njene seksualne prošlosti. Drugi je otpisao jednu devojku kao "kurvu" nedostojnu ozbiljne veze zato što se jebala sa njim već na trećem dejtu. Naravno, dešava se svuda, ali ne srećem mnogo muškaraca koji dižu glas protiv toga – naprotiv, 50.000 korisnika Fejsbuka slaže se sa filozofijom "dama na ulici, kurva u krevetu, domaćica u kući… JEDNOSTAVNO SAVRŠENA". Ovde se žene ne teraju da hodaju okolo zabrađene, ali sve nekako vuče na tu stranu.

Noćni život

Većina Beograđana misli da imamo sjajan noćni život, ali budimo iskreni, za jedan glavni grad nije ništa bolji od prosečnog. Razlog zbog kog je poređenje Lonely Planeta sa Berlinom toliko apsurdno jeste činjenica da su Berlin, baš kao i Njujork ili London, svetske metropole u kojima se sreću najkreativniji umovi sveta da bi iznedrili nove ideje i definisali globalni cajtgajst. Ovde je sve što je moderno ili progresivno samo jeftina imitacija onoga što već možete naći na Zapadu.

Beton Hala se ugleda na Meatpacking District na Menhetnu; The Tube toliko želi da bude u Londonu da se nazvao po njegovoj podzemnoj železnici, dok je "Vatra" u KC Gradu ista kao bilo koje hip-hop veče u Atlanti kad Atlanta ne bi imala crnce.

Shvatam ja, to je eskapizam: ako ti je Berlin daleko, najbolja sledeća opcija je da izgradiš sopstvenu minijaturnu repliku… ali zbog toga Beograd neće ličiti na Berlin, već će ga baš to činiti različitim.

Follow Aleks on Twitter @slandr