FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Zaboravljene žrtve prve eksplozije atomske bombe

Ljudi koji su živeli niz vetar od eksplozije 'Triniti' bili su direktno izloženi oblacima radijacije koji su se kretali posle eksplozije. Radioaktivni otpad je padao sa neba, ubijao stoku i trovao hranu i vodu, a generacije stanovnika oboljevale su od...

Muzej na otvorenom u Bazi Vajt Sends, sa velikim izborom projektila i raketa isprobanih na poligonu za projektile Vajt Sendz, južno od lokacije eksplozije projekta "Triniti". Sve fotografije: Gabrijela Kampos.

Šesnaesti jul, 1945. U 5:30 izjutra u planinama južnog centralnog Novog Meksika, nešto je oborilo Barbaru Kent sa njenog kreveta na sprat. Dvanaestogodišnja devojčica pala je na pod kolibe u Ruidozu, u Novom Meksiku, gde je pohađala letnji kamp.

"Bio je to najveći potres koji ste mogli da zamislite", kaže Kentova, prisećajući se za VICE tog trenutka — prošle subote pre tačno 71 godinu — kada je prva atomska bomba detonirana u obližnjoj pustinji belog peska. "Sve smo sedele tamo na podu pitajući se šta se dešava."

Reklame

Kentova je bila jedna od 12 devojčica koje su stigle samo nekoliko dana ranije na letnji kamp u organizaciji njene učiteljice plesa Karme Din. "Gospođa Din mislila je da je eksplodirao grejač za vodu tako da smo sve istrčale napolje. Bilo je tek 5:30 i trebalo je da bude mrak — ali napolju je bilo kao da je neko uključio sunce", kaže Kentova, opisujući svetlo, jarkije od desetak sunaca, koje je proizvela prva uspešna proba nuklearnog naoružanja.

Kasnije istog popodneva, kamperke su bile u kolibi kada su kroz prozore primetile da pada sitan beli prah. "Padao je sneg u julu", prisetila se Kentova iz svog doma u Kaliforniji. Devojke su bile uzbuđene i zbunjene, te su istrčale napolje da se igraju u neobjašnjivim vremenskim uslovima. "Hvatale smo ga jezicima kao pahuljice. Sakupljale smo pepeo i razmazivale ga po svojim licima."

Sedamdeset jednu godinu kasnije, Kentova — koja danas ima 84 — boluje od višestrukih remisija raka i jedina je preživela iz kampa (10 od 12 devojčica umrlo je pre svoje 40. godine). "To nije slučajnost", kaže ona. Kao i mnoge žrtve probe "Triniti" ["Trojstvo"], Kentova za svoje zdravstvene probleme krivi vladu, koja nije uradila ništa da bi upozorila stanovnike na opasnost od izloženosti radijaciji koju je izazvala ta eksplozija. "Vlada je napravila strašnu grešku što nije evakuisala svakoga kad je znala da će se to desiti. Nikad nam ništa nisu rekli, te smo se igrale u onome što nas je kasnije ubilo."

Reklame

Stotine lanterni koje osvetljavaju večernje nebo u Tularosi, u Novom Meksiku. Svaka lanterna predstavlja jednog pripadnika zajednice koji je preminuo.

Mnogo godina su ignorisani vapaji za pomoć "daunvindera" iz Novog Meksika [direktnih žrtava otpada od nuklearne eksplozije], dok je dejstvo radijacije na ove zajednice i dalje do kraja nepoznato zbog nedostatka podataka ili studija o radioaktivnom otpadu.

Prema studiji o širenju radijacije posle 1943. godine Centra za kontrolu bolesti (CDC) i Centra za pronalaženje i procenu istorijskih dokumenata Los Alamosa (LAHDRA), "Previše toga je ostalo neutvrđeno o izloženosti probi 'Triniti' da bi se događaj stavio u perspektivu kao izvor o javnoj izloženosti radijaciji ili da bi se sa čvrstim dokazima pričalo o tome do koje mere su ljudi povređeni." Dok su sprovodili studiju, CDC i LAHDRA dobili su prvi put pristup prethodno strogo čuvanim i internim dokumentima iz Nacionalnih laboratorija Los Alamosa.

"Bili smo nesvesni, nevoljni i neobeštećeni učesnici u najvećoj laboratorijskoj probi na svetu", kaže Tina Kordova, osnivačica Tularosa Daunvindera, konzorcijuma koji se bori za priznanje i obeštećenje "daunvindersima" iz Basena Tularosa u Novom Meksiku. Ove godine su "daunvindersi" počeli da sakupljaju zdravstvene analize (do sada njih 400) o stopi raka i drugih bolesti koje su zahvatile zajednice u Basenu Tularosa. "Efekat po nas je više nego očigledan", kaže ona, ističući da je svako iz njene zajednice izgubio nekoga zbog bolesti od izloženosti radijaciji.

Prema lekaru Džozefu Šonki, dejstva koje je opisala Kordova su verovatnija u područjima oko mesta eksplozije. "'Triniti' je stvorio više radioaktivnog otpada nego druge nuklearne probe", kaže Šonka, koji je vodio pomenutu studiju CDC i LADHA. "Na lokalitetu u Nevadi najbliži ljudi eksploziji bili su udaljeni 240 kilometara. Ovde ste imali ljude na svega 24 kilometra. Nema nikakve sumnje u to da je izloženost radijaciji ovde bila mnogo veća nego u Nevadi i Juti."

Reklame

"Ljudi koji su živeli niz vetar od eksplozije 'Triniti' bili su direktno izloženi oblacima radijacije koji su se kretali posle eksplozije", navodi senator iz Novog Meksika Tom Udal u mejlu; Udal je dugogodišnji saveznik "daunvindersa" iz Novog Meksika. "Radioaktivni otpad je padao sa neba, ubijao stoku i trovao hranu i vodu, a generacije stanovnika oboljevale su od raka i drugih bolesti."

"Od samog početka, vlada je odbijala da preuzme odgovornost", dodaje on. "Ne možemo da vratimo godine i godine patnje, ali moramo da se postaramo da žrtve dobiju slično priznanje i obeštećenje koje su dobili drugi stanovnici", kaže on. Udal zapravo govori o obeštećenju koje su dobili oni zahvaćeni radijacijom od eksplozije u Nevadi preko Zakona o obeštećenju za izloženost radijaciji (RECA), a koje je uskraćeno "daunvindersima" iz Novog Meksika.

Nedavno su se u Tularosi članovi zajednice raširili oko terena za bejzbol lokalne srednje škole da bi učestvovali u sedmom godišnjem bdenju u znak sećanja na godišnjicu nuklearne probe "Triniti". "Ove godine imamo 700 lanterni", kaže Tina, pokazujući na male papirne svetiljke postavljene preko čitavog terena — svako svetlo predstavlja po jednog stanovnika Tularose kog je odneo rak.

"Svi smo to osetili na svojoj koži", kaže Henri Herera, koji sedi sa suprugom Glorijom uz liniju prve baze, stolica okrenutih ka centru terena i pravcu eksplozije koju je video svojim očima sa 11 godina. "Sećam se da sam pomagao ocu da sipa vodu u hladnjak, pridržavajući levak. Upravo kad smo završili sa poslom, začula se paklena eksplozija i digao se oblak." Radioaktivni stub dima podigao se za svega nekoliko minuta na visinu od preko 11 kilometara.

Reklame

Henri Herera opisuje kako je kao dete video nuklearnu eksploziju.

Hererin otac je mislio da je to eksplozija sa obližnjeg strelišta; on se sam priseća da je bio opčinjen ogromnom pečurkom dima. "Gledao sam je napolju satima. Digla se i pošla na istok. Donja polovina je nastavila da putuje, ali se gornja opirala i spustila ovamo." Kad je video oblak prašine kako se približava kući, utrčao je da kaže majci. "Sećam se toga vrlo dobro zato što je moja majka bila jako ljuta. Upravo je obesila veš da se suši — možete da zamislite kako je posle izgledao."

"Ljudi odavde su umirali kao muve", kaže Herera, koji je u međuvremenu izgubio nebrojene prijatelje i članove porodice obolele od raka, dok je on sam preživeo. "Niko nije znao šta se dešava, samo su umrli."

Nuklearni otpad "Trinitija" bio je, prema rečima Šonke, potencijalno mnogo gori nego čak i u Hirošimi i Nagasakiju. "Glava je nuklearna bomba, a stabljika je sva prašina koja je uvučena u nju", objašnjava on, opisujući prepoznatljiv oblik pečurke koji izaziva eksplozija detonirana na zemlji kao u slučaju "Trinitija". "Bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki bile su detonirane na visinama od šesto i petsto metara. Njihove stabljike nikad se nisu spojile sa njihovom glavom, tako da nije bilo mnogo otpada."

Kad imate detonaciju na zemlji kao u slučaju "Trinitija", velika količina prašine uvuče se u oblak i pomeša se sa radioaktivnim materijalom. Temperature su tako visoke da se sve otapa. Kako se oblak hladi, različite stvari se kondenzuju na različitim temperaturama. Kada ponovo očvrsnu, one otpadaju."

Reklame

Upitan za pojavu raka i drugih bolesti povezanih sa izloženošću radijaciji, Šonka je rekao: "Ako me pitate da li postoji velika verovatnoća da su zbog 'Trinitija' nastali zdravstveni problemi, reći ću vam da postoji. Što se tiče toga zašto su 'daunvindersi' sa probe u Nevadi dobili obeštećenje, a ovi iz Novog Meksika nisu — to je pitanje sa političkim odgovorom."

"Da smo dobili obeštećenje, vlada bi priznala krivicu", tvrdi Glorija Herera. "Priznali bi činjenicu da su prvo nas bombardovali." Njen muž objašnjava: "Mi smo mali. Mi smo siromašni. Nemamo političku moć."

Redovi lanterni koje predstavljaju najmilije stradale od raka ili drugih bolesti za koje se misli da su povezane sa izloženošću radijaciji od nuklearne probe "Triniti".

Godinama su glasovi "Triniti daunvindersa" izostajali iz političkog dijaloga, izveštaja u medijima ili čak svesti javnosti. Tokom arhivskog istraživanja koje je VICE sproveo u Centru za istraživanje jugozapada na Univerzitetu u Novom Meksiku, pronašli smo brojne isečke iz lokalnih novina, koji sežu sve do pedesetih, pominjući nasleđe probe "Triniti". A opet sve donedavno nije bilo ni pomena prvih žrtava Atomske ere.

To je sada počelo da se menja.

Tako je 2015. godine — 70 godine posle probe "Triniti" — Nacionalni institut za rak započeo prvu zvaničnu zdravstvenu studiju kako bi kvantitativno procenio broj slučajeva raka u Novom Meksiku (prošlih i budućih) koji bi mogli da imaju veze sa datom nuklearnom probom. Iste godine, senator Udal održao je ostrašćeni govor u Senatu iz podrške amandmanima da se "daunvinderi" iz Novog Meksika pripoje vladinom Programu obeštećenja za izloženost radijaciji (RECA).

Podrška je porasla: oba senatora i sva tri poslanika iz Novog Meksika su ko-sponzori amandmana RECA-e. Ali ta mera već nekoliko godina nije uspela da napreduje u Kongresu.

"Mnogi ljudi ovde nemaju vere u federalnu vladu", kaže Tina, ističući nepoverenje "daunvindersa" iz Novog Meksika prema federalnim zdravstvenim studijama i volji kongresa da uvaži njihove zahteve. "Mnogi misle da samo želimo obeštećenje", kaže Kordova. "Koje, inače, zaslužujemo. Ali više od svega želimo da vlada prizna šta je uradila. Mi smo bili prve žrtve Atomske ere. To mora da se prizna i ispravi."

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu