Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE GermanyMrzim početak svake godine. Nikada ne znam šta da radim sa sobom – sa svim tim praznim mesecima koji se protežu ispred mene i rugaju mi se zbog toga što ih još nisam isplanirao. Zbog toga počinjem da se osećam kao da sam u kompjuterskoj igrici, zarobljen na nivou koji ne razumem u potpunosti. Da li treba da skupljam novčiće? Da istučem nerijatelja? Ili da samo sačekam da prođe?
Reklame
Tokom prvih neizvesnih meseci u godini, našao sam neku utehu u tome što sam pažljivo počeo da pratim jedan jedini segment društva u kome je izgleda uvek sve u redu – profesionalne Instagramere. Vrsta ljudi koji ne samo da žive – već imaju i sopstveni stil života. Oni uvek izgledaju zasenjujuće prelepo na svojim selfijima, dižu čaše Moeta i Šandona u čast „Nove godine i novog ja! Biće mnogo novih uzbudljivih projekata"! Možda sam i sam pomalo vloger, ali jedini „uzbudljivi projekat" koji sam smislio za 2017. je da naučim celu koreografiju iz Trilera. Što jeste uzbudljivo, ali nije isto.
Sve fotografije su vlasništvo autora.Život je, pretpostavljam, bolji kada živiš onakav život koji privlači pratioce na Instagramu. Ljudi uvek kažu da Instagram nije stvaran i da je loše upoređivati svoj život sa životima drugih – za šta sam siguran da je dobronameren savet, ali je takođe i veoma dosadno. Ja slučajno volim da se upoređujem s drugima – i ako drugi to mogu da čine, zašto ja ne bih ispunio svoj život #ciljevima i filterima koji svaki zabeleženi trenutak čine smislenijim? To bi mogla da bude jedina stvar koja će me izvući iz mog produženog januarskog bedaka.
Jednom sam otišao na jedan događaj za blogere i one koji su uticajni na društvenim mrežama, za koji se ispostavilo da je ipak samo prezentacija elektronske bele tehnike. Jesam se tamo družio sa dva vlogera za hranu, koji su mi rekli da je pire od leblebija istog ukusa kao testo za keks. Sa takvim vetrom u leđima, odlučio sam da započnem nedelju tako što ću za doručak da umesim testo za keks od leblebija. U kuhinjskom ormariću sam već imao sve sastojke – leblebije, mleko, šećer, vanilu i kokosovo brašno. Zovite me Gvinet.Kada sam završio sa mlevenjem leblebija, legao sam u krevet sa svojim lap topom i modnim časopisom, zato što mi je to delovalo kao mesto za moj diskutabilan doručak koje je najprimerenije Instagramu. Zabeležio sam ovaj trenutak u svojoj glavi, sa emotivnim komentarom „Doručak u krevetu", i počastio se prvim zalogajem. Međutim, ubrzo sam shvatio da pire od leblebija nimalo nije ni nalik testu za keks. Više ima ukus prevare. Svi znaju da su vlogeri za hranu jedan od najpogubnijih uticaja na društvenim mrežama, ali ja nisam očekivao da će me tako bezočno lagati. Nešto mi govori da će ovo biti veoma dugačka nedelja.
Dan 1.
Reklame
Dan 2.
dnevna odevna kombinacija: završeno.
Dan 3.
Reklame
Dan 4.
Dan 5.
Koliko god da volim da ismevam profesionalne zvezde Instagrama, moram da priznam da je naporno biti jedna od njih čitavih nedelju dana. Nije lako konstantno pokušavati da nađeš male svakodnevne događaje koji bi potencijalno mogli da budu zanimljivi da ih podeliš s drugima.
Reklame
I povrh toga, majmuni u diviljni slikaju bolje fotke svojih svakodnevnih života nego što ja to činim. Kada god da pokušam nešto da slikam odozgo, ruke počnu da mi se tresu. Sada u telefonu imam oko 52 snimka činije sa asai palmom, i telefon me stalno podseća da „uređaj nema dovoljno memorije". Najveća pomoć ove nedelje mi je bio moj dečko, koga izrabljujem kao stažistu u nekom modnom časopisu. Ali šta god – moj život deluje izuzetno i sve mi trenutno baš ide od ruke. Ovo mi je stvarno dobar period u životu.
Dan 6.
Ako ću da imam uspešan i plodan život na Instagramu, moram ponovo da okušam sreću s hranom. Odlučujem da ispečem veganske mafine sa borovnicama bez šećera.Iako se to ne pominje u receptu i niko koga poznajem nije alergičan na gluten, odabrao sam brašno bez glutena za svoje mafine – nisam siguran da bi se računalo u čisto Instagram kuvanje da ima glutena. Kada sam izvadio mafine iz rerne, bili su prokleto groznog ukusa, ali su srećom izgledali dovoljno fensi da mi budu rekvizit za #sliku odozho.
Dan 7.
Danas je poslednji dan mog eksperimenta, i čini mi se da sam sve uradio kako treba. Budim se rano, pravim zdrav doručak i odlazim na trčanje – uglavnom zbog toga da bih mogao da se slikam u opremi za trčanje. Mojim pratiocima se izgleda dopao moj plan – nakupilo se lajkova i pre nego što sam izašao iz stana. Ali napolju je smrzavanje, što je loše. Pošto sam jedan od onih ljudi koji zevaju dok trče, prilično nalik zlatnom retriveru, posle nekoliko minuta me grlo boli kao da sam gutao žilete.
Reklame
Dolazim kući – prošlo je pet minuta, ali moji pratioci to ne znaju. Doduše, osećam se pomalo krivo, pa opet mesim – ovog puta kolačiće. Njih pravim sa 400 grama šećera, bez ijednog zrna leblebije, i sa brašnom prepunim glutena – ali barem sam ih stvarno ispekao i pojeo.Život profesionalnog Instagramera nije tako lak kao što deluje – i shodno tome, život generalno nije tako lak kao što ga Instagrameri predstavljaju. Moguće je da je moj stvarni život jednostavno isuviše dosadan da bi ga pratila gomila neznanaca, ali pretpostavljam da nisam usamljen u tome. Ja samo jednostavno stvarno ne volim da se nosim sa pritiskom koji se javlja kada se pretvaraš da je život uvek dobro osvetljen i da svaki svakodnevni trenutak sa sobom donosi inspirišuću lekciju.Bože moj, pokušavam da na to gledam na sledeći način: kolačići od leblebija su za prave kolačiće ono što su trenuci na Instagramu za stvarne, spontane i divne trenutke u životu. I sama ta pomisao bi mogla da mi bude dovoljna da pobedim svoj produženi januarski bedak.Još na VICE.com:Da li je moguće živeti od Instagrama u SrbijiMesec dana sam pokušavala da proslavim dupe na InstagramuSjaj i beda naših prvih selfija na Instagramu