FYI.

This story is over 5 years old.

gastrabajteri

U Slovačkoj se desilo nešto neobično za Istočnu Evropu: Rešeno je ubistvo novinara

Kako sam, kao srpski gastos, šokirano gledao hapšenje počinioca i ostavke političara koje je ubijeni Jan Kucijak istraživao.
Pomen Janu Kucijaku i njegovoj devojci
Fotografija: VICE News.

Počelo je kao priča koja potvrđuje da je danas svuda isto sranje.

Mladi slovački novinar Jan Kucijak istraživao je veze slovačkih političara sa italijanskom mafijom, kao i sa “kontroverznim biznismenima” koji su se zahvaljujući vezama sa državnim strukturama stekli bogatstvo. U Slovačkoj, koja je od 2004. članica Evropske unije, dobar deo korupcije vezan je za sredstva koje ova zemlja dobija od EU za razvoj poljoprivrede, posebno na siromašnijem istoku zemlje.

Reklame

Onda su 21. februara “nepoznati počinioci” upali u kuću u selu 65 kilometara od Bratislave u kojoj je Kucijak živeo sa svojom verenicom i njemu pucali dva puta u grudi, a njoj jednom u glavu.

Klasika.

Prva stvar koja mi je bila čudna, a da toga nisam bio ni svestan, bilo je izveštavanje o ubistvu u slovačkim medijima. Kao svež gastos, odmah sam počeo po svim mogućim lokalnim novinama da tražim tekstove gde bih pročitao sve detalje – gde su ga pogodili, kako su našli novinara i verenicu, koliko je metaka ispaljeno, možda čak i fotografije sa mesta zločina.

U Slovačkoj ima baš puno novina, dnevnih, nedeljnih, mesečnih. Ovog februara naučio sam o svima njima dve stvari – nijedna, koliko god “žuta” bila, nije objavila nikakvu gadost. Usput sam saznao i da svaki medij ima svog vlasnika – ne nekog fiktivnog, nego se tačno zna koja osoba ili kompanija stoji iza koje novine ili čak internet portala. OK, to nije baš isto kao u Srbiji.

1539949052583-40615672471_40cf03a2a1_o

Sa protesta #AllForJan u Bratislavi, mart 2018; fotografija: Flickr korisnik Petar Tkac

Slovačka javnost je bila dosta potresena. Oni su imali svoje divlje devedesete – pod proruskom i autoritarnom vladom Vladimira Mečiara. Ulični obračuni, automobili dignuti u vazduh i nestali, nikad pronađeni ljudi su bile česte pojave.

Onda su 1998. Slovaci imali svoj 5. oktobar i nakon toga su se od sličnih stvari odvikli.

U danima nakon što su Kucijak i njegova verenica ubijeni, na ulicama su počeli svakodnevni protesti. Svi mediji su u jednom istom danu objavili poslednji istraživački članak ubijenog novinara. Onda su to uradili i mediji u Evropi, pa i u Srbiji. Ministar kulture i medija i ministarka pravde su ubrzo podneli ostavke, a pod pritiskom mirnih protesta, to su uradili i direktor policije, kao i ministar unutrašnjih poslova.

Reklame

Na kraju, pala je vlada, otišao je premijer.

OK, nisam se dao prevariti – ista koalicija je sastavila novu vladu i mada je na njenom čelu bio drugi čovek, i dalje je bivši premijer bio glavni koji je vukao konce. To mi je bilo poznato. Protesti su se proredili a nikakvih rezultata istrage nije bilo – nijedna vest u novinama, nijedan hint na portalima, ništa.

Sve mi je bilo jasno – svuda je isto sranje, Slovačka ili Srbija, EU ili ne-EU, sve je to isto.

A onda su u jednom danu, nakon osmomesečne istrage, bez ijedne najave u medijima, bez ijedne procurele informacije iz istrage, u jednoj velikoj policijskoj akciji bez pompeznog naziva pohapšeni direktni izvršioci, posrednik i nalogodavac ubistva Jana Kucijaka. Uhapšeni su tako da je sud pred dokazima policije mogao samo da potvrdi optužnicu i svi uhapšeni su ostali u pritvoru do početka suđenja.

1539949272891-38806166960_fba3663640_o

"Javnost protiv nasilja", transparent na protestu "AllForJan, mart 2018, Bratislava; fotografija: Flickr korisnik Petar Tkac

Ispostavilo se, prema navodima države, da je nalogodavac slovački biznismen o čijim je mahinacijama i bliskim vezama sa vladajućom partijom novinar pisao i koji mu je već ranije pretio – poznati preduzetnik sa prijateljima na vlasti i u opoziciji. To mu ovaj put nije pomoglo. Pošto se u Slovačkoj - jebi ga - novinari ne ubijaju nekažnjeno.

E sad, ovo nije tekst o Nemačkoj ili Danskoj. Ovo je Slovačka, zemlja u koju sam se istina preselio pre godinu dana i u kojoj mi je iz milijardu razloga super, ali ipak zemlja koju ne bih mogao da navedem kao idealno mesto za život. Jedna zatvorena kultura, konzervativno društvo, dubinski ksenofobno, egoistično i neradoznalo. Ne ni previše bogato (prosečna plata je 1,000 evra, na istoku zemlje se dosta teško živi), sa puno problema sa korupcijom, nameštenim tenderima i italijanskom mafijom ‘NDrageta koja ovde operiše dosta aktivno.

Pa ipak, Slovačka nije isto sranje kao Srbija, jer su se Slovaci dogovorili da žele da naprave državu. Pa su onda i napravili državu. Državu u kojoj kada ubiješ nekog, onda te uhapse. Tada ne mogu da ti pomognu veze sa političarima, naklonjeni mediji ili senzacija gladna javnost. Prosto te pokupe, tebe, ribu koja je umesto tebe naručila ubistvo i tipove koji su hladnokrvno (za 70.000 evra) ubili dvoje nevinih ljudi. I to te pokupe tiho, bez najave i pompe. I onda je to to.

Verovatno se mnogi Slovaci ne bi složili sa duhom ovog teksta. Moguće je da će se dosta mojih prijatelja iznervirati zbog određene naivnosti. Ali ja nemam reči da opišem utisak koji su na mene tokom ovih 8 meseci ostavili slovačka javnost, slovački mediji i – nikad nisam mislio da ću ovo napisati – slovačka policija. Autor teksta je reditelj Marko Popović, koji od 2017. godine živi i radi u Slovačkoj.