Posetili smo berlinski "Univerzitet za beskućnike"

FYI.

This story is over 5 years old.

reportaža

Posetili smo berlinski "Univerzitet za beskućnike"

Ovaj projekat nudi svakome obrazovanje, topli obrok, i podršku zajednice.

Ditmar se čvrsto oslanja na hodalicu dok napreduje kroz Šenevajde okrug Berlina. Kreće se brzo, možda i prebrzo. "Ich will nicht zu spat kommen", kaže on, a onda zastaje i ispravlja se: "I don‘t want to be late" (ne želim da zakasnim), ponavlja na engleskom. Ovaj sedamdeset-dvogodišnjak zna da će mu vežba dobro doći; krenuo je na čas engleskog.

Kurs je deo projekta pod nazivom Univerzitet za beskućnike berlinskog Socijalno-pedagoškog instituta. Kako kažu iz SPI, cilj projekta je osnivanje nisko-zahtevnog centra za upoznavanje i konsultaciju. Drugim rečima, pristup je dozvoljen svima.

Reklame

"Studenti" uglavnom imaju između 60 i 80 godina, a mogu da se odluče za neki od 14 kurseva iz raznih oblasti – od filozofije i religije do zanatstva i joge – koji se održavaju u Strohalm centru.

Ditmar se nada da će učenjem engleskog ostati u mentalnoj formi.

Ditmar je 2001. bio žrtva saobraćajnog udesa u kom je pretrpeo nekoliko fraktura i lakši potres mozga. Dok se 72-godišnji starac penje uz mali broj stepenica koje ga dele od učionice, priča mi da mu je posle tog udesa sve krenulo nizbrdo. Ali prošle godine, odlučio je da upiše časove engleskog kako bi „mentalno ostao u formi“.

Na današnjem predavanju Engleski dva ima osmoro učenika; svi su prebacili šezdesetu, ali predavač ima sedamnaest godina. Kim Niče volontira ovde, i uprkos starosnoj razlici deluje kao da ima potpunu kontrolu nad svojim učenicima. Pozajmljuje Ditmaru olovku i kaže mu „Nemoj opet da mi je izgubiš“, a on stidljivo klima glavom.

Kim nešto kasnije objašnjava razliku između reči nice i niece. „ My nice niece!“ (moja fina nećaka) dobacuje Ditmar, a razred se smeje. Kim im daje vežbu iz nepravilne promene glagola, a učionica naglo utihne. Iako su im na raspolaganju računari, kaže mi da njeni studenti "više vole analognu opciju, sve papir i olovka".

Kim već devet meseci predaje na Univerzitetu za beskućnike, umesto da sama upiše fakultet. „Završila sam srednju sa 16 godina, i htela da steknem nešto radnog iskustva“, kaže ona. Pošto je ovde otkrila da se u ulozi predavača oseća samouvereno, odlučila je da postane učiteljica.

Reklame

Univerzitet za beskućnike osnovao je Majk Ajmertenbrink 2011. godine. Inspiraciju mu je ponudio austrijski Univerzitet u Gracu, koji svakome nudi besplatna predavanja. Ajmertenbrink je tu ideju nadogradio pa ujedno nudi priliku i svakome da postane predavač, nezavisno od kvalifikacija. Cilj je, kao što Kim ističe, „da ljudi nešto nauče, a ne da polože ispit“.

Većina studenata ipak nisu baš beskućnici. Ajmertenbrink objašnjava da mnogi žive po raznim "svratištima i sličnim projektima", a ima i ljudi poput Ditmara koji kurs upisuju kako bi se oporavili od nedavno pretrpljene traume.

Nedugo posle časa, zatičem Ditmara na drvenoj stolici nedaleko od učionice, sa drugovima iz razreda. Na nemačkom mi objašnjava da ima stan u kom živi sam. Govori sa dozom optimizma, kao da ga u skorijoj budućnosti očekuju razna uzbuđenja. "Hteo bih da dočekam sedamdeset i treću", kaže on. "Ovde imam prijatelje", dodaje i osvrće se oko sebe dok mu se oni smeše i klimaju glavom. "Friends", ponavlja on na engleskom.

Ditmar iznenada ustaje i oprašta se, žuri na ručak. "Kari sa ćuretinom i pirinčem", kaže. Koštaće ga samo €1.20.

Dramska sekcija tokom probe za „Ludu bajku“

Jednom nedeljno, lokalna pozorišno društvo održava dramsku radionicu u ovom opštinskom centru – scenografiju su im na času pravili polaznici univerziteta. Danas probaju „Ludu bajku“, predstavu u kojoj se pojavljuju Crvenkapa, Ivica i Marica, i drugi likovi iz klasika, u donekle izmenjenim ulogama.

Reklame

U jednoj sceni, Vuk šeta kroz šumom i valja robu koju niko neće da mu kupi. "Stara sam i bolesna!", odgovara Baka. "Ali ovo je najkvalitetniji viski, samo €4.99!", ubeđuje dalje Vuk staricu, ali uzalud. "Kažem ti da neću!" odbija ona čarobni napitak. Zver odlazi, a režiser Svenja objavljuje kraj scene.

Baku glumi pedesettrogodišnji Markus, lečeni alkoholičar, trezan već dva meseca. Izlazim da upoznam Vuka na puš-pauzi. Zove se Rajner, nosi dugu kosu kao neki stari roker, oko vrata mu vise razne amajlije, između ostalih neki strogi soko. Ima 58 godina, ali meni deluje bliže sedamdesetoj. "Živeo sam deset godina na ulici", kaže on dok gasi cigaretu. "Kad spavaš na minus dvadeset, moraš da se propiješ."

Na ruci ima amatersku tetovažu u obliku mača, napravljenu uz pomoć hemijske olovke i tri igle. "Nesrećan slučaj, ostalo mi iz doba Istočne Nemačke", kaže on kroz smeh. "Uradio sam je sam sebi iz inata, tamo je država zabranila tetoviranje."

Rajner kaže da mu je situacija trenutno "stabilna", iako zna kao i svi ostali da borbi nema kraja. Nedavno je počeo da se bavi fotografijom, a planira da počne da predaje dramaturgiju. "Sačuvaš sebe da bi drugom pomogao, tako radi ovaj fakultet."

Stolpe pokazuje svoju sliku. Fotografija Nik Afanasjev

Vraćam se u učionicu gde dva čoveka slikaju. "Obično smo samo mi to", kaže Kenig, učitelj likovnog. "Bila je nedavno jedna učenica, vrlo talentovana, ali nažalost navučena na tableta. Prestala je da dolazi, to se većini zavisnika desi", dodaje Stolpe, njegov učenik i asistent.

Stolpe pere četku u tegli kako bi mogao da nanese sledeću boju na dramatičnu sliku broda koji se bori protiv oluje. "Pre nekog vremena, ostao sam bez posla, bez žene, i bez stana", kaže on. Danas ipak vodi "bolji život" i nije više beskućnik.

Kenig mi pokazuje svoju verziju autoportreta Fride Kalo, spojenih obrva, samouverenog pogleda. "Slikam samo kad imam društvo, ne mogu kad sam sam."

"Prvo sam se pitao što da učim da slikam u šezdesetoj", kaže Stolpe. "Ali pomoglo mi je da se rešim zavisnosti. Sad imam 75 godina, i obožavam ovaj hobi". Za Stolpea, put ka spasu je jednostavan: "Samo nađeš strast koja te ništa ne košta". Savršen opis Univerziteta za beskućnike.