Lepota samoće na beogradskom moru
Sve fotografije: Lazara Marinković

FYI.

This story is over 5 years old.

Fotografija

Lepota samoće na beogradskom moru

To što su mnogima prve asocijacije na "more Beograda", prepuni kafići, krkljanac na šljunkovitoj plaži, buka i đubre na sve strane, ne znači da se baš na jednom takvom mestu ne može pronaći mir.

Jedno od možda neočekivano najboljih mesta da čovek bude sam jeste među gomilom drugih ljudi. Recimo, na plaži. Zajedno smo sami, zajedno smo usamljeni.

Ali, nikako ne smemo mešati ova dva - samoću i usamljenost.

Paradoksalno, (zapadni) svet kakav danas znamo diktira individualnost, koju merimo kroz strava posao, dobru platu, lične uspehe i sopstveni imidž koji svesno-nesvesno gradimo. Težeći ka samoostvarenju i ispunjenju modernih društvenih imperativa, mnogi porodični i ostali međuljudski odnosi polako blede i nestaju. Istovremeno, ustanovljena je veza između našeg "individualističkog društva" i porasta u učestalim mentalnim zdravstvenim poremećajima u poslednjih 50 godina. Usamljenost je postala jedna od najopasnijih bolesti savremenog sveta.

Reklame

Usamljenost nas ubija, ali nam je samoća neophodna.

Samoća se, logično, vazda poistovećuje sa usamljenošću, tugom, nostalgijom, melanholijom i depresijom. A zapravo je daleko od logičnog, jer smo usamljeni i tužni i dok nas okružuju stotine ljudi, a možemo biti najsrećniji dok smo sami.

Neočekivano dobro mesto za samoću u Beogradu su plaže i šumarci Ade Ciganlije. To što su mnogima prve asocijacije na "more Beograda", prepuni kafići, krkljanac na šljunkovitoj plaži, buka i đubre na sve strane, ne znači da se baš na jednom takvom mestu ne može pronaći mir.

Živim u blizini Ade više od 10 godina i oduvek sam prezirala njenu vašarsku dimenziju. Diskoteke sa preglasnom muzikom i sve više i više spratova, uniformni kafići i hiljade i hiljade ljudi iz dana u dan zagađuju i uništavaju tu malu zelenu oazu, pretvarajući je u histeričnu budvansku rivijeru u jeku turističke sezone. Nisam shvatala ljude koji tu dolaze da bi, evidentno, bili sami. Radeći u kafićima pre mnogo godina, stalno sam viđala usamljenike koji provode po celi dan na toj glasnoj plaži, odišući nekakvim spokojem. Kako je moguće da u takvom haosu nađeš bilo kakav mir i zadovoljstvo? Očigledno su znali zašto su tu, sami sa sobom, i ništa oko njih nije moglo da to promeni.

Trenutak sklapanja mog prijateljstva sa Adom dogodio se pre nekoliko godina, uoči jednog tektonskog životnog potresa. Te noći niko drugi osim nje nije mogao da me primi i pusti da bez brige u sred noći vrištim koliko me glas i pluća nose. Bila sam sama. Iz okolnih klubova je dopirala muzika i dreka. Niko nije čuo, nikog nije bilo briga, jer na tom mestu uglavnom svi gledaju sebe. Meni je bilo lakše.

Reklame

Vremenom, počela sam da odlazim na Adu preko dana i leti, ne samo u zimskim mesecima kada pouzdano znam da nema gotovo nikog. Na ulazu duboko udahnem vazduh dok prođem prvi niz kafića i krcatih plaža, i već posle petnaestak minuta hoda pronađem svoje mesto. Sa par metara bezbedne udaljenosti od drugih homo sapiensa. Što bliže nudističkom delu Ade, to je i pustije, mirnije i spokojnije. Neki bi rekli i dosadnije.

Gde god našli svoje utočište, knjiga, slušalice ili jednostavno gledanje u vodu i rvanje sa vlastitim mislima, mogu da budu impresivniji od Adokalipse koja se dešava okolo.

Danas, kada god idem na Adu, mogu da budem potpuno sama, ma koliko me ljudi okruživalo. I očigledno, nisam jedina.

Još analognih fotografija samoće sakupljnih tokom poslednih godina na "moru Beograda" pogledajte u nastavku.