FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Smrt i emodžiji: Kako se žalost iskazuje na društvenim mrežama

Moj prvi instinkt je da pomislim kako je osoba koja koristi emodžije u javnoj izjavi saučešća ubila osobu koju oplakuje.

Ovaj tekst je preuzet sa Broadly-a

O Paris Hilton koja prijatelja oplakuje emodžijima, jezivo tužnom prizoru Tupakovog holograma na Koačeli i gubitku mog oca.

Kad smo bili deca, moj brat je provodio sate i sate na tavanu, igrajući kompjuterske igre tamo gde niko od nas nije mogao da mu smeta. Nije nas čuo tamo gore, zamađijan ispred drevnog desktopa okruženog starim telefonskim imenicima. Ali mi smo zato njega čuli svuda po kući.

Reklame

Njegova omiljena igra imala je premisu srednjevekovnog fantezija i mnogo bučnih čudovišta, neprepoznatljive verzije orka koji su teturali kroz pikselizovane paklene pejzaže, stenjući ili kijajući nešto što je zvučalo kao zug! jedni drugima dok su se mimoilazili. Bilo je to preslatko. Moj tata, koji je držao razne tatinske stvari na tavanu, bio je oduševljen svim tim zvukovima koje su proizvodila čudovišta. Počeo je da koristi zug u svakodnevnom govoru. Nikad nije prestao. To je postala jedna od onih besmislenih reči koje vam znače sve u detinjstvu: zug za pozdrav, zug za oproštaj. Zug za "umukni", zug za "volim te". Tu je reč najviše u ovom poslednjem značenju dao da mu se ukleše, kao neka vrsta interne šale, u zadnju stranu nadgrobnog spomenika — krupnim slovima, sa sve uzvičnikom. Vic je bio u tome da nas je time pozdravljao, ne toliko iz nadgrobnog života, koliko iz samog groba.

Svesna sam toga da to baš i nije nešto posebno smešno, kakvih sve šala ima — nameće neveselu bukvalnost hiperboli kao što je "toliko sam se smejao da sam zaplakao". Kako to već obično biva, šala je suviše bukvalno shvatala sopstveni crni humor. Gubitak i komedija dele isti izraz, a polovi našeg emotivnog spektra mogu da se nakrivljuju i rastežu sve dok ne počnu da liče jedno na drugo. Njihova sličnost može da stvori problem osobi koja pokušava da nađe javno lice žalosti. Pitajte samo Paris Hilton, koja bi mogla da bude postiđena, na primer, kad bi joj iz bilo kog razloga bilo bitno šta misle komentatori sa interneta, kojima je zasmetala njena upotreba jednog od toliko-se-smeješ-da-plačeš emodžija u postu na Instagramu o smrti njenog bliskog prijatelja, šminkera Džejka Bejlija.

Reklame

Prvi put sam videla njen post na Jezebel, a tamošnji komentatori nisu bili nimalo srećni. Odsustvo reči Paris Hilton obasuli su sopstvenim oštrim rečima: "Korišćenje emodžija kad postavljate status o nečijoj smrti nije primereno i deluje neozbiljno. To je samo moje skromno mišljenje", napisao je jedan. Drugi je rekao: "To je prilika da se sedne i da se koriste reči, a ne da se jeftino izvuče samo sa emotikonom."

Ne poznajem Paris Hilton. Oduvek sam, međutim, podozrevala da ima dušu. Jedna je od retkih maskota milenijumske treš kulture koja se povukla iz javnog života sa nekom vrstom dostojanstva. Kad joj je čitava zemlja okrenula leđa, njoj i njenom "Jednostavnom životu", ona joj je to velikodušno prihvatila, a potom izgradila poslovnu imperiju u inostranstvu. Kako, dakle, bilo ko može da kaže na koji način ova žena tuguje za nekim. Možda sa dubokim osećanjima koja se očekuju od ljudskog bića. Možda sa emodžijima.

Paris Hilton je počela da metastazira u svesti javnosti 2003, iste godine kad je mom ocu postavljena dijagnoza raka. Imala sam dvanaest godina kad je prvi put otišao u bolnicu zbog onog što je zvao "stomačnim tegobama", a izraz "debelo crevo", koji sam do tada čula samo u školi, počeo je često da se koristi u razgovorima mojih roditelja. Nisam, doduše, mnogo obraćala pažnju na to. Roditelji su matori. Njihova tela su matora. Bilo mi je logično da imaju delove tela za koje nisam čula i da ti delovi tela pate od neobičnih ali krajnje neozbiljnih muka. Nastavila sam da živim svoj život.

Reklame

Jednog dana sam gledala TV kada se pojavila reklama za medicinsku ustanovu u kojoj će moj otac umreti osam godina kasnije, Centar za rak Foks Čejs. Grupa ozbiljnih ljudi pretvarala se da se konsultuje sa doktorima o svom raku. Neko od njih, ili možda neki od glumaca koji je igrao doktora, ili loše plaćeni narator, izgovorio je izraz "debelo crevo". Pošto sam bila mala pametnica, odmah sam sve povezala.

Upala sam u sobu u kojoj je moj otac čitao i pitala ga da li ima rak.

"Da", rekao je.

I to je bilo to. Nije bilo šta drugo da se kaže.

Najčešće reči koje ćete čuti u vezi sa gubitkom voljene osobe jeste "da se to rečima ne da opisati", dokaz koliko brzo ljudski bol naleti na ograničenje u jeziku. Ali se sve donedavno — dobro, sve do pojave Instagrama — možda čak do pojave Instagram naloga Paris Hilton — nismo iskreno zapitali da li ljudski bol može da naleti na ograničenje u emoždijima.

Moj prvi instinkt je da pomislim kako je osoba koja koristi emodžije u javnoj izjavi saučešća ubila osobu koju oplakuje. Emodžiji pomažu da u tekstu lakše izrazite ironiju, da pojasnite ton u medijumu bez glasa. Ne mogu da gledam žuta lica u postu Paris Hilton na Instagramu a da se ne zapitam smatra li ona da je smrt njenog bliskog prijatelja histerično tužna ili ha-ha smešna. Ali se isto tako pitam, gledajući te emodžije, da li je možda žalost koja se povlači u nekakvu pred-pismenost ili možda čak post-pismenost — primalni krikovi, pikselizovana lica — prosto pronašla svoj savršeni izraz. Ako se nešto ne da rečima iskazati, zašto se onda ne bi probalo sa emodžijima? Ako za nešto ne postoje reči, zašto se onda ne bi probalo sa bilo čim drugim?

Reklame

Nekih godinu dana pre te reklame za rak, Missy Elliot je objavila hit po imenu Work it. Za pesmu je snimljen fantastičan video spot, a u drugom delu spota, kamera se povlači i podiže da pokaže haubu automobila na kojoj su sprejem iscrtani pristojni portreti Aaliyah i Lise Left Eye Lopez preko reči "sećamo ih se s ljubavlju" ispisanim u stilu grafita. Ponovo sam gledala taj spot pre nekoliko meseci i prasnula u smeh kad sam ugledala ta kola. Smrti Aaliyah ili Left Eye mi nisu smešne. Aaliyah mi strašno nedostaje u onoj meri koliko uopšte može da vam nedostaje potpuni neznanac. Ali nalazim da je njeno naslikano lice na automobilskom rekvizitu u muzičkom spotu Missy Elliot, u kom se izgovaraju reči "shave my cha cha," stvarno predivan, fantastičan primer neukusa koji pokazuje koliko je Missy Elliot talentovana za komediju i koliko je zapravo u žalosti.

Rekla sam pre samo minut da je prizivanje Aaliyah u muzičkom video spotu za Work It nešto što je navodno neukusno, ali to bi onda značilo da imam prilično jasnu predstavu o tome šta je "dobar ukus" u muzičkom spotu ili da su dobar i loš ukus čak održive merne jedinice primenjive na video spotove, ili da skrušenost koju podrazumeva sam pojam ukusa treba da rukovodi našim odnosom prema pop kulturnim artifaktima s početka milenijuma ili iz današnjih dana. Još mi je manje jasno kako to neka osoba treba da bude ukusno ožalošćena u muzičkom spotu ili bilo gde drugde. Kad pohvalimo nekoga za "dobar ukus", mi ih otvoreno hvalimo zato što su dobri konzumenti. Ali ko može da zna šta konzumiramo kad smo u žalosti, osim neke vrste tuge koju niko ne želi, one koju ne konzumiramo koliko ona konzumira nas.

Reklame

Pročitajte i "Jedan od prvih privatnih pogrebnika u Beogradu o biznisu i smrti"

U privatnom životu, ukus je potpuno beskorisna stvar. Moj otac je kupio sebi grobno mesto i nadgrobnu ploču godinama pre nego što je umro i na groblju na kom je danas sahranjen šetao našeg psa. Kad kažem "šetao našeg psa", mislim da ga je puštao iz kola i vozio veoma sporo dok je ovaj galopirao kraj njega, povremeno se bacajući na točkove, dok nije delovalo kao da je dovoljno prošetan. Radio je to svakog dana i svaki dan bi prolazio pored svoje nadgrobne ploče, koju je pedantno dizajnirao i na čiju je poziciju na groblju bio ponosan. Na tom me je groblju naučio da vozim. Vozikala bih se u našem kamionetu po grobljanskim putevima sa jednom trakom, pored oronulih mauzoleja i sumornih pejzaža, a on bi mi govorio da skrenem levo kako bismo prošli pored njegovog groba. "Zdravo, tata!", govorio bi mašući mu kroz prozor. "Zdravo, tata!", govorila bih ja, znajući da je to strašno smešno, znajući da je to strašno tužno.

Ako želite da vidite kako se ukrštaju ožalošćenost, popularna kultura i jeziva futuralnost digitalnog doba, ukucajte u Gugl "Tupac Hologram Coachella". To će vas odvesti do snimka na Jutjubu na kom kamera lagano prelazi preko poznatog ljudskog tela koje deluje čvrsto, ali poseduje grafičke kvalitete jedne ilustracije. Kamera hvata krupan plan Tupaka, koji je umro 1996. godine, ali koji je istovremeno tu, na bini, na muzičkom festivalu 2012. godine, i dere se: "Do you know what the fuck this is?" Ne, maltene možete da čujete kako u mislima odgovara publika.

Reklame

Čini se da niko na Koačeli ne zna kako da se oseća tokom ovog spektakla, ali ako bi morali da osećaju nešto konkretno, onda bi to bila neprijatnost. Gledala sam taj snimak iznova i iznova kada se prvi put pojavio, uvek gaseći svoj pretraživač sa jezom koja mi se penje uz kičmu kad god bi taj virtuelni Tupak povikao: "What the fuck is up, Coachella?"

Čini se da je pretvorivši Tupaka u virtuelnu marionetu, Koačela artikulisala društveni tabu istovremeno ga prekršivši. Jer sad znamo: ne monetizuju se hologrami mrtvih prijatelja. To je vulgarno i ne sviđa nam se. Takođe, slama nam srca. Vaskrsnuti osobu, vratiti je iz mrtvih gotovo u potpunom telesnom obliku, samo da biste dopustili da se ponovo ugasi poput svetla — to nas podseća na ono što zapravo nikad ne zaboravljamo, a to je da kakav god život posle smrti da postoji, ili može da postoji, nikad ga nećemo iskusiti na ovom svetu. Da su mene podsetili na tako nešto na Koačeli, tražila bih da mi vrate novac.

U svojoj suštini, Tupakov hologram je čudovište, ljupki zombi od kog se ipak štrecamo. On je na neki način odbojan, ali takva je i žalost. Žalost je uvek ćopav, ružan stvor, Frankenštajenovo čudovište sklepano od različitih delova. Svi znamo koliko je ružna, svi smo je osetili intimno — ali prilikom prešaltavanja sa privatnog na javni bol istovremeno se prešaltavaju i naša očekivanja, te ne znamo kako tačno to osećanje treba da izgleda, pa i kako bi to osećanje trebalo da se oseća.

Reklame

Prošle godine je The Atlantic intervjuisao brojne psihologe na temu ožalošćenosti i društvenih mreža, a mnogi od njih u novim komunalnim strukturama interneta pronalaze terapeutsku moć. Oni tvrde da žalost postaje "vapaj za toplinom i saosećanjem u inače veštačkom i narcisioidnom okruženju" društvenih mreža. Ili da društvene mreže "[podstiču] proces ožalošćenosti… postavljaju ga u kontekst zajednice koja se okuplja i uverava vas da niste sami." Oni smatraju da je žalost, njen suštinski bol, nešto što se ne menja a možda je čak i nepromenljivo — kao što je to jedan psiholog medija definisao, "primarni nagoni za takvo ponašanje nisu se izmenili". Ali oni kažu i da društvene mreže nude tom starom bolu jedno novo umirenje: "kontekst zajednice", što će reći, bliskost publike.

Digitalno doba nije uništilo naše privatne prostore, kao što to ljudi obično tvrde. Umesto toga, ono ga je renoviralo, pripojilo novim, javnim prostorima, a u njima mi možemo da radimo sa bolom šta god hoćemo. Možemo da ga pretvorimo u hologram, nateramo ga da peva i pleše. Ili možemo da ga prikažemo na društvenim mrežama, izložimo ga uz druge sitne artifakte naših privatnih života. Taj uplakani emodži uz čiju pomoć je Paris Hilton govorila o svom pokojnom prijatelju na Instagramu bio je neukusan prema kriterijumima ožalošćenosti u javnosti. Ali ta zbunjujuća, zbunjena emocija koju emodži dočarava često je kako žalost zapravo izgleda kad nema svedoka, a neprijatna usluga koju društvene mreže nude jeste mogućnost da nas ljudi gledaju čak i kad smo sami.

Reklame

Moj otac je bio najpovučenja osoba koju sam znala, toliko je krio svoju bolest da su njegovi roditelji i braća i sestre za nju saznali tek kad je bio mrtav. Da je bio svestan da sam postavljala njegove slike na Fejsbuk, nikad mi ne bi oprostio. Ne bi mu, doduše, smetalo ono što pišem sada, ali to je zato što mi nikad ne bi uskratio nešto od čega ću se osećati bolje.

Nekoliko puta smo se posvađali kada je tvrdio da su prijatelji — mislim na sam koncept prijateljstva — suvišni dodaci istinskom temelju života koji predstavlja nuklearna porodica. Veran svojim principima, mislim da za mog života nikad nije imao prijatelja. Ali je zato provodio sate i sate na internet grupi za podršku ljudima obolelim od raka, a znam da mu je to pružalo veliku utehu. Ranije sam napisala da je tugovao u samoći; maločas sam napisala da je bio najpovučenija osoba koju sam poznavala. A najveći deo njegovog tugovanja odigravao se u osami utoliko što je bio osamljen od mene. Tugovao je on u javnosti, na istom onom javnom groblju na kom ću ga oplakivati kasnije, pa i na internetu, na forumu za diskusiju koji se po strukturi ne razlikuje mnogo od društvenih mreža, gde ja nikad ne bih mogla da zamislim da ga oplakujem.

Njegove odlaske na groblje isprva sam smatrala perverznim — to njegovo muvanje po parku za mrtve, oko spomenika njegovom neokončanom životu. Ali znam da mu je njegova preokupacija sopstvenim grobom pružala veoma efikasan način za pomirenje sa samim sobom. Kad provedete osam godina čekajući da umrete, dobijate priliku da žalite za samim sobom, a ako ste pametan čudak sklon morbidarijama, možda ćete samog sebe oplakivati na sopstvenom grobu. Ali zbog njegovih solo odlazaka na njegov sopstveni grob, strahovi i tuga mog oca bili su uglavnom skriveni od nas. Tugovao je u samoći, a pri tom mislim da je tugovao u samoći groblja kad ja nisam bila prisutna.

Ne posećujem njegov grob često sad kad je u njemu. Sve u svemu, bila sam tri puta: na sahrani sa majkom i bratom; još jednom sama, kada sam plakala; i poslednji put, kad sam se smejala njegovoj groznoj šali. Postoji izvesna narativna simetrija u toj trijadi koju sam vam izložila, simetrija koja opisuje savršenu trajektoriju osećanja koja zapravo nimalo ne liči na trajektoriju moje žalosti. Moja žalost nema trajektoriju. Kad bih morala da je nacrtam na grafikonu, ne bi ličila ni na šta. Ali ako bih uspela da je nacrtam, prosto da joj dam neki oblik, nacrtala bih je kao tropsku oluju koju vidite na satelitskim snimcima, neobuzdano organizovanu masu koja se kovitla ka spolja. Sa tim poređenjem samo želim da kažem da kakvo god obličje žalost da poprimi, ona je uvek agresivna, u pokretu, sposobna da uvuče sve u sebe ili da se rasprši pred banalnostima dana.

Ne znam kada ću mu ponovo posetiti grob. On mi ne nudi mnogo u smislu utehe — mislim da je njega tešio mnogo više nego što će ikad utešiti mene. Ali sada vidim da je uradio briljantnu stvar, taj komad mermera na kom se na jednoj strani nalazi datum njegove smrti a na drugoj ta glupa šala. Ništa ne može da bude više privatno ili više javno, ništa ne može bolje da objasni paradoks žalosti, a to je da ona traži da je svet vidi čak i kad se skriva od njega. Tugi je potreban svedok, ali poslužiće bilo koji svedok — dete, ljubavnik, neznanac, internet sajt.

Često se pitam o čemu je moj otac razmišljao dok je stajao pred sopstvenim grobom, na istom onom mestu na kojem sam stajala ja i stajaću. Znam da je mislio na mene kako mislim o njemu, da je tugovao zbog mene koja tugujem za njim. Kružnost toga me teši, svest o tome da je moj otac bio svedok tuge koju osećam sada, baš kao što sam ja bio svedok tuge koju je on osećao tada. Nikad ga više neću videti. Verovati u to— a ne mogu da ne verujem — znači slomiti mi srce. Ali svo to naše oplakivanje na njegovom grobu, shvatam, omogućilo nam je da tokom godina budemo svedoci jedno drugom, da podvučemo savršenu crtu između njegove prošlosti i moje budućnosti u kojoj njegova smrt polako nestaje na horizontu, u kojoj nismo zajedno, ali ipak nismo sami.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu