Nisam od onih ljudi koji govore da je sve bilo bolje pre nego sad. Ali činjenica je da je s dolaskom interneta televizija postala medij C klase (i pritom ne mislim C klasa kao Mercedes C klase), popularno rečeno "za siromašne" jer ne uspeva da isprati način života. Evo, prva ja nemam televizor, a nekada sam se uspavljivala uz špicu Dnevnika. Druga je priča što sam zaljubljena u kulturno obrazovne i serijske programe i uvek sam se pitala zašto niko ne upiše FDU sa željom da postane bog TV programa nego svi hoće neke sumnjive autorske filmove i pozorište. Rasla sam uz smirene i autoritativne glasove televizijskih spikera koji ne prave govorne greške i to je možda jedini autoritet koji sam poštovala.
Reklame
Rasla sam u devedesetim, i ono što sam ja gledala nije bilo sjajno izvedeno ni skupo, tako da današnji argumenti o budžetima u doba krize (u kojoj smo btw oduvek) padaju u vodu.Ti programi su bili deo neke šire slagalice kulturne politike (da, to je postojalo) koja proizvodi ono što zovemo Opšta kultura. Tako da kad neko danas kuka nad "nestankom pravih vrednosti" neka razmisli o tome da su za taj nestanak odgovorni školovani ljudi u foteljama na televizijama koji nisu motivisani kulturnom politikom već isključivo profitom, a ne učesnice rijaliti programa, na kojima se uvek slamaju kola.U jednom od mojih omiljenih filmova "Nemačka u jesen", u Nemačkoj se sedamdesetih snima TV drama Antigona pa je cenzurišu zbog cele frke oko Bader Majnhof sahrane jer će švabo radnik shvatiti analogiju između grčke junakinje i samoubijenih disidenata čiju su sahranu vlasti zabranile ko u pomenutoj drami. TV i masovni mediji bili su posmatrani (i cenzurisani) na nekom sadržajnom nivou, a ne na proterivanju dupeta i sisa. Mislim da je ključna razlika između tada i sada bilo što se ranije pretpostavljalo da su TV gledaoci pametni ili ako ništa bar radoznali ili zainteresovani čak i ako su sasvim mali, a danas se veruje da su ljudi koji gledaju televizor zastareli, besposleni, dosadni i glupi pa autori tako i kreiraju sadržaje. Ok, kapiram i tržište i oglašivače, ali moja teza je da su profesionalci a ne publika ili oglašivači učinili TV potpuno irelevantnim medijem.
Reklame
Najljepše priče klasične starine ili dečija preteča Olimpa
Zlatna jabuka i devet paunica #traumeizdetinjstva
Bajke sam obožavala uvek najviše od svega. Posebno naše bajke a Zlatnu jabuku i devet paunica sam pominjala kao vrhunac seksualnog prestupa u tekstu o onim stvarima kod dece. Ovu seriju pamtim, ali sam želela da je zaboravim. Serija kao serija nije loša, isto je produkcija TV SA iz 1987, ali moja kritika bi i tad i sad bila da je previše bukvalna. Naime, ima jedna scena kad citiram "prokletu babetinu" odnosno špijunku koja je oterala paunice kazne tako što je vežu "konjma za repove" i posledično rastrgnu. Kamera je u tom kadru dosta dosledno dočarala (ljudsko?) meso koje je negde u granju, a po njemu gmižu zmije. Imala sam samo pet godina i to me je urnisalo, bukvalno svaku noć sam sanjala san o zmiji i posle par godina, sama sam otišla kod školske psihologice da mi pomogne da to ludilo prestane. Tvin Piks ili Pretskazanje 1,2 i 3 su me ispunjavali užasom, ali Zlatna jabuka je pobedila.
Reklame
Deco pevajte sa nama
Ne treba trošiti reči na to koliko je projekat dečijeg hora "Kolibri" jedne državne televizije bio značajan, ali to pripada nekom drugom tekstu. U emisiji Deco, pevajte sa nama iz 1987, glumac Dragan Laković je zajedno sa decom iz hora pevao dečije pesme poznatih kompozitora i tekstopisaca koji su bili gosti u studiju, dok smo mi po kućama pevali uz društvo iz televizora. I naravno, ja sam kao dete iz provinicije posle bila opsednuta da upoznam ljude koji su kao deca pevali u toj emisiji. (Ako neko čita ovo, neka mi se javi!) Dugo sam dumala šta je to bilo toliko posebno u toj emisiji a čega nema danas, i rekla bih da je to ozbiljno shvatanje dece. Da se ne uvrede današnji stvaraoci, ali ključna razlika između tada i sada je ono što Dragan Laković kaže u uvodnoj pesmi "ovo su vaši lični minuti, pozivam sve devojčice, pozivam sve dečake, da pevaju da pričaju samo da ne ćute". Iako bih ja tu učitala i neugasli revolucionarni duh i nakukavala oko današnjeg agresivnog stava "želim za svoje dete najbolje", ne bih u ovom tekstu išla dalje od poštovanja dečijeg malog dostojanstva i "njihovih ličnih minuta" i pozivanja na samoostvarivanje i slobodno izražavanje. I to su sve vrednosti koje nemaju veze s godinama, a koje sam ja imala privilegiju da učim i kod kuće i na teveu i u školi.
Bajke za laku noć u fristajlu
Reklame
Hrvatsko, a naše
Reklame
Drugi crtać koji izdvajam je nastao u studiju TV ZG (koprodukcija sa Kanađanima CinéGroupe, sic!) i zove se Leteći Medvjedići. Mislim da znam napamet pesmu "U šumarku skrivenom, medvjeda je malih dom, oni čak i lete – pogledajte! Neki ljudi okrutni, opasni ko zmaj srušili bi začas ovaj mali raj, al neće neće oni moć, jer mali medvjedi će doć, ko jedan boriće se svi i šumu spasiti". Ovaj crtani izdvajam ne samo zato što mi se svidela pesma nego i zbog toga što se ti mali medvedići bore protiv sebičnih investitora koji ruše šumu i prave ekološke katastrofe, ne mareći za prirodu ni za stanovnike. Možda je čudno da se neko u devedesetim bavio ekologijom, koja tek danas dolazi na red, ali zato i izdvajam ovaj crtać kao nešto više o besmislene nostalgije, koju verujem da svaka odrasla osoba ima prema sadržajima uz koje je odrastala.I tu dolazimo do ostalih crtaća koje smo konzumirali u tom, za nas predkonzumerskom dobu. Nekako, taj utisak periferije i onoga što Adorno zove "kulturnim zaostatkom" nikad mi nije bio jači nego kad smo gledali kao u božanstva Diznijeve crtaće s početka ere filma. Doživela sam šok i osećala sam se užasno prevareno što smo mi gledali crtaće iz predratnog doba tipa kao da su snimljeni tad. I još smo ih gledali iscepkane. Recimo onaj kad mama traži malog slona i gazi po džungli i viče "Ćiroooo" a on viče "Evo me, mamice" je kratki Diznijev film Golijat II iz 1960. godine koji je u Jugoslaviji imao neverovatnu popularnost u Jugi (verovatno taj frojdovski odnos nežnog slončeta prema velikom mačo ocu, David i Golijat, šta li), dok je crtać u kome nojevi, nilski konji i slonovi igraju balet uz Dance of Hours iz Ponkijelijeve opere La Gioconda je deo ogromnog crtaća Fantazija iz 1940. godine, a monstruozna jurnjava u vodi kada kečiga pokušava da pojede malu zlatnu ribicu je sasvim periferni deo crtaća Mač u kamenu. Tu su i bizarni Plutonov sudnji dan je film iz 1935 - to je ono kad Pluton zaspi, a mačke mu sude za zločine – ko je ovo preživeo u noćnoj smeni, sigurno danas nema mačku, kao i monstruozni crtać Mali Remorker iz 1948, koji je direktno generisao sve naše strahove od odrastanja uz duboki glas "Zar nikad nećeš odrasti mali veseljače?" i pripadajuću oluju koja sledi. Bilo je divnih, ali kao što sam već rekla oni su toliko stari da ih je crtao Volt Dizni lično – Snebivljiva aždaja (aka Slatka mala izvrnuta torta) je iz 1941, a divni Ferdinand, bik koji voli "da mirno miriše cveće" je Oskarom nagrađeni kratki crtać iz 1938. godine. Nisam samo ja mišljenja da je taj film bio neverovatno ispred svog vremena, jer izlazi i novi (verzija 2017) evo trejlera. Bilo je i urnebesno smešnih delova Mikijeve radionice, kad Šilja uči da bude gimnastičar, skija na vodi ili kad se trka jašući konja (setimo se samo sintagmi "brza fotografija" i "ljubazni vodoinstalater"). Kako smo skliznuli u devedesete Dizni i braću Vorner postali su privilegija video klubova i TV Politike koja se nije obazirala na autorska prava (pa je posle nagrabusila), a u našu stvarnost su došli neki crtaći B i C produkcije (dizni za siromašne) poput Viteza Koje, Srleta i Pajčeta i tako dalje.
Slatka mala izvrnuta torta i ostalo
Reklame