FYI.

This story is over 5 years old.

Zdravlje

Milenijumski vodič kroz beogradsku onkologiju

Neću da postanem nekakva ženska verzija Tomasa Mana, ali što jes jes, bivanje u bolnici je zaista metafizička forma egzistencije.

Malo je reći da sam se plašila operacije. Pre raka, gotovo da nisam bila bolesna. Kao i sva deca industrijskih gradova u Srbiji, preživela sam mnoge sezonske bronhitise, jednom sam imala mononukleozu i par ginekoloških komplikacija. Jednom sam operisala zub, jednom bila u gipsu i to bi otprilike bila moja istorija bolesti. A onda histerektomija. Vađenje materice, jebote miš.

Prijem u bolnicu

Još od kad je čovek naučio da piše, slikovito su opisani boravci u raznoraznim ustanovama za lečenje i oporavak. Neću da postanem nekakva ženska verzija Tomasa Mana, ali što jes jes, bivanje u bolnici je zaista metafizička forma egzistencije.

Prijem u bolnicu je neka vrsta čistilišta. Čekala sam na prijem dve tri nedelje, što je u uslovima Srbije dosta kratko, ali je svaki taj dan čak i letimičnog pogleda na listu čekanja bio ispunjen ludilom. Obećala sam sebi da je to ništa specijalno i da zbog bolnice neću da dižem nikakvu frku ni kupujem stvari, ali to se završilo suludim jurcanjem po apotekama u noći pred odlazak u bolnicu.

Reklame

Sa stanovišta nekog ko je bio u bolnici, mislim da su najbitnije stvari za boravak tamo toalet papir, voda i sredstva za dezinfekciju, sve ostalo vam neko može doneti u roku od 24 časa. Međutim ja sam se opremila kao da idem na Mars – ponela sam gomile donjeg veša koji mi nije bio potreban, kozmetike koju nisam koristila i časopisa koje nisam pročitala. Torbe nisu dozvoljene (jer u bolnici nema mesta za njihovo pohranjivanje) ali da jesu ja bih se u bolnicu uselila sa onom ogromnom krmačom. To je naravno moja paranoja da se zauvek odvajam od najbitnijih stvari, pa sam ponela i pet knjiga, igračke, jastuke i više odevnih kombinacija. Tako ne treba.

Kada sam dobila radosnu vest /da ću biti primljena/ doživela sam toliki šok da sam dobila menstruaciju pre vremena i time odložila sopstvenu operaciju. To mi je još jednom potvrdilo vezu između psihičkog i fizičkog ja, kao i činjenicu da nisam "jedna slamka među vihorove" odnosno da moj organizam mora da se pripremi na svaku intervenciju. Uz rizik da zvučim kao njuejdžerka, užasno je bitno da se spremite na ono što sledi i da sarađujete u svom oporavku. Iako ovo poslednje zvuči kao pleonazam, zapravo jako mnogo ljudi ne sarađuje sa medicinskim osobljem ili u najboljem slučaju očekuju da ih lekari "popravljaju" kao stvari ili "da učine čudo". Zato je ključno imati aktivnu ulogu, a ne ulogu mučenika sleš žrtve sticaja okolnosti.

Moja poslednja menstruacija (plaky!) na bizaran način je radila za mene, pomogla mi je da iskuliram još deset dana, informišem se i konsolidujem spisak stvari koje su mi potrebne, završim sve analize i provedem vreme relaksirana među prijateljima i porodicom. Upoznala sam se as bolnicom, sa osobljem i sa pacijentkinjama, razbila sam uobičajene strahove od nepoznatog i bila skroz sabrana i raspoložena kada je konačno došao dan da uđem u bolnicu i "legnem" kako u bolničkom žargonu vole da kažu.

Reklame

Hirurg aka (Smooth) Operator

Naravno da sam prvo sve učinila da se uverim da je to neophodno, a kada sam konačno shvatila da jeste pomučila sam se da nađem hirurga kome ću verovati, onog pravog, kome ću izgovoriti sudbonosno da i upitati "Da li biste me Vi operisali?". I konzervativni i progresivni, i mladi i stari, i vračevi i terapeuti, bukvalno svi koje sam pitala, slažu se u tome da je najbolji hirurg onaj kome verujete. Ali, ako kao ja imate "trust issue" to je ujedno i najteži zadatak. Kako dovraga da verujem nekom koga ne poznajem, kako da procenim nekoga iz struke koju slabo ili nikako ne poznajem?

Odmah da kažem, net nam ovde nije prijatelj. Iako je prvi impuls svakog milenijalsa da gugla, to je kontra produktivno. Lekari se u našim medijima pojavljuju kao gosti jutarnjih programa, u ilustrovanim časopisima kada govore o važnosti prevencije i tu i tamo moguće je naći po neki od stručnih časopisa ili papira sa naučnih skupova što nam opet ništa ne znači. Dalje, lične preferencije poput "drugarica moje mame", "kućni prijatelj" i ostale poluveze isto nisu nikakav garant mentalne stabilnosti u preoperativnom toku.

Svi hirurzi znaju svoj posao. Takođe, sve operacije su takve da na njima učestvuju timovi lekara, tako da smo sigurni sve i da je taj jedan potpuni ludak, on nije sam u sobi s omamljenim pacijentom. Osim toga, operacije se dešavaju u bolnici, a istorija je pokazala da su vršene i u Starom Egiptu, okupiranom Sarajevu i ostalim nedovoljno sterilnim mestima – hirurzi su obučeni da rade čak i u nenormalnim uslovima, i ta me je pomisao tešila u bolničkim noćima.

Reklame

Sestre – moje nove najbolje drugarice

Ako idete na operaciju, potrudite se da upoznate sestre (čak i kada su braća), što više sestara koje će svakoga dana biti zadužene za vaše zdravlje na najneposredniji način. Posao negovanja bolesnika nije suvoparna kancelarijska šljaka i stav "to je njihov posao" ne pije vodu. Sestre su živi ljudi, obično žene koje imaju svoje životne priče i vrlo vam je stalo da dok vam ubadaju braunilu u ruku ne budu nervozne ili besne. Neki ljudi, tačnije većina misle kako je neophodno podmićivati zdravstvene radnike, ali to je isto kao kad bismo rekli da je ženama neophodno kupovati skupe poklone da bi bile posvećene. Iako ću razočarati mnoge, skupi pokloni i novac ne kupuju ljubav. U toku mog boravka u bolnici, ja sam sa sestrama razgovarala, mene je zanimalo bukvalno sve o njihovom poslu as kojim se jako retko srećem, trudila sam se da ih ne potcenjujem i ne tretiram kao servis (kapitalistička fraza "oni su tu zbog nas") i da sa njima podelim sve što sam dobijala. Pošto su zdrave (logično!) sestrama sam uputila sve banane, kafe i čokolade koje nisam smela da jedem ja, ali su njima dobrodošle jer rade u smenama od osam sati koje traju i do 12.

Postoji još jedna upadljivo čudesna činjenica u vezi sa boravkom na onkologiji. Tamo su zaposleni najljubazniji ljudi na celom svetu. Od lekara do čistačice, apsolutno svi ljudi su svesni kroz kakav pakao pacijenti prolaze i tu su da pomognu, iako njihove plate ne svedoče o tome koliko napora oni ulažu da nađu vremena za svakog i kako znaju i umeju reše problem. Tako, da ne bude zabune, zaposleni prema meni nisu bili ljubazni jer sam se naročito lepo ponašala, donosila poklone ili izvodila kerefeke, ali sigurna sam da je bitno ne stvarati lošu atmosferu, komplikovati već ionako kompleksnu situaciju svađama, histerijom i ludilom. Bitno je širiti ljubav, čak i u teškim trenucima.

Reklame

Bolnički smeštaj i cimerke

Veliko pitanje je prespavati u bolnici. Pored toga tu je i velika dilema, da li je bolje biti sam u apartmanu ili deliti sobu sa nekoliko najčešće više od četiri nepoznate osobe. Kao i sve u životu, od analnog seksa do psa i mačke, zavisi od osobe. Meni je užasno da budem sama. Jedini razlog zašto sam razmatrala ideju apartmana je da ne bih svojim posetama smetala cimerkama u sobi, ali realno me je plašila mogućnost da u potencijalno teškim trenucima (kada mi se zaglavi infuzija na primer) budem sama i zatočena u svom zlatnom kavezu odnosno apartmanu.

Kada sam prvi put ostala u bolnici na par sati, to sam jako teško podnela. Ali ne zbog same bolnice, nego zbog nekog osećanja neverovatne tuge i žaljenja nad celim ginekološkim odeljenjem. Tamo leže, kao što i samo ime kaže – žene, bolujući u tišini one svoje 'ženske bolesti'. Tog prvog dana žene su samo pričale o deci, i imala sam utisak da ne žive za sebe nego za decu. A deca mogu da budu govna, deci je frka od onkologije, dođu retko ili nikako, neke čak siđu dole ispred zgrade, onako u pidžamama. A kad se vrate pričaju o toj deci, pokazuju njihove slike i slike njihove dece. Mislim se, da znate deco, koliko ove žene u bolnici pričaju samo o vama, došli biste svaki dan, donosili biste supe i kuvali njihova omiljena jela, bilo da živite na jugu Srbije, u krugu dvojke ili čak u Beču. A serem i ja, naravno da znaju. Ali imaju preča posla. Jednom sam čula kako je jednu ženu, koja leži u krevetu sveže operisana, muž zvao da pita kako se uključuje mašina. Zamislila sam odmah kako je to jedan od onih muževa koji se kad žena umre ožene drugom ženom jer je samoća teška i jer neko treba da kuva. Sa tim mislima sam otišla kući i plakala i terala moju mamu da će kad se nađe među nepoznatima pričati samo o sebi, o filmovima ili serijama, o svemu samo ne o nama, našim bolestima ili ljubavima, školi i nestabilnom zaposlenju.

Reklame

Kad sam prevazišla sav taj bol oko sudbine žena u Srbiji, trudila sam se da zaista upoznam svoje cimerke, kao osobe a ne kao neke figure bez imena. Jedne drugima smo pomagale, delile recepte i pričale o životima spolja, one koje su hodale pomagale su onima koje su tek operisane i stvorila se neka divna simbioza. Cimerke su divne osobe, i nikad ne bih menjala boravak u osmokrevetnoj sobi za apartman.

Posete - Zajedno sami

Meni nije bio poteban lek za bol u telu, nego čitava strategija kako da preživim tugu u bolnici i van nje, a da ne stavljam vosak u uši kao Odisej. Moja šrinkica kaže da ljudi često nisu svesni koliko su agresivni – nisu svesni koliko duboko boli kada govore stvari kao što je ćuti, dobro je samo da nisu metastaze, zračenje nepovratno uništava organizam, hemoterapija je ubila više pacijenata nego rak, moju majku su ubili lekari, nemoj nikog da slušaš, najbolje da uzmeš to i to,… Onda se većina povuče i nastavi da se povlači dok ne ostane sama sa svojim sumornim mislima i hipohondrijom, trzajima na svako žiganje ispod rebra i mali bol u kičmi, motreći na svaki znak da je možda to to, neka tačka posle koje nema povratka u normalan život.

Sav bedak te situacije na onkologiji, imam utisak da bi bio sto puta bolji kad bi ljudi imali druge ljude koji vole bez ikakvih glupih zahteva. A pogotovo bez preterane brige. Ja sam recimo užasno ponosna i tvrdoglava osoba, opsednuta sam kontrolom i užasno podnosim kada nešto fizički ne mogu. I stoga je boravak u bolnici bio posebna pretnja mom telesnom suverenitetu i dostojanstvu. Ali ljudi, ljudi su me potpuno preporodili. Moja mama je onako polusluđena zalutala u intenzivnu negu, naravno odmah su je izbacili ali to je bilo dovoljno da je vidim i da je još više obožavam. Dečko u koga sam beskonačno zaljubljena dolazio je svaki dan da se ljubimo, lepimo sličice u album i rekao mi je kako je ponosan na mene, pa sam pre operacije umesto košmara sanjala lepe snove o ljubavi, seksu i bogu.

Reklame

Najbolji drugari su mi pomagali da se okupam, donosili mi hranu, jastuke i pravili od zadružne dnevne sobe moju dnevnu sobu i domaću atmosferu. Zajedno sa mnom su se smejali i ni jednog trenutka nisu delovali tužno ili sjebano, a ja nisam glupa i svesna sam koliko im je trebalo snage za to. Drugarice koje dugo nisam videla donosile su mi najčudesnije knjige, lakove za nokte i pričale smo o svemu sem o bolesti. Osećam kao da su ljudi oko mene od bolnice u plavo-belim nijansama napravili dečju igraonicu u kojoj ja slavim rođendan. Verujem zaista da je ljudima strašno da se suoče sa bilo kakvom bolešću, operisanim ljudima, tužnjikavim prilikama u bolničkim pidžamama. Bez zajebancije, znam i iz ličnog iskustva koliko se ljudi premišljaju oko toga da li smetaju, šta da ponesu i koji dan da odaberu za posetu, znam da se plaše šta li će ih dočekati, pogotovo na onkologiji, i unapred su užasnuti da će lica onih koje vole biti izmenjena u toj drugoj sredini, da će biti tužno, bolno ili strašno. Ali čak i kada ti bolesni drugari, rodbina ili simpatije govore da im ne treba ništa i da im je dobro kad su sami, iz prve ruke mogu da kažem da je bukvalno najvažniji deo mog ekstremno brzog oporavka, uz dobru hidriranost – ljubav koju sam dobila za vreme poseta, za vreme i van predviđenog vremena.

Mobilni telefoni

Dozvoljeni su. Strava je kad možeš da se dopisuješ, postuješ fotke nogu ili pričaš sa svojim VIP osobama.

Reklame

Pripreme pred operaciju

To mi niko nije objasnio pre. Medicinsko osoblje sve to podrazumeva, a ljudi valjda brzo zaborave neprijatnosti. Jedino što sam znala preoperativnom toku saznala sam od urednice koja je imala carski rez i zapamtila sam da ne treba da jedem banane posle, a drugo sam saznala od nove drugarice koja mi se javila posle teksta jer je istu operaciju pregurala nekoliko godina ranije. Ona mi je rekla baš baš dosta toga. Rekla mi je kako ću ispirati creva i gladovati, rekla mi je kako ću ujutro moći da se tuširam i perem zube ali bez gutanja (hehe), pričala mi je i da se noge pre operacije umotavaju u elastične zavoje, i sve mi je ispričala o tome koje ću lekove primati pre a koje kasnije i zašto. Koliko mi je toga rekla, zavolela sam je ko rođenu sestru i slušala sam je otvorenih usta.

Strašno je to koliko je čovek čudna životinjica, u celoj toj priči oko raka, ja sam se ko malo dete plašila stvari kao što su braunila, ona čudna savitljiva igla sa ventilom koja ostane u veni da bleji, plašila sam se infuzije i kad uđe vazduh u venu pitala sam se da li to izaziva srčani udar. O tome ljudi ne pričaju jer ih je blam, ali iskreni strahovi u bolnici nisu metafizički, ja sam imala strah da ću se ukakiti u krevet, bilo me je strah da će mi krvariti iz vene ili tako neke naizgled nebitne stvari. Ali nisu nebitne, jer ljudsko je dostojanstvo isto važno kao zdravlje ili moralne vrednosti.

Reklame

Što sam više znala manje sam se plašila. Ali to je moj slučaj. Nisam dramila kada mi se dešavaju čudne procedure, kao što je krkljanje u stomaku, injekcije na čudnim mestima, vožnja na ležaljci ili polivanje benzinom. Više sam bila radoznala i možda sam smarala sestre pitanjima kako i zašto, ali tako sam uspela da prevaziđem strah od toga što sam prvi put u bolnici i osećam se ko na vanzemaljskoj otmici.

Anestezija i nešto protiv bolova

Anestezija me je plašila gotovo nenormalno. Neki ljudi vole taj osećaj da se isključe i prepuste sve stručnjacima. Mene su mučile mnoge brige. Mučilo me je da li će mi možda dati previše i da li ću skliznuti u indukovanu komu, a više od toga mučila me je ideja da ću ostati budna i čuti sve ali ću biti paralizovana da bilo šta uradim. Najviše me je gušilo sopstveno neznanje o tome šta se zapravo dešava dok spavam. Što kaže jedna mudra anesteziološkinja "imaćeš osećaj sna dužine tri minuta" i tako i bi. Moj savršeno usklađeni organizam, poštedeo me je i straha od padanja u komatozni san, jer sam ne znam ni sama kako zaspala pre nego što je igla braunile ubodena u moju venu. Poslednje čega se sećam je da sam ispružila ruku, ne sećam se ni odbrojavanja ni bunovne priče ničega. Posle toga, probudila sam se vedra ko prolećni cvetak u intenzivnoj nezi koja liči na serije.

Začuđujuće brzo sam se probudila i nisam osećala nikakve bolove ili težinu u nogama ili rukama, jedino mi je stomak malo reagovao, ali taj bol bio je kao upala mišića, a ne ono što sam zamišljala kao "užasan-bol-kada-ti-izvade-neki-organ". Iskreno sam se zahvalila medicini i bogu što postoje stvari kao anestezija, morfijum i trodoni. Dosta dobra stvar je što je moje telo bilo nevino za ove medikamente pa su oni delovali u punom sjaju, omogućavajući mi da mislim, spavam i živim bez trunke bola. Bitna napomena ovog teksta je da ja NE PODNOSIM nikakav bol, plačem kada me boli glava ili grlo i nisam sposobna da izdržim depilaciju ili izvlačenje pramenova na kapu. Ne smatram da bol treba trpeti, kao na sreću ni osoblje na onkologiji. Već posle par dana, a u skladu sa mojim spartanskim načelima, sama sam naglasila kada mi "nešto protiv bolova" nije bilo potrebno, da ne bih džabe arčila farmako resurse i trovala se.

Reklame

Hodanje

Po novim pravilima, hoda se od prvog dana posle operacije. Takozvano vertikalizovanje bolesnika, javio je nekad neko, pomaže bržem uspostavljanju svih vitalnih funkcija. I to je istina. Na izlasku iz intenzivne nege, morala sam da ustanem. Posle 24 časa ležarine, osetila sam da su se sva moja volja snaga i uzbuđenje skoncentrisali u tom pokušaju da stanem na svoje noge. Zamutilo mi se u glavi i dobila sam temperaturu. A subjektivni osećaj je bio da sam kraljica univerzuma.

Čim sam dobila telefon, opalila sam selfi da vidim na šta ličim posle golgote zvana petosatna operacija, i oduševila sam se ko malo dete. Iako malo čupava (mnogo čupava, kao tina tarner i konj u Simply the best), bila sam nepomućeno lepa, čistog tena, da ne kažem flawless. Ili se meni to tad činilo tako. Uglavnom, uživela sam se da sam prelepa i zdrava (kako sam se nadala, dobro sam se udala) i šetala sam svaki dan sve više i više, menjala spavaćice i mazala nokte, primala posete i ponekad se krišom ljubila po hodnicima. Dakle sve u fullu, što ima veze s onom idejom o što bržem i što agresivnijem procesu normalizacije. Najgore je uživljavanje u ulogu uobraženog bolesnika, ležanje i prenemaganje, kada napolju čeka ceo novi svet.

Hrana i voda

Najbitnija stvar bolničkog oporavka je voda. Ovo ne mogu dovoljno naglasiti. Pre operacije sam pila 4,5 litara vode dnevno i probudila sam se divna i prelepa. Moje telo je bukvalno proplivalo kroz fizički šok kao na nekoj reklami, samo sam jednostavno izronila kao da se ništa nije desilo. Naravno da je bitna nega, bitno je opšte zdravstveno stanje organizma, bitno je nemati višak kilograma ali najbitnije i ujedno jedino što je neposredno moguće uraditi u bolnici je – konzumiranje velikih količina vode. Pila sam vodu malo zbog zdravlja, malo iz dosade, ali osećala sam kako toksini samo izlaze iz mene i kako moj organizam dobija dovoljno kiseonika. Kad sam kod kiseonika, izuzetno je bitno naglasiti, pogotovo u Srbiji gde vlada strah od promaje, koliko je značajno vetrenje. Za osam dana u bolnici ja sam svaki dan spavala pored otvorenog prozora i koncentrisala sam se na to da dišem svež vazduh spolja, a ne ustajali bolnički konglomerat grinja, ugljen dioksida i diskretnih virusa i bakterija svih ljudi i stvari.

Hrana je mračna strana srpskog zdravstva i to ne na način na koji biste pretpostavili. Ono što sam oduvek viđala po netu su redukovani bezukusni obroci na koje su se žalili pacijenti koje sam smatrala razmaženima. Stalno sam govorila kako mi je užasno to što se pojedinci žale na bolničku dijetalnu hranu aludirajući kako očekuju pečenje i kupis salatu u strogo kontrolisanim uslovima. Ali moje razočarenje je bilo suprotno. Meni je kod bolničke hrane smetalo što nije dovoljno spartanska. Smetalo mi je što sadrži šećer, belo brašno i suhomesnate proizvode. Pola sam gladovala pola sam postila, uglavnom sam pila samo čaj i ponekad pire, sve ostalo mi je bilo prezačinjeno ili suviše prerađeno. Verujem da je jedini nutricionistički uslov ovih obroka njihova kalorijska vrednost, a tu su sigurno i ekonomski uslovi prehrane velikog broja ljudi. Tako da se nikom nisam žalila zaista, ali nisam ni jela te obroke. Prema savetima medicinskih radnika, davala sam instrukcije ukućanima pa su mi donosili hranu.

Reklame

Pušenje

Prestala sam da pušim što i vama preporučujem. Cut the bullshit, nije toliko teško kad jednom odlučiš.

Pišanje i kenjanje, tuširanje i tako ta sranja

Postoje stvari koje ti niko nikad ne kaže. Mnogi misle da su bolesti tabu, a ja verujem da su pravi tabu urasle dlake, bubuljice, pišanje i kenjanje. O tome se nikad ne čuje ništa konkretno, jer valjda nije prikladno. To je tamni vilajet iz koga se svi vrate bez reči. Meni je urinarni kateter uvek bio neko magijsko sredstvo koje imaju teški bolesnici koji ne mogu da piške sami. U bolnici sam shvatila da je to jedna genijalna stvarčica koja me je poštedela čučanja nad vece šoljom kada sam mislila da će mi se utroba rasparati dok hodam ko tek probuđeni Frankenštajn.

Sa drugarima sam se zezala kako bez pardona pišam dok pričamo o svemu i kako je to novi nivo intimnosti za sve nas.

Ali kenjanje, to je proficiency u gubljenju svakog blama. Još pre nego što sam otišla u bolnicu istripovala sam da će me pustiti onda kada budem mogla samostalno da kenjam. Velika nužda nekako je za mene bila simbol zdravlja, ljudske samostalnosti i svega dobrog, ali do nje nije lako stići u bolničkim uslovima. To je manje fiziološki proces, a više jedna avantura. Od prvobitnog koktela za čišćenje organizma i pripadajućeg užasnog proliva, iz creva izađe sve što je ikada pojedeno. Osim toga, oko dva kilograma probiotskih kultura koje vare hranu takođe nestanu i sve se pokarabasi. Meni je taj traumatičan događaj bukvalno zauvek izbrisao ideju da ikada više jedem meso. Ideja da nečije tuđe meso truli u mojim crevima po par dana toliko mi je bila tegobna da sam na prečac postala vegeterijanac. Verujem da ljudi imaju slična prosvetljenja na hidrokolon terapijama. Neko vreme mi se zgadila hrana uopšte i pomislila sam kako bih mogla da budem neki monah koji se hrani samo sunčevim svetlom i pluta po moru, samo da ne bih morala da kenjam u bolnici. Ali kao što sam rekla, to je u mojoj glavi bio zalog izlaska, tako da sam morala kako znam i umem da oživim creva.

Poseban problem pražnjenja creva u bolnici je malograđanska neugodnost koju kao pripadnica srednje klase imam prema odlascima u javni vece. Nalik scenama iz Diskretnog šarma buržoazije, zamišljala sam kako bi mi kudikamo bilo lakše da kenjam u toplini svog doma, na predivnim keramičkim vece šoljama obloženim daskama od plemenitog drveta. Maštala sam o svim kupatilima koja sam ikada videla u časopisima. A u stvarnosti sam išla okolo sa kesicom u kojoj je tolet papir i sredstvo za dezinfekciju. Malograđanstvo je u meni toliko jako da sam jednom slagala da me jako boli stomak i izigravala mučenicu samo zato što sam se uplašila da ću dobiti proliv u sred dnevne sobe među gostima i pacijentima. Sa ove distance, poručila bih svim ljudima na svetu kako nije ništa strašno ako vam se kenja u bolnici, nije strašno ni gadno pričati o tome i potrebno je aktivno prevazilaziti nametnute društvene okvire kada oni čine da trpimo bol ili sramotu umesto da se oslobodimo.

Tuširanje je isto jedna od tih teških stvari. Mislim da sam plakala od sreće kada sam se prvi put istuširala, dva-tri dana posle operacije. Najbolja drugarica je došla opremljena ko transformers - ideja je bila da se umotam celofanom, uđem u tuš kadu i obrnem igricu. Pre toga, vlažne maramice i dezinfekciona sredstva su mi pružale kakav takav osećaj svežine. Ali prvo tuširanje, to se ne može rečima opisati. Malo sam naravno dezinfikovala kadu, oblepila se i otisnula se u avanturu. Dok se voda slivala niz mene, odnosno moj stomak obmotan providnim celofanom i dlakave prepone noge i sve ostalo, osećala sam se kao da sam živa. Pucao me je blam što sam dlakava, nesavršena (?!?) i što ne mogu sama i to je valjda iracionalno. Sunce je sijalo, mirisao je bebi sapun i ja sam gledala svoje telo kao ponovo svoje iako je na stomaku blejao ožiljak od dvadesetak santimetara prekriven gazama i ulepljen flasterima. Nisam mogla da se savijem da operem sopstvene noge ali sve ostalo sam umela i na tome insistirala, kao da je sve normalno, kao da sam kul. Otkačila sam se i oprala sam čak i kosu, osušila i stavila lak, obukla sam novu spavaćicu i osećala sam se kao manekenka zdravlja iako mi se već vrtelo u glavi od tolikog napora. Svaki sledeći put bilo je lakše i lakše ali nikad neću zaboraviti taj prvi put. Ali kao i za sve u životu, bitno je pomeranje sopstvenih granica, malo po malo do pobede. Tako ja bar mislim.

Vaše pravo da znate sve

Nema laži nema prevare. Po zakonu pacijent moze lično da zahteva uvid u svu dokumentaciju i sve ostalo. Sve može da poseduje u sopstvenoj arhivi, pa čak i svoj tumor. Takođe, svo to znanje zaštićeno je od bilo koga drugog - muža, žene, ujaka, babe, šefa, novinara. Možda je bitno znati.

P.S.

Nisam neka plačipička, ljudi kažu da sam hrabra, ja ponekad mislim da sam užasna kukavica ali kad sam izašla iz bolnice, počela sam da plačem kao ona drugarica od Hajdi kad konačno prohoda. Hodala sam sporo ali sama, bila sam među ljudima koje nikad u životu nisam videla I koji ne znaju šta se sve dešava u meni nego ih nervira gužva i nedostatak parkinga kod hrama. Sve je bilo onako kič – zeleno drveće, povetarac i sunčan dan, i sve u meni se borilo da kaže "Marija koji ti je kurac" ali bila sam potpuno bezuslovno srećna što sam deo te slike i ceo boravak u bolnici se učinio neverovatno smislenim.

Još na VICE.com:

Ovako je kada imaš rak sa dvadeset godina

Dobiću rak i život mi je jebeno lep

Borba za novu zdravstvenu knjižicu u Srbiji: Uvrede, nervni slomovi i povraćanje