FYI.

This story is over 5 years old.

Zdravlje

Kako živim sa infekcijom otpornom na antibiotike

„MRSA mi se javila tokom zimskog raspusta na četvrtoj godini studija. Taj prvi put infekcija je potrajala šest meseci, sve ispod pojasa; genitalije, dupe, noge…"
Fotografija: Michelle Constantini/PhotoAlto/Getty Images

Prethodno objavljeno na Tonic-u.

MRSA (multirezistentni stafilokokus aureus) je bakterija otporna na antibiotike. Ljudi često žive sa hroničnim MRSA infekcijama, pomisle da je u pitanju ujed pauka, ogrebotina koja se blago inficirala, pa kad preraste u bolne gnojne čireve završe u bolnici.

Ja sam se u startu uplašila, pomislila da je herpes. I to bi me iznenadilo, ali nisam znala ni za šta drugo što po tim delovima tela izaziva takve upale.

Reklame

Dvoje doktora postavilo mi je pogrešnu dijagnozu tokom prvih mesec dana. Bila sam kod dermatologa, pa kod ginekologa, oboje su rekli da mi je samo urasla dlaka pa se zagnojila; to nije bio pravi odgovor. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam znala šta. Infekciju mi nisu lečili, a trpela sam i stid zbog nezgodne lokacije.

Kad sam se sa Long Ajlenda vratila u San Dijego gde je trebalo da završim poslednji semestar, otišla sam na kliniku i otvoreno im rekla, „Mislim da je stafilokoka u pitanju.” Gledala sam slike onlajn, poredila, na to mi je ličilo. Doktorka je samo bacila pogled i odmah rekla, „Jeste, sto posto je to.”

Posle dijagnoze, objasnila mi je kako stoje stvari. „Možda si se zarazila baveći se sportom, možda ako si nedavno ležala u bolnici, ali realno, bakteriju si mogla bilo gde da zakačiš.” Meni je to posebno strašno: uopšte nemam pojma kako sam se zarazila.

Kada mi se infekcija javila, bila sam pod utiskom da nikakvu zdravstvenu zaštitu i nemam. Niko nije pratio šta mi se dešava. Bila sam na drugoj strani kontinenta, daleko od porodice, nisam vozila pa sam bila ograničena na studentsku polikliniku. Oni su se trudili koliko su mogli, ali nisu imali iskustva sa ovakvim slučajevima. Nisam imala pojma šta mi je, a bila sam sasvim sama. Moji roditelji nisu ništa znali, pričali smo samo telefonom. Šest meseci sam išla od jednog do drugog doktora na klinici, a niko nije mogao da mi reši problem.

Reklame

Istraživala sam i sama, ali strašno je puno oprečnih informacija. Neki ljudi pišu da treba što pre početi sa antibioticima jer se njima pre ili kasnije smanji dejstvo, a u tome i jeste problem. Zato je MRSA toliko ozbiljna bolest.

Kad mi je doktorka postavila ispravnu dijagnozu MRSA infekcije, dala mi je prave antibiotik i se se smirilo, ali dve nedelje kasnije opet se vratilo. Tako sam išla u krug dva meseca, javljali su mi se bolni čirevi, bilo mi je neudobno da sedim, da hodam, da bilo šta radim. Realno je trebalo da zamrznem godinu, ali bila sam pred diplomom i pod velikim stresom tako da sam nastavila da studiram. To mi je sigurno otežalo stvari i oslabilo imuni sistem.

Doktori nisu znali kako to da ne uspevaju da me izleče, zašto se stalno vraća. Higijenu sam brižljivo održavala, več sam prala svako drugog dana, odmah brisala sve moguće površine čim bi ih upotrebila. Od tri cimerke, nijedna se više nije zarazila. Nijednom poznaniku je nisam prenela. Opsesivno sam se trudila da sve bude čisto, da sprečim povratak infekcije, ali nije mi išlo.

I mentalno mi je teško palo. Bila sam u dubokoj depresiji tokom te prve infekcije, što nisam čak ni znala jer sam toliko pažnje posvetila konstantnom fizičkom bolu. MRSA psihološki osakati čoveka, posebno nekog ko je već sklon anksioznosti. Čitala sam razne horor priče o tome kako infekcija može da se pogorša pa sam se pitala, šta ako se javi sepsa? Šta ako u bolnici ne budu mogli da mi pomognu?

Reklame

Još sam bila zaražena kada sam diplomirala, maja 2016. Na dodeli diploma bio je toplo a morali smo da sedimo, ozbiljno me je bolelo. Tek u junu iste godine sam u ambulanti dobila ključnu informaciju.

Za maturu, tata me je poveo na put od San Dijega do Njujorka, ali tokom puta mi se stanje pogoršalo, bolovi su bili nepodnošljivi. Svratili smo u Nacionalni park Zajon, ja sam tati usput rekla da mu to nije najbolja ideja jer će biti vruće u pustinji a znoj mi smeta.

Sledećeg jutra, probudila sam se sa majušnom belom bubuljicom na nozi. Nije bila kao ovi ostali veliki apscesi, delovalo je kao da mi je preko noći urasla dlaka. Ali kad sam ustala i pokušala da se oslonim na tu nogu, zavrištala sam od bola. Ta mala bubuljica onemogućila mi je hod.

Tata me je odveo u bolnicu. Iako su mi prethodnih šest-sedam meseci infekcije nestajale i vraćale se, tek mi je doktor iz hitne pomoći rekao da ne bi trebalo da nosim prsten u nosu. Nisam imala pojma da stafilokokus može da se nastani u nosu, niko mi nije rekao da bi prsten mogao da bude faktor rizika je možda na njemu žive bakterije. Prestala sam da ga nosim, počela opet da uzimam antibiotike i mažem Manuka med; infekcija je nestala i dve godine je nije bilo.

Neverovatan je bio osećaj kad sam ozdravila i osetila se slobodno, kao da je neko sa mene svukao teški prekrivač.

Infekcija se jeste vratila počekom ove godine i to na licu – ličilo je na akutnu upalu akni. Ipak, ovog puta su stvari drugačije. Za tih par godina nauka je uznapredovala, ljudi su sve više svesni MRSA problema i češće pričaju o tome. Sad živim kod kuće sa porodicom, pa mogu redovno da posećujem specijaliste.

Reklame

Još dok se nije ono prvo izlečilo, znala sam da mi treba stalni infektolog koji poznaje moje simptome i razume se u ovu vrstu oboljenja. Imala sam mnogo loših iskustava sa MRSA i lekarima, htela sam da imam specijalistu koji će mi pratiti stanje za svaki slučaj.

Infektološkinja ovog puta nije htela da mi prepiše antibiotike. Rekla je da upala nije ozbiljna, iako mi je bilo na licu i bolelo me. Ako bi mi prepisala antibiotike, to bi moglo da vodi još težim upalama u daljoj budućnosti. Zato je htela da probamo prirodno lečenje koliko je god to moguće. Takođe me je uputila i na dermatologa jer su akne plodno tlo za razne bakterije.

Ishrana je izuzetno važna kod ovih infekcija – trudim se da se hranim zdravo. Sve i dalje držim što čistije mogu, iako mi je naporno a i šteto po okolinu. Sramota me je što koristim toliko jednokratnih proizvoda, ali moram zbog higijene.

Trudim se i da smanjim stres. Lekari kažu da su infekcije češće dok smo pod stresom, pa pokušavam da živim jednostavno. Problem je što, kad se infekcija vrati, oduzima mi mnogo vremena i izaziva bol. Sramota me je bilo obe lokacije koje sam do sada imala – prvo genitalija a sada lica. Nisam mogla da idem na razgovore za posao sa zavojima na licu. Ožiljci su takođe problem, lice mi je trenutno puno ožiljaka od stafilokokusa; videćemo da li će zarasti kad prođe.

Volela bih da su ljudi svesni da naš stil življenja izaziva MRSA zaraze. Čak i oni koji ne uzimaju često antibiotike prinuđeni su da ih unose kroz hranu, industrija mesnih prerađevina ih još uvek koristi.

Nervira me što mnogo ljudi čak ne razume ni razliku između bakterije i virusa. Prehlade se, odu kod lekara, i zahtevaju da im se prepiše antibiotik; lekar im ga često prepiše samo da bi ih skinuo sa vrata. Ljudi krenu da ih uzimaju, a nisu ni svesni da im neće biti od pomoći protiv virusne prehlade, ili čak kad treba da ih uzimaju, ne ispucaju kompletnu količinu. Razvili smo germofobično društvo, a sad sticajem prilika doprinosimo razvitku super-bacila koji će nam svima ozbiljno naškoditi.

Ana Li Barkli je fotograf i pisac sa Long Ajlenda.