Muzika grupe ABBA je bila seksistička, ali ’Mama Mia’ je pomogla da se to ispravi
Fotografije: Noisey

FYI.

This story is over 5 years old.

esej

Muzika grupe ABBA je bila seksistička, ali ’Mama Mia’ je pomogla da se to ispravi

Pesme grupe ABBA nikada nisu bile previše blage prema ženama, ali ’Mama Mia’ donosi iznenađujuće feminističko novo tumačenje muzike Benija Andersona i Bjorna Ulveusa.

Prvobitno objavljeno na Noisey.

U pesmi Vaterlo, hitu koji je probio grupu ABBA, bitka kod Vaterloa 1815. iskorišćena je kao ključna metafora za iznenadnu romansu. U slučaju da ste, kao ja, preskočili previše časova istorije u srednjoj školi, dozvolite mi da vas upoznam sa time šta se dogodilo tokom bitke kod Vateroloa: konačne bitka Napoleonovih ratova, sa oko 75 hiljada Napoleonovih vojnika koji su pokušavali da pobede 118 hiljada vojnika saveznika iz ostatka Evrope. Napoleon nije pobedio, i na kraju se predao; tokom nje je oko 70 hiljada ljudi poginulo ili je bilo ranjeno. Bitka je bila apsolutna klanica. S toga, metafora je u tome da je protagonistkinja "Vaterloa" poražena, u klopci i prinuđena da se preda ljubavi svog voljenog. Slatko, zar ne?

Reklame

To nije toliko neuobičajeno: žene u pesmama grupe ABBA su, na ovaj ili onaj način, zatvorenice. Ženski likovi u pesmama Benija Andersona i Bjorna Ulveusa su nule, krhke i usamljene žene kojima je očajnički potrebna ljubav i zaštita muškaraca. Na svim njihovim pločama, kojih ima mnogo - sve pesme, osim jedne na prvom albumu, na kojoj je potpisana Agneta Faltskog, su napisali Anderson i Ulveus, uprkos plodnosti autorstva kompozicija njihove koleginice - ženski likovi u ABBA pesmama su zarobljene u zastrašujućim i okrutnim ulogama. Pesme su napisane kao neoborivi dokazi da su Anderson i Ulveus na njih projektovali svoje uvrnute fantazije. Među najvećim hitovima ABBA, postoji kodirana poruka: Žene nisu ništa bez muškaraca. Faltskog i Ani-Fri Lingstad su bile ključne za uspeh grupe, i nešto od podjarmljenosti žena moglo bi da se opravda periodom u kome su pravili muziku, ali verovatno ne bi bilo isuviše grubo reći da su Anderson i Ulveus otvoreno mrzeli žene (Gorka himna protiv razvoda "One of Us", u kojoj žena žali zbog razvoda, zato što mrzi slobodu, je dovoljan dokaz za to). Ako biste mogli da pitate slomljene, bespomoćne protagonistkinje pesama kao što su "Mamma Mia" i "Gimme, Gimme, Gimme (A Man After Midnight)", ili maloletnu ’klinku’ iz "Does Your Mother Know", i one bi verovatno isto to rekle.

Lako je ignorisati ovaj aspekt muzike ABBA: Anderson i Ulveus su istinski među najvećim pop kompozitora svih vremena, i lako je ignorisati problematične tekstove, ako je melodija dovoljno zarazna – period pre negativnih ritika "Blurred Lines" je dokaz za to. Ni na koji način ne želim da kažem da je muzika ABBA loša. Anderson i Ulveus su napisali deset od petnaest najsavršenijih pesama svih vremena, što se mene tiče. Ali status ABBA kao "benda koji prevazilazi ukus" je u najvećoj meri sprečio kanonizaciju benda i preispitivanje njegovog značaja, kao što je bio slučaj sa njegovim savremenicima. Fanovi i kritičari pogledaju ABBA i vide bezopasnu pop muziku, pogodnu za uživanje, ali retko podvrgnutu intenzivnoj analizi. To je na mnoge načina poslužilo kao štit: ABBA je imala dozvolu da bude pop bend, bez istrage njene sumnjive rodne politike i jedva skrivenog ogorčenja u njihovoj muzici.

Reklame

Ne sumnjam da će u nekom skorijem trenutku – verovatno veoma uskoro, s obzirom na očekivano ponovno okupljanje ABBA i nastupajući albuma Šer sa obradama ABBA – muzika ABBA biti analizirana do sitnih crevaca, i ljudi će moći da cene muziku grupe ABBA zbog onoga što jeste: neverovatno napisana pop muzika koja maskira skoro distopijske tekstve (Nisam preterani fan "kulture izopštavanja", osim ako umetnik zaista nije nekoga zlostavljao, i s toga ne mislim da su seksistički tekstovi dovoljan razlog za izopštavanje grupe ABBA; ako ćemo da izopštimo svakog umetnika sa iole problematičnom pričom, svako, od Nika Kejva, preko Kendrika Lamara do Bjork će biti zabranjen.).

Iako nema gomile komentara na opšti smisao tekstova ABBA, tu je Mama Mia!, komad iz šireg opusa ABBA, koji je od suštinskog značaja zbog načina na koji preispituje muziku benda. Kičasti, kempovski, hit mjuzikl koji je pretvoren u film, Mama Mia! je imao premijeru pre tačno deset godina, i priča priču o Sofi Šeridan (Amanda Sejfrajd), dvadesetogodišnjoj nevesti koja na svoje venčanje poziva tri stare simpatije svoje majke Done (Meril Strip), da bi odredila ko od njih joj je otac. Zaplet ni u kom slučaju nije komplikovan, a malo toga se u stvari dešava, ali je svejedno izuzetno zabavan, definicija je ’pozitivnog’ filma. Mama Miu! često omalovažavaju kao kičericu, slično kao što i ABBA biva često etiketirana. Ali koliko god da je Mama Mia! kempovski, lagani komad kulture, takođe služi i kao korektiv arhaičnom seksizmu prisutnom u muzici ABBA. Najretrogradnije pesme ABBA, kao što su ’Gimme Gimme Gimme’ i ’Does Your Mother Know’ su stavljene u novi kontekst koji daje novu moć potčinjenim ženskim likovima iz opusa benda. Mama Mia! uzima savršene pesme grupe ABBA sa trulim korenjem, i prilagođava ih tako da sijaju i spolja i iznutra.

Reklame

Usputni trenutak na polovini Mama Mia! govori nam sve što treba da znamo o tome. Tokom Sofine devojačke večeri, stižu njena tri potencijalna oca, i posmatraju okupljanje. Kada ih vidi, Rozi (Džuli Volters) ih otera. "Ovo je devojačko veče", vrišti ona. "Samo za žene"! To deluje kao mantra čitavog filma, iako Mama Mia! naizgled govori o Sofinoj potrazi za ocem, muškarci u filmu – uključujući i njenog mladoženju – deluju kao naknadna pomisao. Ovo je film o Sofinom odnosu sa Donom, i Doninom odnosu sa njenim najboljim prijateljicama, pre svega. Jednom kada zaplet krene, očevi više nisu ni važni: u suštini postoje da bi popunili trajanje filma sa malo lagane komedije. U pitanju je inverzija tradicionalne metode grupe ABBA, muškarci-pre-žena; dok su albumi ABBA bili prostor u kome su žene bile isturene, ali su muškarci kontrolisali sve, Mama Mia! je u potpunosti žensko iskustvo, gde muškarci jednostavno postoje na marginama. Verovatno bi bilo preterano reći da film pokušava da komentariše odnose Andersona i Ulveusa sa Faltskog i Lingstad, ali u određenim trenucima zaista izgleda tako: kada Dona kaže svojim bivšim simpatijama da je "zahvalna bogu što joj životom ne upravlja neki sredovečni muškarac u menopauzi", ne možeš a da se ne setiš Andersona i Ulveusa kako pišu ogorčene, osvetničke pesme koje su davali Faltkog i Lingstad da pevaju dugo nakon što su njihovi brakovi bili okončani.

Reklame

I dok većina pesama grupe ABBA lišava žene bilo kakve podrške, Mama Mia! uživa u tome da vraća moć svojim ženskim likovima. "Mamma Mia", koja je u rukama grupe ABBA pesma o ženi koja ne može da kaže ne sebičnom ljubavniku, u filmu je izvrnuta naopačke; umesto da se protagonistkinja vraća upornom bivšem, pesma umesto toga govori o iskušenju i nostalgiji. Više govori o Doninom prisećanju na stare, slavne, divlje dane, nego o tome kako popušta i upušta se u nestabilnu vezu. Narativ filma pomaže da se ublaže i mnoge druge nedolične perverzije u drugim pesmama. "Gimme, Gimme, Gimme (A Man After Midnight)" je bez sumnje jedna od najzastarelijih ABBA pesama, melanholična disko stvar koja govori o ženi kojoj je potreban muškarac da je čuva noću. U Mama Mia!, koncept je pojednostavljan i modernizovan: kao saundtrek Sofine devojačke večeri, "Gimme, Gimme, Gimme" postaje zabavna, napaljena mantra, himna oslobođenja, veoma daleko od rodne politike nivoa pećinskog čoveka, što je bila prvobitna namera pesme.

Mada, najrevolucionarnija promena je sačuvana za "Does Your Mother Know“, jednu od najrazvratnijih pesama ABBA. Original, jedna od par pesama ABBA koje je otpevao Ulveus, graničini se sa gnusnim, po pitanju toga koliko je tekst jeziv. Upućena mnogo mlađoj devojci, "Does Your Mother Know" zatiče Ulveusa kako praktično mora da se skloni od mlađe devojke koja mu je „toliko seksi“ i vabi ga. Tipično ogroman ABBA hit, "Does Your Mother Know" nije posebno eksplicitan, ali uzimajući u obzir dinamiku moći i u tekstovima drugih pesama ABBA, i u načinu na koji je bend zajedno pisao pesme, postoji nešto duboko uznemirujuće kod "Does Your Mother Know“. Mama Mia! malo menja scenu sa "Does Your Mother Know“: obe strane, Tanja Kristine Baranski i barmen sa kojim flertuje, su punoletni, i umesto Ulveusove mačo snishodljivosti, Baranski pušta pesmu flerta radi, lišavajući je ljigave bukvalnosti teksta. Scena u Mama Mia! je jedna od najpametniji redefinicija ABBA u filmu. U pitanju je retko portretisanje starije žene kao bezuslovnog predmeta požude; umesto da se scena fokusira na mlade Sofine prijateljice, tada pedesetšestogodišnja Baranski dobija jednak status kao i mlađe žene u filmu. U tom procesu, istraživanje često izrabljivačke dinamike u pesmama ABBA – stariji muškarac i maloletna devojka – pretvara u nešto drugo, zabavno, lagano i oslobođeno teških pitanja.

Pevanje i aranžmani možda nisu toliko savršeni kao oni grupe ABBA, ali Mama Mia! je na mnogo načina od ključnog značaja za opus ABBA, revizija jednog od najvažnijih – možda i najvažnijeg – pop bendova svih vremena. ABBA će jednog dana neizbežno biti podvrgnuta reevaluaciji i, nadam se, valorizaciji. Ali do tada, imamo Mama Mia!: najkičastiji kempovski, i najvažniji komentar na ABBA ikada.