Svijeće za žive i za mrtve: godišnjica Oluje u raljama politike

Evo jedne revolucionarne vijesti koja će možda iznenaditi političare u Srbiji i Hrvatskoj. Oluja već dvadeset godina nije novinarska vijest. Posljedice Oluje jesu, još traje muka onih izbjeglica koji se nisu snašli, još neki ljudi tragaju za bližnjima i još su neke kuće spaljene. Ali Oluja je stvar za istoričare i sudove. Knin je pao pre 22 godine i ako tada to nije bila dovoljno interesantna vijest za državne medije u Srbiji, zašto bi to bila danas? Ozbiljno, tadašnja državna agencija Tanjug tu vijest nikada nije ni objavila, a glavni informativni program državne televizije RTS, Drugi dnevnik, tog 4. avgusta 1995. godine je o Oluji izveštavao u dvadesetom minutu.

Zašto bi to onda, pod milim Bogom, danas bila vijest za te iste ljude? Odakle im ljudsko, moralno ili bilo kakvo drugo pravo da patetično uzimaju krajiški srpski narod u usta kada su ih ostavili na cjedilu onda kada im je pomoć bila najpotrebnija? Odgovor je u stvari jednostavan, to je politika. Oni su svaki moral, obzir i osećaj ljudskosti ostavili iza sebe, i u ime politike mogu reći i uraditi bilo šta, bez obraza i bez stida.

Ćaća će danas ustati ranije, srediće se, obrijati, očistiti cipele. Neće se žaliti na avgustovsku vrućinu, niti na gužvu u tramvaju. Čvrsta je to kninska glava, ionako se nikada ne žali ni na šta, zašto bi danas počeo? Kao i svake godine, otići će u Crkvu Svetog Marka u Beogradu da zapali svijeće za žive i za mrtve. Vidjeće prijatelje, zemljake i rođake. Sveštenik će ih strogo upozoriti da ne pričaju jer, ipak je to opelo a ne zemljački skup.

Javiće mi se iz neke kafane, gutaće suze i smijaće se, jer je sreo ljude koje dugo nije vidio i koje možda više nikada neće sresti. I pričaće o starim danima kada je sve bilo ljepše iako nisu imali ni radio, ni struju, ni vodu u kući. Pričaće o kamenu, suncu i slanom mirisu mora koji donosi jugo. I vratiće se pijan od rakije i priča. Sa suzama u očima i osmijehom na licu. Pune duše.

Šta će Kolinda i Aleksandar uraditi?

Dok se bude vozila pored opustjelih i spaljenih ličkih sela, Kolinda će učiti svoj govor o slobodi i nezavisnosti, o veličanstvenim pobjedama i srpskom okupatoru. Teško da će se upitati da li su u toj razorenoj kući prije tek nešto više od dvadeset godina živjeli neki ljudi. Više će se brinuti oko toga da joj kninska žega ne pokvari šminku. Vježbaće lažni osmijeh kako bi nekoj ženi kada je upita da li ju je sramota zbog bilo čega, požara, spaljenih kuća, opustjelih sela, ljudi koji odlaze u Irske i Njemačke odgovorila: „Zašto, gospođo?"

Dok se bude vozio kroz sremsku ravnicu, Aleksandar će spremati svoj govor o unutrašnjem dijalogu. Onim istim ljudima kojima je prije samo dvadesetak godina vatreno govorio da je svako ko se zalaže za dijalog izdajnik i da je vreme da se gine i ubija za Veliku Srbiju, danas će vatreno govoriti kako je vreme za unutrašnji dijalog i da su izdajnici oni koji misle da su on i njegovi poltroni prosto i jednostavno opasne i nesposobne budale. Sirotinji čija djeca odlaze u Irske i Njemačke će govoriti kako nam dobro ide, odlično. I oni će mu vjerovati.

Kolindina publika će biti stanovništvo malog grada koji je postao slijepo crevo Hrvatske odakle ljudi polako odlaze. Da, biće tu i neke ustaše, ponosne na to što su ustaše i koje jasno i nedvosmisleno ističu ono "U" u napisima na crnim majicama, bez obzira da li se radi o ustaškom skupu ili proslavi mature. I koje su opet dovoljno velike kukavice da javno priznaju da su ustaše. Biće tu i političari, bendovi, bajkeri… Napraviće se vašarište u kome će svako igrati svoju veselu ulogu slavljenja dana kada sam protjeran odatle. Tu sitnicu neće pominjati. Kao ni one mrtve koji su ostali svugdje gdje je prošla vojska.

U stvari, oni znaju vrlo dobro šta se tada desilo. Možda su im nekada i sami počinioci zločina pričali kako su ubijali i palili. Ali su odabrali da se prave da se ništa od toga nije desilo. Odabrali su iluziju i predstavu sa Tompsonom ili Prljavim kazalištem. Svejedno je.

Čak će i preostali kninski Srbi na svoje prozore i izloge staviti male papirnate hrvatske zastavice. One kojima se kite automobili na svadbama. Samo, neće oni slaviti ništa, neće se osjetiti oslobođenim od okupatora, sakriće se i ćutati. Zastave su tu da im pijana svjetina ne bi porazbijala stakla. Svi će igrati svoju ulogu, moraju i oni.

Aleksandrova publika su ljudi kojima je politički stav u stvari slijepa vjera da im sutra sa slijepim vođom donosi nešto bolje. Ljudi koji sami sebe lažu i čija vjera pronalazi opravdanja za sve brljotine, krađe i laži. I tu postoji jedna zastrašujuća sličnost sa padom Krajine. Tada su ljudi vjerovali riječima ponekad istih tih političara da će sve biti u redu, da dolazi pomoć iz Srbije, da nas neće izdati i da je naša vojska jaka.

I tada je, kao i danas, stvarnost drugačija. Vojsku je činilo dvadesetak hiljada demoralisanih, umornih, pothranjenih i loše opremljenih rezervista. Narodu je bilo muka od četiri godine krvavljenja. I zato se iluzija tako brzo srušila. Bilo je čudo što je i trajala toliko dugo.

Današnju iluziju će održavati konvoji stranačkih poslušnika koji, nadajući se da će dobiti poneko lagano zaposlenje u nekom javnom preduzeću, idu od skupa do skupa i staraju se da vrhovni komandant/kinja dobije gromoglasni aplauz na pravom mijestu. I da ne bude nezgodnih pitanja, fotografija ili transparenata. Da ništa ne bude prepušteno slučaju.

Kada danas srpska državna televizija, sa 22 godine zakašnjenja, bude izveštavala o Oluji u prvim minutima Drugog dnevnika, ja ću pobjeći negdje. Kod drugara, u kino, ili ću prosto, kao budala, lutati po gradu. Besmisleno je i jedan jedini živac trošiti na bajke i laži. Neću postati nimalo bolji čovjek ako im svima opsujem mater.

A dođe mi da se popnem na vrh ovog mog solitera i opsujem sve lažove.

Glavna fotografija: via Flickr user Darij & Ana

Još na VICE.com

Srbi iz Hrvatske, od Oluje do Oluje

Supermarket uspomena: u Kninu, 20 godina posle

Jahači Oluje: Knin, avgust 1995