VICE u kraju: Nekome Zemun, nekome Munze

FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

VICE u kraju: Nekome Zemun, nekome Munze

U potrazi neispričanim pričama o Zemunu odlučio sam da ovaj kraj koloritne istorije doživim očima dvadesetšestogodišnje Teodore Reljić, ponosne Zemunke, verne navijačice FK Zemun i lokalnog MC-ija.

Plato. Sve fotografije Aleksa Vitorović

Zemun je deo Beograda o kome se bar jednom pričalo na klupici u vašem kraju, bilo gde u Srbiji. Ako nije vic insiprisan likovima krimi estetike devedesetih kakvih u Zemunu, doduše, nije manjkalo, onda je to prijatno iznenađenje za nekog ko je prvi put doživeo jedinstvenost ušuškane beogradske opštine na Dunavu, nadomak prestoničke vreve.

Tokom prebivanja u Beogradu nekoliko puta sam se prebivao i u Zemunu. Čekao jutarnje autobuse za povratak u grad, naučio da se na palačinku ide u čuveni Pinoko, pio - zimi u pabovima, leti na uvek živom keju - a nisu mi promakle ni hladovine na Lidu. Jednom prilikom sam od domaćih saznao gde se već godinama može kucnuti na prozor jedne od malih prizemnih kuća u uskim ulicama Donjeg grada, izjasniti se za "bele" ili "crne" i dobiti pakovanje domaćih semenki kao neizbežan deo starter packa za šetnju po kraju. Oduševljen ovom malom tajnom lokalaca, uz zvuk krckanja suncokreta pod zubima, zapitao sam se šta još krije ovaj, po mnogome jedinstven, kraj glavnog grada Srbije.

Reklame

Zemunski park

Zemun je danas beogradska opština od više od 150 hiljada stanovnika i bar dvaput toliko priča i legendi o kraju i ljudima u njemu. Što samo znači da ih ima bar još toliko neispričanih. U potrazi za njima, odlučio sam da ovaj kraj koloritne istorije doživim očima dvadesetšestogodišnje Teodore Reljić, ponosne Zemunke, vernog navijača FK Zemun i lokalnog MC-ija, koju je hiphop publika u Srbiji bolje upoznala kao Ice Teu posle Red Bull MC Battla 2012. godine u Beogradu. Tada je, kao jedina devojka, izašla na crtu nekim od najtalentovanijih srpskih MC-ijeva. Izdala je nekoliko pesma, a njene rime, energija i stav ne ostavljaju mesta za sumnju da je u pitanju devojka iz kraja.

Dogovor je da se sretnemo u centru, kod Meka, tog svetionika orijentacije u svakom kraju u kome ga ima.

GOTIVAŽICA

Već kod pitanja "Kako si?" dobijam novo zemunsko iskustvo.

- Evo, bacam gotivažicu - odgovara Teodora, očigledno spremna i raspoložena za šetnju Zemunom po jednom od poslednjih sunčanih dana novembra.

Ako nju pitate, gotivažica je njena reč od deset slova. Sleng i novi izrazi jesu nešto što uvek možeš da očekuješ da ćeš poneti sa sobom iz Zemuna. Jezik je definitivno evoluirao od šatrovačkog, utrovačkog i čuvene "Munze, konza" parole.

Dan počinjemo jutarnjom kafom u samom centru Zemuna, na trgu, u Glavnoj ulici.

- Imaš tri najbitnije ulice, Prvomajsku, Ugrinovačku i Glavnu, koja se nastavlja na Cara Dušana. Sve se dešava između njih. Prvomajska pokriva Novi grad, Ugrinovačka, deo koji se zove Gornji grad, a Glavna ulica je Donji grad - uvodi nas Teodora kroz osnove zemunske geografije.

Reklame

Ušuškan zelenilom između tri brda (Kalvarije, Gardoš i Ćukovac), na samoj obali reke, Zemun je u istorijskom smislu bio geografski poželjna teritorija. Tako je prešao dug put od keltskih i rimskih naseobina i utvrđenja pod Gardošem - Taurunum, slovenskog Zemlina, habsburške varoši, turskog hana, austrijskog regionalnog trgovinskog i saobraćajnog centra, grada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, do konačnog pripajanja Beogradu, izgradnjom Novog Beograda.

Tada se na stolu našlo, mnogi bi rekli, filozofsko pitanje. Gde je granica između Novog Beograda i Zemuna? Složili smo se da je granicu najbolje obeležiti hotelom Jugoslavija.

- Ali ima ona stara "Srbija do Tokija, Zemun do Pinokija, Srbija do Kine, Zemun do Altine" - smeje se Tea.

Vreme je baš gotivažica i dok se sunce uspinje na dvanaest sati, mi se spuštamo na Kej. Teodora mi priča ono što nije retkost čuti ovde - Zemunci žive u zajedništvu sa Dunavom.

- Kada mi presedne sve, spustim se na kej i pustim misli niz reku. Leti je druga priča, Kej pun, Lido, sve u šesnaest. Više blejim preko, sa druge strane reke, izolujemo se - kotlić, roštilj, vikendica, čamci. Da nemamo to, poludeli bismo - kaže ona.

Verujem da nema Zemunca koji neće potpisati Teodorine reči da nikada ne bi napuštala kraj i menjala mir i tišinu za gradsku galamu.

- Ovde oko Glavne je još i gužva, ali krajevi su mirni, nema buke. Dečica, igra, smeh, to se čuje i to je sve što treba da čuješ. To pokreće sve, volim da čujem smeh, gotivažica je. Ionako su svi nešto isfrustrirani od ove banana situacije u ovoj banana državi - kaže Tea.

Reklame

Iz bilo kog pravca da gledate na Dunav, nemoguće je da pri samoj obali reke ne primetite bele solitere, ili popularne belaće. Kada iz centra, gde su lokali, pekare, kafići, kladionice, pijaca, gde se odvija saobraćaj, preko Keja izbijete na terene za basket i zelenu poljanu između visokih belaća , najbolje možete da vidite i osetite kontrast kojim je prošarana cela opština - između prizemnih kuća i uskih ulica sa jedne, i naselja iz doba socijalizma, kada se Zemun prilagođavao izgradnji Novog Beograda, sa druge strane.

U prostrani centralni park, pored osnovne škole "Svetozar Miletić", hale Pinki i Zemunske gimnazije, ulazimo praćeni neartikulisanim zvukom omiljenog škoslog časa - velikog odmora.

- Zemunski park je najlepši u jesen. Opadne lišće, pa sve šušti dok šetaš. I zimi je lepo, izađeš, nema nikoga, tišina, belo, sneg se presijava i škripi. Volim da šetam Zemunom - priča nam Tea dok nas vodi pored crkve Svetog Arhangela Mihaila gde, kaže, Zemunci kolektivno čekaju Božić.

Posle rutinskog obilaska manje-više poznatih mesta u Donjem Gradu, krećemo ka gornjem delu Zemuna, na Ploču, u njen kraj.

Obuci se u tamno i ponesi šal

- Za mene, najlepša stvar u Zemunu je gradski stadion, pa onda Gardoš i Kej. Pre svega stadion, severno zdanje. Obuci se u tamno i ponesi šal. To nam je lajfstajl - uvodi nas Teodora u svoj kraj.

Vozimo se kroz Ugrinovačku na putu do "njene prve i najveće ljubavi" - stadiona FK Zemun.

Reklame

- Ja, pre svega, volim fudbal kao sport. Najviše volim da sednem da gledam utakmicu. Ćale mi je celog života igrao fudbal i jako sam volela da ga gledam. Sednem na tribinicu, gledam ga, i posle kući. Kada mi je stric poklonio dres rekao mi je da je to to- i to je bilo to - kaže.

Sa četrnaest godina, u dresu Zemuna, Teodora je prvi put kročila na istočnu tribinu stadiona i od tada zna šta radi subotom - sa svojom navijačkom ekipom Taurunum boys, i još dve girls, bodri omiljeni tim.

- Nema me gajbi na ručku, nema me dragi kod tebe, subota je dan za pobedu, sve ostalo ko jebe! Moja neka rima - dobacuje Teodora veselo, mada se žali na predstojeću sezonsku pauzu jer ne zna šta da će da radi subotom.

- To je događaj za ceo vikend. Kada se završi utakmica, to za nas ne znači kraj, već početak bleje, posle izlazak u grad, sutradan kuliranje u kraju. Imamo nekoliko navijačkih grupa, ali i na i van tribine, svi smo zajedno Taurunum boys.

Šta karakteriše zemunske navijače? Osećaj zajedništva i pripadnosti uz koji je rasla, kaže Tea. Ona smatra da je Srbija jaka ultras zemlja.

- Ja kada god govorim o Zemunu, meni se uvek nekako završi na našem klubu i navijačkoj grupi. Vernost, ponos i čast - to je naš kodeks koji za mene predstavlja ono šta znači biti odavde - dobar prijatelj, iskren, navijač svog kluba - zaključuje.

Na Ploči, kraju Zemuna gde sada stanuje, u blizini kafića gde radi, sa svih strana smo okruženi grafitima lokalnih navijačkih grupa. Dok se ljuljuškamo na jednom od mnogobrojih igrališta među zgradama, starija komšinica zveckanjem ključa doziva zalutalog psa. Pitam je kako je izgledalo odrastanje u kraju nedaleko od Šilerove ulice, sedišta ozloglašenog Zemunskog klana koji je, pored Ljube Zemunca, pojačao imidž kriminalnog Zemuna. Da li se nekada osećala nebezbedno?

Reklame

- Nikada, zapravo, sigurnije nego bilo gde drugde gde ne poznajem mentalitet. I pored svega što se tih godina dešavalo mogu da kažem da sam imala lepo detinjstvo. U mom okruženju su se ljudi trudili da budu nasmejani. Čak i kada je bila frka, kada se upali sirena kod pekare Čelar, ili kada sedimo u skloništvu dva dana jer ne znamo gde će da bomba da padne, uvek mi je bio kevin glas u glavi da će sve to da prođe - prepričava mi Tea kako je sa nepunih deset godina proživljavala NATO bombardovanje u kome ni Zemun nije bio pošteđen.

Na bočnoj strani napuštene zgrade Komande vojnog vazduhoplovstva, pogođene tokom NATO bombardovanja 1999. godine, ugrađen je kip Ikara, simbolikom povezan sa namenom i značenjem objekta. Sudbina objekta se tada nije mogla predvideti, ali današnje stanje zgrade umnogome podseća na sudbinu Ikara.

Igrališta i terene pamti ispunjene decom, i po glupostima koje su pravili, a i danas je gotovo identična slika, na svakom od mnogobrojnih pored kojih smo prošli. Ostao joj je upečatljiv, i zbog toga je, kaže izrasla u "brata iz kraja", odnos između dečaka i devojčica u njenom kraju.

- Nisi u našem kraju mogao da doživiš da dečaci maltretiraju devojčice, štipkanje za guzu i to. Baš je bio bratski odnos sa svima. Štekovali smo se zajedno u kraju, pljugali, cirnuli i sve ono oko čega se paranoišeš tada - priseća se svega onog zbog čega se već posle nekoliko godina nimalo ne štekaš.

a gde ste sada da blejite kada je škola?

- Stvarno volim Zemun, kiseonik mi je drugačiji ovde - kaže Tea.

Komentarišem kako, pored svega što se o Zemunu može čuti, ipak na mene ostavlja utisak mirnog kraja koji odiše nekom porodičnom atmosferom, a sport čini veliki deo tradicije. Ne znam da li sam negde video toliko sportskih terena, teretana, borilačkih klubova…

Reklame

- Da, odiše Zemun sportom. Dosta se pika basket. Ali u svakom naselju je drugačije, recimo, iz Kočića su tradicionalno klinci napaljeni na skejt. A neki od nas su više bili zaluđeni za "krivi sport", što se kaže, tuče, cirku i tako to - smeje se Tea.

Priča mi kako je deset godina trenirala realni aikido - tehniku samoodbrane koja joj je, kaže, bila od koristi kasnije u životu. Posebno od kad sama živi, ili pri pokušajima da joj se otme navijačko obležje.

- Padali su zahvati, lomilice zglobova, davilice i to. Dobro, ja sam uvek volela da se bijem, takva sam od malena. Uvek sam imala u sebi to da se branim ako treba da se branim. Sa treniranjem sam morala da prestanem zbog astme - kaže ona.

U parkiću ispred dragstora, na Ploči, nalećemo na "neustrašivog čuvara", kako mi objašnjava Teodora. Mačku koja ne napušta krug kraja. Čak su jednom pokušali i da je udome, ali se ona vratila.

- Ne dirajte nam čuvara, rasterala je sve kerove odavde - dobacuje nam starija ekipica koja je dan odlučila da iskoristi uz popodnevno pivce.

A de ste sada da blejite kada je škola? čita jedan od klinaca sa velikim rančevima na leđima grafit na zidu, prolazeći pored nas. Posvećen je letnjim blejačima kojih nema kada je škola, objašnjava mi Tea i predlaže da nas bliže sprovede do takozvanih Meandra, kraja u kome je odrasla i gde se blejanje ceni. Dok oprezno kruzujemo kroz uske zemunske ulice uz traku Big Puna, pazeći da nam na raskrsnici ne izleti automobil u susret, pitam Teu o muzici. Kako je njen kraj uticao na to da počne da se bavi muzikom?

Reklame

- Mogu da se pohvalim da sam svirala klavir, završila osnovnu muzičku školu "Kosta Manojlović". Uz ćaleta harmonikaša sam rano zavolela narodnjake. Znaš ono, na Šemsu i Sinana uvek se sečem. A kada sam provalia hiphop i fristajl više nisam mogla da se odvojim od toga. U stanju sam da repujem dok ne dehidriram - odgovara mi Tea.

Kaže da sumnja da se ljubav prema toj vrsti taktiranja i muzike na ritam rodila na časovima solfeđa.

Pošto smo se složili o uticaju Škaba, Bed Kopija i Prti Bee Gee-a na našu generaciju zakasnelog kapiranja njihovih stihova i potvrdili da je Đus bio i ostao "doživotno MC", zanimalo me je kako joj je bilo pre četiri godine kada je izašla na crtu reperima iz Srbije i betlovala sa njiima za titulu najboljeg fristajlera u zemlji.

- Tu sve počinje neprestanim fristajlovima i prozivanjem sa ortacima na blejanje u kraju. Tada su me nafurali da bi trebalo da se prijavim, što sam i uradila, i prošla. Bilo je svakakvih priča, naravno - od toga da su neki momci izvisili zbog jedne devojke, do pitanja sa kim sam se, znaš već, da bi došla tu - seća se ona.

Kaže da je rano ispala sa takmičenja jer "nije dala ni deset odsto onoga što može."

- Nešto nisam bila u fazonu, zamalo da otkažem. A i sećam se komentara posle betla sa ortakom Bukom, kao "vidi ga što je nevaspitan al' je proziva". Pa to je sve deo takmičenja, nisam došla na betl da se mazim i grlim sa ljudime, nego da betlujemo - kaže Teodora.

Reklame

Njenu prijavu za betl pogledalo je više od sto hiljada ljudi na Jutjubu. Ubrzo nakon toga, za Koren Muzike izdala je singl Hladnija od leda, a za svoje tekstove kaže da je moguće da ne mogu svi da ih razumeju, već pre svega njeni ljudi. A to joj je najvažnije od svega.

- To je neki moj reprezent, moj kraj, moje odrastanje i moj život. Svi mi, realno, imamo istu tematiku, ali sve zavisi od toga ko je kako doživi i prenese. Ja svakako nisam ušla u rep priču zbog širokih narodnih masa, da bi na taj način postala neko i nešto. Mislim da sam i bez toga neko i nešto - kaže Ice Tea.

U naselju Meandri, prolazimo pored Osnovne škole "Sutjeska", gde je Teodora učila da čita i piše. Na sred velikog fudbalskog terena pored škole zatičemo komšinicu u zen fazi meditacije. Teodora nam kaže da je to njen običaj već godinama.

Vodi nas da vidimo "najbolji zemunski štek" - park Jelovac. Do pre desetak godina, ovde je bila poljana sa jednom klupom i jednom banderom, a danas je verovatno najveći i najlepši park u Zemunu. Neki mediji su pisali da je 2004. godine kompanija „Delta M" Miroslava Miškovića ponudila najpovoljnije uslove za izgradnju skladišta na mestu nekadašnje ciglane braće Jelovac.

Početak radova sprečili su stanari naselja Kalvarija, prikupljanjem potpisa i pritiskom na lokalnu vlast. Građanska akcija je bila uspešna i 2007. godine Jelovac dobija današnji izgled. Ogromna zelena površina, ispunjena uličnim teretanama, decom iz okolnih škola, kućnim ljubimcima i sportskim terenima na kojima se tradicionalno održavaju humanitarni turniri za pomoć porodicama Zemunaca koji više nisu sa prijateljima u kraju i na tribini. Na zidovima širom naselja naslikani su portreti mladih nastradalih momaka iz komšiluka.

Reklame

Sa zgrade jednih od visokospratnica Masarde pruža se baš gotivažica pogled na ceo Zemun - stadion, Gardoš, kej, belaći, sa druge strane u izmaglici takozvane zmajeve kule -sve na dlanu. Priključuje nam se i ekipa iz kraja, te u takvom ambijentu sat vremena proleti u moru prepričanih dogodovština iz klinačkih dana, najsmešnijih scena u kvizu Slagalica i svega onoga što već čini jednu potpuno neplaniranu i opuštenu bleju pod još ono malo sunca što nam je ostalo.

Kada sam izneo sramnu istinu da do sada nisam obišao kulu Gardoš, uz opravdano "Sramoto!" zaključeno je da to mora da se promeni. Za samo 10 minuta, preko kaldrme smo stigli do kule i pogleda koji se sa brda Gardoš pruža na Zemun. Nismo se dotakli istorije, to uvek može da se gugla. Kada smo ispratili sunce, zaključili smo da je vreme da se pali.

- Baš je bio gotivažica dan - kaže mi Teodora na kraju.

Sada potpuno kapiram značenje te reči od deset slova.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu