Vozači GSP-a o najgorim stvarima sa kojima se susreću na poslu

FYI.

This story is over 5 years old.

Prevoz

Vozači GSP-a o najgorim stvarima sa kojima se susreću na poslu

"Sva sreća pa si žensko, inače bih te izlomio.“

Svaki posao je težak. Dobro, osim posla onog lika koji je zadužen da testira ukus sladoleda. Ali kada bih rangirao težinu poslova, vozači GSP-a bi se našli na samom vrhu te liste. Kao da vrućina, gužve i asfalt čiji se kvalitet može uporediti sa čvrstoćom korneta nisu dovoljni, već vozači moraju da trpe džangrizave drkadžije koji ih napinju zbog kašnjenja i pijane budale koji prete da će ispasti kroz prozor. Da, pored toga što je očigledno težak, njihov posao deluje i sumorno.

Reklame

Zato sam razgovarao sa nekoliko vozača GSP-a u Beogradu kako bih saznao šta je to što ih najviše izluđuje u njihovom poslu, šta je okej, a šta možemo da uradimo da im olakšamo. I da li je njihov posao zaista sumoran kao što spolja izgleda.

Nermin Mešanović, 24 godine vozi tramvaj

Šta vam najviše smeta u ovom poslu?

Nekultura, nekultura, nekultura. I kada bi se znalo šta može i šta ne može. Za sve je vozač kriv. Ne znam da li je u medijima nekada bilo da je putnik bio kriv za nešto. Najlakše je doći kod vozača i reći "Ti si kriv". Skoro se desila situacija, vozilo je bilo visokopodno imalo je šipku na vratima žena je pokušavala da unese rasklopljena kolica, a jednostavno nema dovoljno prostora između šipki da se unesu kolica. I sad žena gura, gura, dok vozač nije ustao i rekao "Zar ne vidite da ne može da prođe". Onda je ona počela da ga vređa i kasnije na društvenim mrežama napisala sve najgore o redu.

Kakve mejlove naši šefovi dobijaju od putnika, to je da ne poveruješ. Skoro su prijavili vozača, čoveka koji ne može da smisli duvanski dim, da je pušio u kabini u toku vožnje. Sva sreća pa postoje kamere, ali putnici to ne znaju. Ako si ga iznervirao nekim svojim postupkom, a ne zna kako da ti napakosti, napisaće ti prijavu.

Kako vi reagujete u takvim situacijama?

Ja sam oguglao na to. A i ovako sam mali, pa kada me incidentni putnici vide, odustanu od bilo kakve rasprave. Šalim se. Drugi kažu da delujem strogo. Ali ja se samo nasmejem i nastavim dalje.

Reklame

Šta biste izdvojili kao najveći problem?

Najveći problem imamo sa tzv. tramvajima Švajcarcima. Imamo ih već 16 godina, a ljudi i dalje ne znaju da se vrata automatski otvaraju i zatvraju. I onda me napadnu da sam im zatvorio vrata ispred nosa ili ne znam. Ako kasnite, uvek ste vi krivi, nikoga nije briga šta se usput desilo. I svi vas čekaju barem pola sata ili sat vremena, minimum. Nisam sreo čoveka koji mi je rekao "Gde ste do sad, čekam vas 15 minuta".

To je oduvek tako ili se nešto promenilo s godinama?

Drugačije je vreme bilo kada sam ja počinjao da vozim. Manje ljudi, manje saobraćaja, više poštovanja. Nekada si bio gospodin, sada si vozač.

Marija Lukić, od 2003. do 2013. vozila tramvaj. Sada vozi autobus.

Šta je teže voziti, tramvaj ili autobus?

Suštinski se mašine ne razlikuju, ali tramvaj je dosta teže voziti. Koleginicama i kolegama koje voze tramvaj treba dodeliti orden za hrabrost. Skretnice, guranje, vuča, sipanje peska u peskare, to su psihički i fizički opterećujuće radnje. Meni nije ležalo i zato sam čekala prvu zgodnu priliku da se prebacim na autobus.

Da li ste doživeli neku neprijatnost sa putnicima?

Pa nema previše tih situacija, a i ja ih brzo zaboravljam. Imam kratku memoriju za loše stvari. Jednom sam se našla u onoj grupi Uživo iz beogradskih tramvaja i buseva – najgora grupa koja postoji na Fejsbuku. Slikali su me i napisali nešto tipa "Da li se osećate sigurno kada vas vozi žena". I bilo je negativnih komentara koji uopšte nisu prijatni, ali bilo je i dobrih.

Reklame

Najviše ima iščuđavanja, još uvek ljudi ne mogu da prihvate da ima žena vozača autobusa, a ima ih puno. Sve što rade muškarci, mogu da rade i žene.

Desilo mi se da su neki ljudi pokušavali kolima da stignu autobus kako bi neko iz auta prešao. Tako su išli možda dve- tri stanice, ne znam, jer ih nisam videla. Ljudi ne znaju da je auto uži od autobusa i kada se nalazi tačno iza autobusa, ja ne mogu da ih vidim. Na kraju su kolima preprečili autobus. Dolazi jedan od njih do vrata i kaže "Sad ću koske da ti polomim." Nisam znala o čemu se radi. "Četiri stanice mi jurimo da pređe kod tebe, a ti mu zatvaraš vrata ispred nosa. Sva sreća pa si žensko, inače bih te izlomio".

Kako reagujete u tim situacijama?

Ne volim da upadam u verbalni konflikt sa ljudima. Uvek gledam da nekako izbalansiram i da ne utiče na dalji rad, na dalju raspravu. Jer sve te verbalne rasprave ometaju vozača, a i onda se drugi ljudi priključe, tako da zakon mase preovlada. Kada su i neke manje stresne situacije, imam mikrofon i kažem "Nemojte unositi biciklu unutra" ili "Sklopite kolica". Ali tada sledi ono „Tvoj posao je da ćutiš i da voziš". Ranije su poštovali vozače, sada više ta kultura ne postoji. Ako procenim da je situacija nebezbedna i da bi neko mogao da se povredi, mogu da odlučim da ne nastavim vožnju dok se ne ispune moji uslovi. Imamo i naše alarme, možemo da se obratimo rasporedu za pomoć.

Radomir Gordić, 28 godina vozi autobus

Šta vam najviše smeta na ovom poslu?

To što svi znaju svoja prava, a izgleda da niko ne zna svoje obaveze. Glavni argument im je "Imam pravo! Ko kaže da nemam pravo?" Ljudi misle da mogu da unose sve. Naravno da je u redu ući sa psom, ali pas mora biti u torbi. Ili majke sa decom u kolicima koje ne sklapaju kolica. Po zakonu i našem pravilniku, kolica moraju da se sklope. A ti pravilnici su napisani upravo zbog bezbednosti putnika i ostalih učesnika u saobraćaju. To niko ne poštuje i onda dolazi do sukoba, a putnici u većini slučajeva podržavaju tu osobu. Najviše mi smeta nekultura i bezobrazluk. Svaka greška može da se oprosti ako je neko fin i
vaspitan, a vređanje i nasilno ponašanje ne.

Reklame

Da li je stresno voziti autobus?

Nije stresno, ali je jako važno da ste koncentrisani, pažljivi, što bi rekli "četvoro oči otvorene". Gotovo niko ne poštuje to što treba da vas puste da se uključite u traku sa stanice. Ne propuštaju, već samo nastave kao da ne postoji autobus. Ja da ne pazim, mogao bih u proseku dvadeset puta dnevnog da uradim nekog, a da opšte ne budem kriv.

Mirjana Anđić, od 2001. vozi tramvaj

Zašto je teže voziti tramvaj od autobusa?

Verovatno zbog zaustavnog puta koji je tri puta duži nego kod autobusa, zbog nemogućnosti da se skrene, parkiranih vozila, mogućeg izletanja na šina. Ali meni to zaista nije stresno. Volim ovaj posao i uživam u vožnji. Da li ste doživeli neku neprijatnost sa putnicima?

Imala sam prošlog meseca situaciju kada je dete, možda četvrti razred, stajalo na šinama. Ja prilazim, ono se ne pomera. Kada sam u potpunosti stala, dečko je ušap u tramvaj, i bez problema seo na prvo sedište. Ustala sam i pitala "Izvini, je l' si ti neki mangup sad?", a on meni odgovara "Jesam". Onda sam tražila broj telefona roditelja, da ih pozovem i kažem kako se ponaša. Rekla sam mu da ću pozvati policiju ako mi ne da broj roditelja. Ja za ovih 16 godina nisam veću drskost doživela. Ja jesam ukočila, ali šta da se desio neki problem sa kočnicama, da je bilo klizavo. Imaju i one igre tzv. kukavice, ko će zadnji da se pomeri sa šina.

Kako reagujete kada vas neko od putnika smara, a sigurno ima takvih.

Reklame

Stvarno izbegavam bilo kakve konflikte. Imam kabinu, imam vrata, pa su retke situacije kada imam loša iskustva sa putnicima. Zbog tih vrata se osećam bezbednije, verovatno i oni odustanu od rasprave.

Šta vam smeta u ovom poslu?

Taj nedostatak ljubaznosti i kulture. Skoro je jedna gospođa počela da paniči "Otvorite mi vrata, otvorite mi vrata", a postoji dugme. Ja ustanem, izađem iz kabine, dođem do vrata, pritisnem dugme i kažem "Izvolite", a ona mi odgovara "Što ste vi bezobrazni".

Još na VICE.com:

Deset pitanja koja ste oduvek hteli da postavite BusPlus kontrolorki

Devet stvari koje će ljudi zauvek raditi u gradskom prevozu

Uživo iz beogradskih tramvaja i buseva: Šta radimo, kakvi smo i kada je dosta