U šest posle podne skrenuli smo na autoput broj 12 prema Gaskojni, u Severnoj Dakoti. Vozili smo se kroz Srednji Zapad već nedelju dana.- Misliš li da ćemo stići?- Stići ćemo.Sunce je nestajalo u nekakvom zlatnom prerijskom zalasku kakve viđate u Marlboro reklamama ili fikcijama fanova Regana. Bio bi to lep prizor za nas da tog dana nismo bili zabrinuti oko toga da li ćemo uspeti da vidimo kejstounski XL Cevotok. Nestala je mreža na telefonima. Ja sam se nadao; Pit je bio odlučan.
Reklame
Provozali smo se kroz centar grada, pa preko grebena.- Da li bi trebalo da se okrenemo?- Posle sledećeg brda.Naš kombi sa dvanaest mesta je bio prazan, osim Pita i mene i mangupskih duhova rok turneja iz prošlosti.I odjednom, pojavilo se, ispod nadvožnjaka auto-puta: kilometri i kilometri svetlozelenih cevi prečnika pola metra, postavljene u visinu kilometrima naokolo. Spokojstvo kojim odiše je upečatljivo i razočaravajuće u isto vreme. Za nešto što je toliko skupo i o čemu se intenzivno debatovalo, pomislili biste da će biti demonstranata, propagande, makar jednog malog znaka. Ali nedostatak pompe odgovara stanju. Uvek tokom razgovora i stezanja pesnica, dominiraju oni koji govore najglasnije, eleminišući tako bilo kakvu vrsti kompromisa. Izbliza, naftovod nije toliko zastrašujući.Nije metal koji je tamo razbacan taj koji priča priču Kejstouna. Ne, to su farmeri i radnici koje smo upoznali na putu. Za ljude kao što je Bil Šil, gradonačelnik Stil sitija (broj stanovnika 61), kod koga će se cevovodi povezati sa drugim cevima koje vode kanadsku naftu do rafinerija i luka na američkoj Obali, ovaj projekat znači rad, hranu na stolu, plaćanje poreza, i na kraju krajeva opstanak njihovog grada.U okrugu Jork, Rik Hamond i njegova porodica stepskih farmera iz Nebraske borili su se protiv cevovoda na svakom koraku poslednjih šest godina. Njemu je na umu rizik od izlivanja nafte, koja bi kontaminirala prečišćivač vode u Ogalali iz koga se njegova porodica snabdeva vodom, kao i njihovi usevi od kojih se izdržavaju. Kao i oni sa druge strane debate, i Hamond gleda na cevovod kroz prizmu preživljavanja.
Reklame
Daleko severnije, u Stjuartu, u Nebraski, ulice su bile prazne zato što je lokalni ženski košarkaški tim igrao državni plejof. Imena košarkašica pojavljivala su se na velikim plakatima dok smo prolazili kroz grad. Centralni bar u Glavnoj ulici ne izgleda kao mesto gde možete da nađete ljude koji se u bilo čemu slažu sa našim aktuelnim predsednikom. Živopisan znak visi iznad bara : "dobro došli u Ameriku, sada pričajte engleski i nećemo zvati policiju", sa dva revolvera naslikana ispod.- Da ne poznajete slučajno Lojda Hipku? - pitam barmena dok zavšravam ručak: som sa sokom od paradajza uz badvajzer. Pokrovitelji su odmah progovorili, osuđujući cevovode i dajući mi broj telefona koji treba da pozovem.Pola sata kasnije stali smo kod farme u vlasništvu Vina Hipke, Lojdovog brata. Hipkovi su farmeri koji su se ujedinili protiv TransKanada cevotoka. Vin, u svom Stesson šeširu i pikapu, prevezao nas je preko svoje zemlje, ogorčen.- Sve ovo je toliko politizovano i vođeno novcem. Nema zdravog razuma u celoj priči - kaže on.Malo dalje niz put, u kući njegovog brata, upoznali smo i njegovu snaju, Vensil. Ona nam je pokazala svoj bunar, kroz koji će cevotok proći. - Govore da će sve ovo imati beznačajan uticaj. E pa, mi smo ti beznačajni.U vestima, cevovod je mrtav. Stavljanje vetoa na tačku ponosa Kongresa koji drže Republikanci bila je pobeda za Obaminu administraciju. Ali na farmama u Nebraski, rezervatima u Južnoj Dakoti, i naftnim gradovima Montane - u zajednicama koje cevi vide i kao propast i kao spas - postojao je redak konsezus na obe strane. Administracije se menjaju, lideri dolaze i odlaze, ali ovde je previše novca, previše ponosa i previše politike umotano u cevi Gaskojna, naftu Fort MekMuraja, i vodi Ogalale da bi se ovo tek tako završilo.
Reklame
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i InstagramuFotografije pogledajte u nastavku :