Reklame
Ова прича је преко 5 година.
Sport

​Zašto navijači ne koriste levi kroše?

Sklepati detaljan psihološki ili sociološki profil navijača posao je smislen samo uglednim stručnjacima koji su tribine u najboljem slučaju videli na televiziji.

pisao Marko Lovrić
04 Decembar 2014, 2:04pm

Navijači Sent Paulija spadaju među najpoznatije levičare. Foto: Flickr

Biti navijačem nepatvorena je romantika. Davati glas, ruke, srce za gol, za trenutak u kome će navijač zaboraviti sve ljudske potrebe jurišajući pravo ka sreći, šamar je sistemu, živom i malignom zahvaljujući trudu koji čovek ulaže da zadovolji bazične zahteve tela i društveno drilovane duše. Tragati za ekstazom, a ne za ciglama Maslovljeve piramide potreba, kontrakulturno je, a taj je tragač često i mlad. Ko na tribinama u ruci ima fakultetsku diplomu ili radnu knjižicu, već je veteran.

Sklepati detaljan psihološki ili sociološki profil navijača posao je smislen samo uglednim stručnjacima koji su tribine u najboljem slučaju videli na televiziji. „Na stadionu sam upoznao i najbolje i najgore ljude koje poznajem", kaže jedan sagovornik VICE-a. Ali činjenica je da stadioni kipe energijom romantike, kontrakulture i mladosti, važnim preduslovima za razvoj radikalnih političkih ideja. A ta energija daleko češće udara desnim nego levim krošeom. VICE je odgovor na pitanje zašto su navijačke tribine od Pariza do Moskve mahom desničarske prepustio kome treba – samim navijačima.

Dražen Lalić je jedan od najpoznatijih hrvatskih sociologa, redovni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, ali ta ga društvena poželjna članstva nisu zavela da zaboravi da će zauvek biti deo slavne „Torcide", najvatrenijih navijača splitskih „bilih", zbog kojih su Hajdukovi stadioni Plinara i Poljud uvek i svakome bili paklom. Lalić, dakle, jeste sociolog, ali i navijač, i zna šta priča.

„Prije svega, nužno je razlikovati odnos organiziranih navijačkih skupina, ,ultrasa', prema politici u zemljama tzv. stare i nove (postkomunističke) Europe. U prvoj znatno više nego u drugoj postoje skupine koje su dominantno ljevičarske orijentacije (skupine Olimpique Marselleisa, Barcelone, Livorna, St. Paulija, Rome i nekih drugih klubova), iako su i u tim zemljama prisutnije navijačke skupine koje su izrazito desničarski usmjerene (najizrazitije navijači Lazia, Fiorentine, Intera, PSG-a itd.).

Poznati desničari: Navijači Intera - Foto: Flickr

Također, što se tiče stare Europe nužno je uzeti u obzir da većina navijačkih skupina u zemljama na sjeveru kontinenta nema profiliran odnos prema politici, dok je bitno drugačija situacija vezana za to u zemljama južne Europe (posebno u Italiji i Grčkoj, ali i u Francuskoj). Naposljetku, treba imati na umu da su i unutar navijača nekih klubova prisutne razlike u odnosu prema politici, pa primjerice čak i unutar navijačkoga korpusa Rome posljednjih godina, kako sam saznao, postoje neke desničarski orijentirane podskupine."

Navijači su Rome, najvoljenijeg kluba glavnog grada Italije, bili možda i najpoznatiji primer organizovane levice na stadionu, a onda su vratolomno skrenuli, te njihova tribina na utakmicama protiv levičarskog Livorna ume izgledati kao prodajni sajam fašističkih memorabilija – scenografiju čine Dučeove slike, keltski krstovi, pa čak i Reichskriegsflagge, ratna zastava Trećeg rajha. Takvoj se konverziji ne može naći jednostavan razlog, podseća Dražen Lalić.

„Razlozi zbog kojih u zapadnim zemljama (stara Europa) među organiziranim navijačima ima više skupina koje su ekstremno desničarski nego ekstremno ljevičarski orijentirane su raznovrsni. Po mom uvidu se ti razlozi naročito odnose na potrebu navijača da provodeći svoj subkulturni ritual provociraju službenu kulturu i tako skrenu pažnju sportske i šire javnosti na sebe, kao i na okolnost da se među ultrasima često više izražavaju antagonizirajući potencijali nogometa nego homogenizirajući."

„Primjerice, isticanje poruka vezanih za Če Gevaru kao ikonu pop-kulture u cijelosti svakako je manja provokacija nego isticanje takvih poruka koje se odnose na Hitlera ili Dučea. Tome svakako treba pridodati okolnost da je kultura ultrasa u svojoj naravi mačistička, što je u priličnom nesrazmjeru s uglavnom rodno osviještenom kulturom radikalne ljevice unutar koje dominiraju vrijednosti pacifizma."

„Širi politički i društveni kontekst navijačke scene u posljednjih godina određen je obnovom desnice i posebno radikalne desnice u mnogim zemljama Europe, kao i opadanjem intelektualnoga utjecaja ljevice, naročito socijaldemokratske (još od pedesetih nije bilo manje lijevo orijentiranih intelektualaca i umjetnika nego što ih je danas) u za to povoljnim uvjetima ekonomske i društvene krize, koja je u nekim zemljama manifestna, a u drugima latentno prisutna", kaže Lalić.

Lalić ovime skreće pažnju na licemernost kulture kapitalizma – politički je korektno mahati zastavom sa likom Če Gevare, pobunjenika svedenog na vorholovsku, po sistem bezopasnu ikonu, a zabranjeno je, te stoga privlačno provokativno, mahati ratnom zastavom Rajha, iako je za kapitalistički društveno-ekonomski sistem Hitler daleko prihvatljivija figura od autentičnog Če Gevare.

Dvoličnost potiče otud što se između radikalno levog i radikalno desnog krošea politička elita mora opredeliti za desni, jer on garantuje opstanak privilegija i nje i njenih kapitalističkih naredbodavaca, ali u javnosti mora nositi makar i napuklu masku levice, masku brige za potlačene, jer su potlačeni većina biračkog tela. I navijač će, budući kontrakulturan, često napasti krinku umesto pravog lica.

„Sve navedeno vrijedi i za navijačke skupine u zemljama postkomunističke Europe, a u svakom slučaju i za skupine u zemljama bivše Jugoslavije, koje su već dulje vrijeme avangarda estremnoga navijaštva na tom prostoru, posebno skupine iz Srbije i Hrvatske. Službena kultura javno ističe vrijednosti tolerancije, antifašizma, multikulturalnosti i slične koje promiče Europska unija, što postaje posebno zahvalna meta organiziranim ekstremnim navijačima.

„Naravno, tome treba dodati i okolnost da su države bivše Jugoslavije ustvari dvostruko poratne države (vezano za ratove u devedesetima i za Drugi svjetski rat, koji je u tim državama znatno bio građanski rat s naročito teškim posljedicama i utjecajima na političke preferencije potomaka), pa propusti suočavanja s prošlošću pridonose vrijednosnoj osnovi radikalno desnoga navijačkoga izražavanja. Tome svakako doprinose i učinci kulturno-hegemonske socijalizacije mladih koje su putem obrazovnoga sistema i medija provodile HDZ, Socijalistička stranka Srbije, nacionalno orijentirane stranke u BiH i slične manje-više nacionalističke partije koje su imale vlast. Pritom treba u svakom slučaju uzeti u obzir da se mnoga postkomunistička društva, a svakako većina zemalja bivše Jugoslavije, već dulje vrijeme izložena dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi koja posebno teško pogađa baš mlade, što povećava spremnost dijela mladih da na tu krizu reagiraju prihvaćanjem nacionalizma, rasizma i drugih vrijednosti i ideologija ekstremne desnice, koja su im zbog njihove iščašene socijalizacije sigurno razumljivija nego ideje vodilje i ideologije ljevice", zaključuje Lalić.

Andrej, navijač Partizana, čovek koji je podjednako veliko ime izgradio i u intelektualnom i u navijačkom univerzumu, podvlači da ni sam moderan fudbal nije nimalo pogodno tle za rast levih cvetova.

„Moderan fudbal je praktično korporativna stvar i nije realno ni očekivati da se radnička klasa organizuje na tribinama sa kojih je proterana."

Proterana nije još, ali se u zapadnoj Evropi grčevito prstima drži za svoje stolice jer je korporativni fudbal goni bezumnim cenama ulaznica za utakmice. Englezi su nedavno izračunali da je cena najjeftinijih karata, onih namenjenih najvatrenijim navijačima, u poslednje tri godine porasla dvostruko više čak i od stalno rastućih troškova života.Romantizam navijaštva neprijatelj je profitabilnosti savremenog fudbala, koja može opstati samo ako je fudbalska utakmica čist „mejnstrim", događaj za celu dobrostojeću porodicu, zabava u rangu pop-koncerta, te je iz perspektive kapitalističke ekonomije željeni ishod išutirati sve kontrakulturno sa navijačkih tribina, ne samo političko. Levica je tu samo prva žrtva.

No kao što se od levice i očekuje, žrtva se još ne da. Pol Ridi je Irac koji već deceniju živi u Španiji i vatreni je navijač Raja Valjekana, prvoligaša, ali i kluba na koji gotovo nijedan stranac ne pomisli kada razmišlja o madridskom fudbalu. A Rajov je stadion, Valjekas, živ – veoma živ – dokaz da navijačka tribina i danas, uprkos svemu, može da bude levičarska.

„Valjekas je uvek bio kraj radničke klase. Bio je predgrađe, samostalno selo dok ga pedesetih nije progutalo širenje Madrida. Tokom šezdesetih je bio popularan među migrantima koji su tragali za boljim životom u glavnom gradu, i pod Frankovim je režimom razvio reputaciju oblasti otpora prema diktaturi. Čak i danas, čim ostaviš za sobom krajeve srednje klase i pređeš Puente de Vallecas, osetiš političku agitaciju u vazduhu. Posvuda su posteri koji pozivaju na proteste protiv rezanja socijale i svi grafiti su levičarski. No, tribine su nam postale politizovane tek krajem osamdesetih, sa evolucijom navijanja i pojavom ultra grupa. Bukaneros nisu aktivni samo na dan utakmice, već smo uvek prisutni na marševima protiv nepravdi, socijalnih rezova i na antifašističkim demonstracijama. Organizujemo i antirasističke događaje – koncerte i fudbalske turnire, a svakog Božića skupljamo igračke za neprivilegovanu decu", priča Pol Ridi za VICE.

Ridi nije pesimista kada je reč o navijačkoj levici.

„Ne bih nužno zaključio da su evropske tribine tako dominantno desničarske. U istočnoj Evropi su svakako, sa retkim izuzetkom poput praškog Bohemijansa, NK Zagreb, zeničkog Čelika ili kijevskog Arsenala, ali u Španiji je pedeset-pedeset. Ultra grupe Sevilje, Deportiva, Atletika iz Bilbaoa, Osasune, Selte i Real Sosijedada levičarske su. I druge velike evropske fudbalske nacije, poput Nemačke, Francuske, Grčke, Turske ili Švedske imaju značajne levokrilne navijačke grupe."

Srbija, naravno, nikada neće imati švedski standard, ali Pol veruje da bi mogla imati barem švedsku raznovrsnost u ideologiji navijačkih tribina. A tome bi pomoglo i kada intelektualci ne bi patili od predrasuda formom identičnih onima koje rastu na stadionima.


„Reći da su navijači prizemni isto je što i reći da su Hrvati ili Srbi ružni, a to čine baš ljudi koji drže da su lišeni takvih predrasuda. Na stadionu sam upoznao i najbolje i najgore ljude koje poznajem", kaže Andrej.

Pratite VICE: Facebook i Twitter.

Tagged:
Vice Blog
Kultura
Navijači
Levica
Desnica
Levičari
Desničari