Slađana Nina Perković o knjizi "Kuhanje" i ženama koje uzimaju stvari u svoje ruke

"Bitno mi je bilo da moje junakinje ne budu žrtve".

|
16 Februar 2019, 7:00am

Sve fotografije: Dalibor Samac

"Sjede za stolom. Ona sa jedne, on sa druge strane. Između njih je lonac iz koga se puši pileći paprikaš. Ona uzima u ruku kutljaču, nagne malo lonac, pa pažljivo zagrabi po dnu ne bi li uhvatila i zadnji komadić mesa. On voli meso i ne može zamisliti ručak bez njega. Njoj je svejedno. Potpuno je izgubila apetit. Sebi u tanjir naspe tek malo rijetke supe i koji krompir..

— A hljeb? Nisi nam odrezala hljeba."

Slađana Nina Perković ima 37 godina i rođena je u Banjaluci, gde je diplomirala novinarstvo. Nakon što je dobila stipendiju francuske vlade, završila je i postdiplomske studije na Sorboni. Kaže da trenutno živi i radi u vozovima i avionima na relaciji Pariz–Banjaluka. „Kuhanje“ je njena prva knjiga. Iako prvenac, ona u njemu jasno razvija vrlo autentičan jezik, a njime i specifičnu atmosferu bogatu mirisima, ukusima, mentalnim stanjima. Njene reči su poput sveže naoštrenih kuhinjskih noževa: oštre, jasno definisane i glasne, ili poput kafe koje vri: uztalasane i neobuzdive.

"Kuhanje" se sastoji iz dvanaest priča koje pričaju žene, i to one žene koje se nalaze oko nas ili čiji deo bar malo mi nosimo u sebi. U svojoj realnosti one kuvaju ručak, kafu, pišu pisma, farbaju kosu, preterano piju, završavaju na podu, vode dnevnik, kupuju čarobne krede protiv bubašvaba, sanjaju da muževima skuvaju glavu i sabotiraju advokatske kancelarije u kojima rade kao recepcionarke. Ali u njihovoj glavi i u njihovim snovima odvija se nešto potpuno drugačije. Na vrlo vešt, morbidan i često šaljiv način, ova autorka nam priča priče o ženama koje ruše razne vrste granica koje se nalaze u društvu koje ih okružuje, u njihovim glavama ili u glavama ljudi sa kojima žive.

Nakon Rumene Bužarovske i njene zbirke priča "Moj muž", ovo je definitivno još jedno književno delo i još jedno značajno ime na sceni regionale književnosti koje nam je omogućilo da iskustva žena i njihove misli čitamo iz jedne realne perspektive.

Pričala sam sa Slađanom Ninom o njenim raznovrsnim junakinjama, otome šta sve predstavlja "kuhanje", i koji je njen tajni začin kada je u pitanju pisanje.

Ovo je tvoja prva zbirka priča. Svaka priča je samostalna i nezavisna, a opet svih dvanaest imaju puno toga zajedničkog, pre svega, rekla bih, neku atmosferu koju si uspela da uspostaviš. Ipak, pisane su u različitim formama, ambijentima, dobima, sa različitim likovima. Reci mi nešto više o samom nastanku zbirke. Koliko dugo si pisala ove priče, gde su one nastajale, šta te je teralo da ih pišeš?

Prije nekih dvanaestak godina stigla sam u Pariz sa ruksakom na leđima u kome je bio spakovan sav moj dotadašnji život. Imala sam 25 godina, dobila sam stipendiju francuske Vlade i primljena sam na postdiplomske studije na Sorboni. Malo je reći da mi je glava bila kao balon. Međutim, život nije ispao baš onako kako sam ga zamišljala. U mom prvom stanu u Parizu nisam imala priključak za internet, ni TV i bila sam, ako ćemo iskreno, primorana da se suočim sa samom sobom. Toliko toga sam morala naučiti, čak i da skuham ručak, pa sam svakih pet minuta zivkala jednu drugaricu da provjerim da li se špagete kuhaju u hladnoj ili ključaloj vodi i slične gluposti. Zahvaljujući toj hroničnoj samoći, čitala sam sve što mi je stizalo pod ruku, a onda sam počela i pisati. Imala sam vremena na pretek, toliko da sam čak napisala i jedan roman, ali bilo je to užasno dosadno i patetnično štivo koje sam, na sreću, izbrisala. Tako da su priče koje su ušle u sastav "Kuhanja" nastajale prilično dugo, godinama.

Priče su ispričane različitim tehnikama: od forme ispovesti, do dnevnika pa sve do strogih dramskih dijaloga. Da li si tako pisala zbog dinamike ili si eksperimentisala sa formama?

Priče su prvenstveno bile neka vrsta stilskih vježbi. Na primjer, čitala sam jednu knjigu francuske, konceptualne umjetnice Sophie Calle, o njenom putovanju, mislim, na umjetničku rezidenciju u Japan i to vozom preko tadašnjeg SSSR-a, a sve to kako bi lakše prebrodila ljubavni brodolom. Tada mi je na pamet pala ideja da napišem priču u formi pisma o jednoj ženi koja neprestano putuje vozovima, jer jedino tako, sa fizičke udaljenosti može da voli svog partnera. Za inspiraciju mi je poslužilo i jedno putovanje vozom u Bosni. Probudila sam se veoma rano jednog jutra u Banjaluci, nisam znala šta drugo pametno da radim, pa sam zapucala na željezničku stanicu. Kupila sam voznu kartu do Novog Grada ili Bosanskog Novog, kako vam drago, popila tamo kafu i vratila se. U Bosni šta god radite, to dobije neki nevjerovatan ton, takav da od svake sitnice možete napisati priču.

U nekim pričama tvoje junakinje kuvaju pileći paprikaš, u nekim kafu, u nekim glave svojih muževa, a u ostalima se kuhanje odvija u njihovoj glavi. Šta za tebe predstavlja “kuhanje” i zašto zbrika priča nosi baš ovaj naziv?

Naslov "Kuhanje" je prvenstveno igra riječi, u smislu nešto se kuha, nešto će se desiti. Ali ono što se desilo jeste to da je većina pomislila da je u pitanju kuharica, knjiga recepata. Kada u knjižari hoćete da nađete moju knjigu, prodavači će je u osamdeset posto slučajeva potražiti pored Džejmija Olivera. Dešavalo mi se da su me čak pojedini rođaci zvali i čestitali mi na objavljenoj knjizi ujedno hvaleći moje kulinarsko umjeće koje sam nasljedila od bake. Nastranu što baka nije bila neka strastvena kuharica i to što me nije naučila ni jaje da skuham.

1544102758176-IMG_5023

Mnoge od tvojih junakinja iz priča suočavaju se sa različitim problemima koji su bliski velikom broju žena u našem društvu: sa ličnim nezadovoljstvima, neostvarenostima, neuspesima, sa usamljenošću i nerazumevanjem sredine. Vode introspektivne monologe. Da li izlaz je iz njihove situacije upravo to što su ispričale svoju priču? Koliko su nam potrebne priče sa pravom ženskom perspektivom i zašto su one važne?

Ono što mi je bilo bitno kada sam pisala ove priče jeste to da moje junakinje ne budu žrtve. Htjela sam da one budu žene koje uzimaju stvar u svoje ruke, pa makar kada je u pitanju premjeravanje frižidera i razmatranje da li će u njega moći ugurati tijelo svog muža kada ga skrate za glavu ili preduzimanje svih neohodnih mjera da muža izvuku iz blatnjavog rova.

Željela sam da moje junakinje kuhaju, farbaju kosu, čuvaju unuke, ali i izlaze, putuju, pišu, piju, sabotiraju advokatske kancelarije u kojima rade kao recepcionerke. Htjela sam čuti kako te moje "obične" žene razmišljaju, bez obzira na njihove očeve, muževe, djecu...

Mislim da je potrebno da čitamo i čujemo priče iz ženske perspektive, i da to treba početi još u djetinjstvu. Ja sam odrasla čitajući priče o princezama koje prespavaju svoje najbolje godine čekajući da dođe neki tip i probudi ih. I odvede u svoj dvorac, da rađaju, kuhaju, heklaju. Želim svojoj kćerki da čitam o ženama koje se i same bore protiv zmajeva koji bljuju vatru i nadmudruju se sa zlim vješticama.

Negde na sredini tvoje knjige nalazi se priča o Crnoj i Sijedoj koja zauzima posebno mesto i koje imaju poseban tretman. Zašto si izabrala baš njih da budu jedine nasmejane junakinje ovih priča, šta one simbolišu?

Dosta me je interesovao život žena, učesnica narodnooslobodilačke borbe. Većina ih je danas potpuno zaboravljena, iako su neke čak proglašene i za narodne heroje. Takav je slučaj i sa Vahidom Maglajlić, koja u svom rodnom gradu, u Banjoj Luci čak nema ni svoju ulicu. Em je bila komunistkinja, em ima pogrešno ime za ukus tamošnje javnosti, a takve stvari se u ovo vrijeme teško opraštaju. A te žene, ne samo da su se borile protiv fašizma, već su morale ustati i protiv svojih roditelja i patrijarhalnog uređenja u kome se znalo gdje je ženi mjesto. A ono sigurno nije bilo na partijskom sastanaku, u rovu, na prvoj borbenoj liniji, u štabu brigade. One su se borile na dva fronta, za slobodu svoje zemlje, ali i za svoju slobodu. U priči o Crnoj i Sijedoj poželjala sam im dati bar mali osmijeh na lice, malu satisfakciju da nadžive svoje muževe i da na miru mogu sjediti ispod starog hrasta, uživati u svom prijateljstvu i duvanisati.

1544450975221-IMG_5023-1

Balkanska podela rodnih uloga i izraženi patrijarhat jasno je vidljiv u tvojim pričama. Ali ipak, čini se da su muškarci ti koji gube i na kraju stradaju jer završavaju ubijeni, bar u glavama junakinja, a one su te koje "ne žele da umru i imaju vremena kad će da budu mrtve".

Strašno me nervira to uporno razdvajanje i insistiranje na različitosti između muškaraca i žena. Bebama koje su se tek rodile kupuju se benkice određene boje, a kad malo porastu, ako vam kćerka voli divlje životinje, moraćete krišom ići na odjel za dječake da biste kupili majicu sa likom krokodila. Po nekom nepisanom pravilu, dječaci vole astronaute i dinosauruse, djevojčice mace i cvjetiće. Ali da je samo odjeća u pitanju, nego djecu razdvajaju i kada su u pitanju igračke, ali i knjige. Jednom sam čak vidjela da postoji i "Nauči da crtaš - za dječake" i "Nauči da crtaš - za devojčice". To insistiranje na našoj različitosti se samo nastavlja kako rastemo, pa tako to utiče i na krpuna egzistencijalna pitanja kao što je izbor zanimanja i ide tako daleko da žene za isti posao budu manje plaćene od kolega muškarca i tako dalje.

To što sam željela da postignem jeste da žene, ali i muškarci požele odrubiti glavu tom kompletnom nepravednom sistemu. Naravno, svjesna sam koliko je to komplikovan i dugačak proces, pa ću za početak biti zadovoljna, ako bar i jednom čitaocu izmamim osmijeh na lice i podstaknem ga, svakako ne na ubistvo, već na razmišljanje.

Koji je savršeni recept za čitanje tvojih priča?

Neke priče u "Kuhanju" se dešavaju u periodu prije ovog posljednjeg rata, neke u toku, a treće dosta kasnije, i radnja im je smještena u jednom pariskom predgrađu i u Andaluziji. Kako nisu hronološki poredane, mogu se čitati kako vam je volja.

Koji je tvoj omiljeni začin u pisanju?

Moj omiljeni začin? Rekla bih dobra kafana u kojoj vas konobar ostavi na miru da pišete i ne piri vam iznad glave, jer dva-tri sata cijedite istu šoljicu kafe.

Šta nam sledeće kuvaš?

Upravo sređujem tekst novog romana. Kad kažem sređujem, to znači da se nerviram, brišem pasuse, cijela poglavlja, hodam po kući, prijetim da ću napustiti pisanje i otići u selo da se bavim uzgojem organskog voća i povrća. Ali onda opet sjednem ispred kompjutera i tako u krug. Ako sve bude po planu i programu, roman će biti gotov do proljeća. Naravno, u mom životu nikada ništa ne može ići glatko, tako da ćemo vidjeti šta će biti od svega toga.

Srećno sa romanom i hvala na intervjuu!