Zavirili smo u tajne, bolesne rituale američkih bratstava
Sve fotografije: Endrju Mojsi

FYI.

This story is over 5 years old.

fakultetska bratstva

Zavirili smo u tajne, bolesne rituale američkih bratstava

Nakon imenovanja u Vrhovni sud Amerike jednog od članova bratstava optuženog za seksualno nasilje, pogledajte mračnu stranu sveta kroz koji prolaze mnogi moćni muškarci.

"Američko bratstvo" izgleda kao jedna od onih knjiga koje biste mogli da pronađete na tavanu a koja posle pokrene niz katastrofičnih događaja i na kraju dovede do pomora čitave vaše porodice. Sama njena fizička priroda, kao umetničkog predmeta, ukazuje na tajnovitost. Korice su joj meke, crne i uvezene u kožu, gotovo zavodljivog sjaja. Unutra su crno-bele fotografije, odštampane na sepijom obojenim stranicama, većina moderna i bezobraznija od onih koje ću opisati: muškarci u svečanoj odeći, sa kapuljačama preko lica, marširaju negde izvan kadra; lik povraća u kantu za smeće; goli baja šetka se sa jednom gojzericom na jednoj nozi. Neke su arhaične — minijaturne verzije Džordža Vašingtona kako prelazi Delaver; dvostraničje sa mnogim američkim predsednicima koji su učestvovali u raskalašnom životu; dagerotipija mladih ljudi, koji su diplomirali na Harvardu sa 18, kad je to bila velika stvar. Među svim tim fotografijama, krije se pravi pravcati vodič za rituale bratstava, u kom su zapisane inicijacije, pijanke, instrukcije za ceremonije sa svećama i dužnosti predsednika ogranaka.

Reklame

Dok je držim, osećam se kao da ne bi trebalo da je imam u rukama. Deluje — posebno u svetlu obnovljene rasprave u državi o seksualnom nasilju i drugim zločinima proisteklim iz raskalašnog života na fakultetima u Americi — kao kakvo ukleto izdanje.

Naravno, ona to nije. Ova nova knjiga decenijama je dug projekat Endrjua Mojsija, danas vanrednog profesora istorije umetnosti i vizuelnih studija na Kornelu. Tokom Bušovih godina, kada je i njegov brat došao da studira, njegov mlađi brat položio je zakletvu u jednom bratstvu i Mojsi je proveo veći deo njihovog zajedničkog boravka na faksu — i deo diplomskih studija (tamo je i doktorirao) — fotografišući njegove članove pod uslovom da ne imenuje njihov konkretan ogranak sem pod pseudonimom Psi Ro. Oduvek je želeo da sakupi te fotografije u nekakvu smislenu celinu, iako od starta nije bio siguran u detalje.

"Bilo je to nešto što sam smatrao da moram da uradim za naredna pokolenja", rekao mi je Mojsi. "Trebalo mi je vremena, međutim, da shvatim da je ovo knjiga o obećanjima koje neko da i potom o životu koji vodi, jedno mimo drugog."

To je u suštini jedan istorijski dokument o moćnoj — i agresivnoj — američkoj supkulturi. U jednom od pogovora u knjizi, Nikolas L. Sajret, predsednik katedre za ženske, rodne i studije seksualnosti na Univerzitetu u Kanzasu, sumira istorijat bratstava u Sjedinjenim Državama — kako su se pretvorili u tajne, istopolne klubove u kojima se muškarci zbližavaju ponižavajući jedni druge homoerotizmom, u kojima prijateljstva nastaju kroz "tajnovitost i sramotu" i u kojima je seksualno nasilje uobičajena stvar. (Kako Sajret piše: "Sociološki podaci o bratstvima iz proteklih 20 godina ukazuju na to da su braća iz bratstava sklonija tome da izvrše seksualni napad nego muškarci sa kampusa koji nisu njihovi članovi.") Uz pomoć ove statistike, on stavlja Mojsijeve fotografije u pravi kontekst. Objašnjava to bolje nego što bih ja ikad mogao: Sve se — inicijacije, posramljivanja, divlje žurke — dešava "iza zatvorenih vrata." A Mojsi ih je, ovde, otvorio za nas.

Reklame

Američko bratstvo takođe stiže u vreme kad je - u celosti ili bar delimično - razotkrivena mračna strana ustanova koja bi izričito trebalo da služe svojoj zajednici — katolička crkva , privatne škole, čitav američki politički sistem. Mojsi je svoju knjigu završio malo pre nego što je Donald Tramp nominovao Breta Kavanoa za Vrhovni sud. Ali u svetlu te sage (koja se završila Sa Kavanoom u Vrhovnom sudu), ona samo dobija na još većem značaju. Mislim da se ovakve fotografije više nikad neće snimiti.

VICE je razgovarao sa Mojsijem o američkim bratstvima i liderima, njihovoj ulozi u društvu, sveprisutnosti seksualnog napada na tim mestima, muškim prijateljstvima, posramljivanju, Dionisu i Masonima. Ovaj razgovor blago je redigovan da bi bio sažetiji i jasniji.

Neke slike ispod mogle bi da vam budu eksplicitne ili uznemirujuće.

VICE: Kakva je geneza Američkog bratstva? Možete li da objasnite proces stvaranja ove knjige fotografija i koliko vam je trebalo da je završite?
Endrju Mojsi: Bio sam stariji student kad je moj brat došao da studira. Pridružio se bratstvu, a ja sam se družio s njima. Sakupio sam popriličan broj njihovih fotografija a oduvek sam želeo da objavim knjigu. Projekat je započeo kao snimanje fotografija i pokušaj da se dočara jedan deo američke kulture. Nikad pre nije postojala knjiga fotografija o bratstvima a jedine stvari koje smo zaista znali o njima bile su na osnovu reportaža iz novina i holivudskih komedija. Smatrao sam da je to savršena tema za jednu knjigu fotografija. Bila je neko vreme kulturološki dokument — nikad nisam želeo da govori samo o tom konkretnom bratstvu, zato što je za mene bila važna kultura svih bratstava. Ja sam samo slučajno imao pristup jednom od njih. Cilj mi je, dakle, bio da napravim knjigu koja ističe razlike između kulture bratstava i ostatka društva. Na kraju sam shvatio da se kultura bratstava preliva na ostatak društva — shvatio sam, drugim rečima, kako treba da osmislim tu knjigu. Naročito zato što sam te slike napravio tokom Bušovih godina a imali smo vođu bratstva za predsednika. Počeo sam da se pitam koliko je američkih lidera bilo u nekom bratstvu. Ono, američki lideri prolaze kroz tu kulturu i to je zaista upečatljivo. A onda sam, znate, godinama kasnije, našao vodič za rituale.

Reklame

Kako ste to uspeli da nađete?
Bratstvo mog brata bilo je zatvoreno, posle perioda tokom kog sam ih fotografisao. Nemam pojma zašto — išao sam na diplomske studije na Berkli i, u jednom trenutku, morao sam da napišem disertaciju. Što znači da sam morao da prestanem sa fotografisanjem. I to se i desilo — ali onda sam čuo da je bratstvo zatvoreno, pa sam otišao tamo da to vidim. I zaista, vrata bratstva bila su tek tako otvorena a unutra nije bilo nikoga, što je bilo krajnje neobično. Ušao sam unutra — bio sam tamo samo ja u nečemu što je odavalo utisak ruševina tekovina kulture. Primetio sam da su i vrata glavne sobe ogranka — u koju mi nikad ranije nije bio dozvoljen pristup — takođe otvorena. Ušao sam u tu tajnu prostoriju koja mi je oduvek bila potpuno nedostupna, a na podu se nalazio vodič za rituale.

"Svako bratstvo ima par Bretova Kavanoa…"

To je suludo.
Jeste, suludo. Osećao sam se kao nekakav neobični arheolog. Znate, na Berkliju, ako postoji neka zgrada koja je prazna, za svega nekoliko sati pojaviće se skvoteri, a ovaj vodič, koji je delovao kao deo kulture koja tamo više ne postoji, završila bi u smeću. Postojala je samo jedna osoba kojoj je i dalje ona bila važno. A ta osoba sam bio ja.

Da imam nešto poput ovoga za rimske legije ili Teutonski viteški red, to bi bilo neverovatno otkriće. Na diplomskim studijama naučite da razmišljate tako da posmatrate širu sliku, a učeći istoriju umetnosti, mnogo sam razmišljao o tome šta to imam u rukama. Nisam imao pojma da li će knjiga ikad biti objavljena, ali sam mislio samo o tome koliko bi vredna ona bila, ako bi neki učenjak ili neko poput mene, stotinama godina od današnjih dana, naišao na vizuelni dokument šta je ta kultura obećavala sebi da će biti a šta je zapravo bila. Zato što je za mene to mnogo govorilo i o manama američke kulture uopšte — imate te visoke ideale a širom sveta vas doživljavaju, naročito posle Bušovih godina, kao nekoga ko nije uspeo da živi u skladu s tim idealima.

Reklame

Porazgovarajmo malo o teksturi knjige — njenom postojanju kao fizičkog predmeta. Ona gotovo izgleda zlo.
[Smeje se] Drago mi je da ste to rekli, zato što sam je eksplicitno dizajnirao tako iz tog razloga. Želeo sam mnogo toga da uradim — desi vam se to posle tako dugog vremenskog perioda — a jedna od tih stvari bila je da sam želeo da napravim knjigu fotografija pored koje biste se osećali kao da ne biste smeli da je držite u rukama. Mislim, kao što svaka druga knjiga fotografija izgleda kao da se ušli u likovnu galeriju.

Voleo bih da mogu da napravim ubedljiviju poentu, ali ne mogu da se otrgnem utisku da u rukama držim Američko bratstvo u trenutku kad govorimo o godišnjaku Breta Kavanoa i kalendaru iz osamdesetih, tim drugim neobičnim savremenim artefaktima. Ne znam — to je kao da sam slučajno naleteo na njega ili da gledam u nešto što sam mislio da nikad neću videti.
Izgleda kao vodič za rituale — istog je formata, iste su mu korice, ima iste zaobljene ćoškove, isti papir u boji. To jeste taj vodič za rituale.

Da li ste ikad, međutim, očekivali da će nastupiti ovaj sadašnji trenutak, čak i pre deceniju ili dve? Govorimo o navodnim terevenkama, seksualnom nasilju, životu u bratstvu i obrazovanju u luksuznim školama jednog kandidata za Vrhovni sud.
Oduvek sam smatrao da bi ove fotografije mogle da bude sjajni kulturološki dokumenti. Nisam mislio da će biti upotrebljene za osudu te kulture.

Reklame

Da li to mislite sada? Da li mislite da će ona biti osuđena?
Mislim da je knjiga objavljena u trenutku koji je očigledno dobar za nju i možda zlosrećan za prilično nevine ljude koji se pojavljuju u njoj. Ljudi moraju da shvate: svako bratstvo ima par Bretova Kavanoa, ali većina ljudi u njima — većina ljudi koje sam ja upoznao, koji su mi postali bliski prijatelji — bili su i još su veoma pristojni ljudi. Ima nečeg groznog u kulturi koja može da pruži utočište i zaštitu ljudima kao što su Bret Kavano — a nema sumnje da to bratstva rade. Pridružujete im se zato što želite da imate određeni stepen zaštite za divljaštvo koje želite da činite. Neki ljudi očigledno odlaze s tim predaleko — i ima nekih slika u mojoj knjizi koje odlaze predaleko.

Ako pogledate našu kulturu, toliko mikrofokusiranu na produktivnost, a totalno bezdušnu u svojoj arhitekturi i duhovnom bogatstvu — čak i naša religija je praktično samo, ono, mašina za nadzor — ja totalno razumem zašto se muškarci pridružuju bratstvima. Ono, u Staroj Grčkoj imali ste Festival Dionisa, gde su se ljudi svesno odricali svih moralnih stega (makar svi muškarci) i trudili se da budu onoliko divlji koliko su mogli. Bilo je, naravno, strašnih reperkusija za to, ali je, makar, postojalo priznanje da je društveni ugovor samo to: nešto što može da se pocepa. Nisam siguran da više imamo to bilo gde. Pogledajte, u mojoj knjizi imate mnogo golih muškaraca, a mnogi čitaoci će biti u fazonu: "Ma pogledaj samo ti te budale." Međutim, ljudi koji zaista imaju moral vredan divljenja, ali i povremeno polude, za mene su heroji modernog doba.

Reklame

Vi, dakle, manje kritikujete kulturu bratstava a više predstavljate, ili prezervirate, ono što ona jeste?
Sasvim sigurno nisam želeo da je prezerviram. Smatrao sam da ona ima svoje zabrinjavajuće aspekte. Knjiga je jedno ogromno pitanje. A to je: da li želimo da naše društvo ima ovakvo nešto u sebi? Da li želimo da ono ovako izgleda? A postoje neki njegovi aspekti, naročito iz perspektive ljudi koji nemaju privilegiju da budu u bratstvima, za koje je odgovor definitivno ne. Postoje dve trajne reputacije. Jedna je reputacija Ružnog Amerikanca, a ta osoba je glupava, iznad zakona, glasna i ima vlast. Ta reputacija, koju imamo širom sveta, u skladu je sa reputacijom likova iz bratstava koje imamo u ovoj zemlji. To su jedina dva stereotipa koja imamo u Sjedinjenim Državama a koji se savršeno poklapaju sa reputacijom koju imamo u svetu. A ja mislim da mora da postoji neki valjan razlog za to.

Postoje veoma očigledni problemi koje kultura bratstava proizvodi, a smatram da sama kultura proizvodi suviše problema u ostatku društva da bi bila pošteđena kritike. I svi to znaju već dugo, dugo vremena. Ne mislim, stoga, da knjiga iznosi bilo kakve nove kritike na račun kulture bratstava, već omogućuje ljudima da je sagledaju, što nekako do sada nikad nije bio deo te rasprave. Knjiga vas intimno upoznaje s njom, tako da može da vas natera da osećate više nego ikad pre, nadam se, kako bi bilo učestvovati u njoj. A onda vam pokazuje i, u najširem mogućem smislu, u čemu je učestvovalo vođstvo ove zemlje toliko dugo.

Reklame

Da li se tu previše pije? Da. Je li to mesto opasno za žene? Da, može da bude. Nikad, međutim, nisam mislio da je kritika centralni deo ovog projekta. Ne mislim da je fotografija najbolji način da se uradi društvena kritika — ona nekad može biti najbolji način da se dočara perspektiva uz koju je kritika efektnija. Knjiga pokušava da postigne nešto veoma teško, a to je da dočara tu kulturu i na neki način je kritikuje radeći to, a da istovremeno ne govori nužno o pojedincima.

Jesu li stari članovi bratstva već videli fotografije?
Nisu videli knjigu — ali viđali su slike od pamtiveka. Štampa želi da vidi Breta Kavanoa kao klinca, ali moji subjekti nisu Bret Kavano. Ali, kao što sam već rekao, oni su deo kulture koja je uglavnom štitila ljude kao što su on.

"To je poslednja kultura koju dožive daleko od roditelja pre nego što postanu odrasle osobe."

Kako ste ispočetka izgradili poverenje kod svojih subjekata?
Bilo je teško. Morali su da održe sastanak da bi odlučili da li će mi praktično dozvoliti da ostanem, a ja sam morao da im pokazujem slike i tome slično. Tokom Bušovog mandata, kad biste se pridružili bratstvu, nije izgledalo kao da radite ništa loše. Niste mogli biti kritikovani samo zbog toga. Radio sam izložbu za ove fotografije 2004. godine i na toj izložbi su se našle neke od najžešćih fotografija — a bratstvo se pojavilo na izložbi i neki od njih su čak radili keg standove. Kultura bratstva, ponovo i s pravom, izložena je većoj kritici nego ikad pre, i mislim da je to potpuno opravdano. Mislim da danas, u ovoj klimi, niko nikad ne bi pristao na stepen pristupa koji sam tada ja imao.

Reklame

A tu je i drugo pitanje, koliko su članovi bratstava samosvesni po pitanju onoga što rade i koliko ta kultura ima uticaja na njih. I to može da varira od osobe do osobe, ali sam uvrstio, kao da je domaći zadatak ubačen u knjigu, esej jednog od članova bratstva napisan za čas antropologije o bratstvu. Svi treba da ga pročitaju. To piše klinac koji pokušava da se izbavi iz sopstvenog života i bukvalno postane antropolog. Možete da vidite koliko je truda uložio u to i koliko tekst toga otkriva — sve kritike mentaliteta Breta Kavanoa koje želite otelotvorene su u tom tekstu. U tom tekstu vidite koliko bratstvo ima mnogo više uticaja na oblikovanje vrednosti jednog muškaraca nego sam univerzitet. To je četiri godine tajnog kluba za dečake nakon čega vas samo puste u stvarni svet.

Pominjete kako su mnogi američki lideri bili članovi bratstava. Koliko je to česta pojava? Koliko je, na primer, američkih predsednika bilo u nekom bratstvu?
Zavisi od toga kako ih brojite. Prema jednom načinu brojanja ima ih čak 18 — što je više nego što ja navodim u svojoj knjizi. Predsednici su, međutim, samo jedna stvar. Tu su sudije Vrhovnog suda, kongresmeni, predsednici koledža, crkveni sveštenici — ljudi koji se nalaze na svakom nivou svake korporacije. To je poslednja kultura koju dožive daleko od roditelja pre nego što postanu odrasle osobe.

Da li je oduvek postojala ovakva vrsta nesputanog ponašanja? Da li je Tomas Džeferson radio keg standove?
U knjizi ima i nekih istorijskih fotografija i, kao što možete da vidite, postoji jedna inicijacije iz 1899. godine — nikad ne biste mogli da kažete da je od pre 120 godina. Zanimljivo je: jedan od iznenađujućih argumenata za to da žene ne treba da idu na koledž, koje su škole i neke privatne škole počele da primaju tek 1880-tih, nije da nisu želeli da žene pohađaju koledž, iako su svakako neki to navodili kao razlog. Umesto toga, trebalo je one da idu na svoje koledže, jer ih ne želimo blizu bratstava. Ne bih se iznenadio da je Tomas Džeferson radio keg standove u Društvu ravnih šešira. Teško je zamisliti tajno društvo muškaraca u kom se nije preterivalo s pićem.

Čitav istorijat bratstava je veoma fascinantan kad se sve sabere i oduzme. Postojao je strah od masona u Sjedinjenim Državama 1820-tih i 1830-tih — da praktično masoni upravljaju svime. I tako je broj članova među masonima totalno opao. Čudno je što na kraju bratstva sa koledža popunjavaju taj vakuum, služeći se veoma sličnim ritualima.

U ovom trenutku, dok pričam s vama, nalazim se na verovatno 300 metara od prve smrti tokom rituala inicijacije ponižavanjem u Americi. Bukvalno se desilo iza ćoška od moje kuće [u Itaki, Njujork, blizu Kornela], 1873. godine. Imao sam toliko toga što sam želeo da naguram u ovu knjigu, ali zbog ograničenja koja sam sam sebi postavio — koncept da knjiga skoro da pripada samom bratstvu — nisam mogao da imam mnogo materijala od spolja. Inače bi to razbilo čaroliju.

Saznajte više o knjizi Endrjuja Mojsija Američko bratstvo: Ilustrovani vodič za rituale, ovde.

Pratite Aleksa Norsiju na Tviteru.