Nik Kejv u Beogradu: savršeno stvorena intimnost
 

FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Nik Kejv u Beogradu: savršeno stvorena intimnost

Izgledalo je istovremeno i zastrašujuće spontano i detaljno planirano - što je osnovna oznaka vrhunske profesionalnosti. Javni nastup, ali intiman. Performans, ali spontan. Predstava, ali osmišljena i izvedena u tom trenutku.

Sabijene, jarko crvene sardine. To je bio prvi utisak koji ste mogli da imate kada biste ušli na tribine Arene sinoć i pogledali parter ispred stejdža. U danima pred koncert Nika Kejva u gradu je vladalo neko nedefinisano osećanje uzbuđenja, za koje nije moglo sa sigurnošću da se kaže da sigurno postoji, ali da ima dovoljno posrednih dokaza da to može da se tvrdi. Ako bi neko pitao kog tačno datuma je koncert, odgovor bi dobijao „kao iz topa", bez kontakta očima, kao da osoba koja odgovora samo o tome razmišlja. Naravno, takvih ljudi nije bilo onoliko koliko bismo želeli - karte su mogle da se kupe bez problema i dan pre koncerta.

Reklame

Ali da, u parteru su svi bili kao sardine. Nekoliko hiljada ljudi je stajalo, sabijeno. Niko se nije kretao, niti je pokušavao da se kreće. Telefoni su uglavnom bili u džepovima, čak ni mnogo čaša piva nije bilo vidljivo. Svi su samo stajali, obasjani jarkim, crvenim svetlom, okrenuti svi na istu stranu, čekajući da počne. I kako su uz uzvike, dim mašinu i neutralni instrumental prvo na stejdž izašli članovi Bad Seeds, a onda, uz eksploziju hiljada ljudskih grla, i sam Kejv- koji je seo na stolicu ispred koje je stajao stalak sa mikrofonom- na trenutak je izgledalo kao da smo svi u Sava centru i da će se pred nama desiti, fini, „penzionerski", akustički koncert.

A onda je on skočio na platformu. Između stejdža i publike se nalazila rupa koju Kejv, mršav, visok i krakat, u odelu i košulji sa velikom kragnom, nije toliko preskakao, koliko je samo pravio malo veći korak, da bi stao na usku platformu ispred ograde partera. U prvom trenutku, ako niste zbog uglova mogli da je vidite, izgledalo je da je Kejv, kao mačka, skače na samu ogradu. U svakom slučaju, u tom trenutku je bilo jasno da ovo neće biti tezga ili fin, pristojan koncert na kome fini, pristojni ljudi piju pivo i ljubazno pljeskaju bendu koji isto tako fino i pristojno izvodi pesme dok su i jedni i drugi svesni da je sve malo dosadnjikavo.

Setlista je bila ista kao što je bila na prethodnom i kao što će biti na sledećem koncertu, ali to je samo u stvari doprinosilo kvalitetu svega. Sve je utegnuto, zakucano, sređeno, napravljeno da bi postiglo najjači mogući efekat. Na video bimovima sa obe strane stejdža je išao savršeno konstruisan kadar na kome Kejv, na platformi, kao da lebdi iznad desetina i desetina ruku koje se pružaju u pokušaju da ga dodirnu. I on im dozvoljava. Čak i ohrabruje. T

Reklame

e okolnosti, taj kadar, sve je izgledalo jako kontrolisano, ali unutar njega, odnos između Kejva i svih tih ruku kao da je bio spontan, organski, iskren. I da, i ova interakcija se dešavala i na prethodnom i desiće se i na sledećem koncertu, ali kada se tokom Higgs Boson Blues Kejv prepustio rukama, praktično legao sa platforme na njih i ponavljao Can you feel my heartbeat gledajući direktno u lica ljudi čije su ruke stvarno bile na njegovim grudima, na trenutak je sve, i uživo, i na video bimovima, izgledalo kao zastrašujuće intimno iskustvo. Gotovo kao neki religijski ritual u kome se prorok, pun sumnje, straha i tuge spušta među svoje apostole u pokušaju da u njima pronađe snagu koju je izgubio i za koju na pola misli da mu se nikada neće vratiti.

Najveći fanovi, koji su znali šta ih čeka, bili su u tim prvim redovima i stavljali su ruke na njega, i u prvom delu koncerta, svi mi ostali smo izgledali više kao posmatrači te interakcije a ne koncerta. A onda su polako počinjali da se ređaju hitovi i cela Arena se uključivala u ritual.

Sinoćnje izvođenje Into My Arms je odgovorno za hiljade i hiljade promuklih glasova, a rifovi Red Right Hand za desetine hiljada upala mišića ovog nedeljnog jutra.

Posle Skeleton Tree, bend se povukao sa stejdža i neki tipovi su se pojavili i počeli da se pretvaraju da sklanjaju opremu, dok se publika pretvarala da će samo snaga njihovog dozivanja izazvati bis - koji je svakako planiran. On je izašao, u novoj košulji, i odmah je uleteo duboko u publiku tokom The Weeping Song. Opet, izgledalo je istovremeno i zastrašujuće spontano i detaljno planirano- što je osnovna oznaka vrhunske profesionalnosti. Javni nastup, ali intiman. Performans, ali spontan. Predstava, ali osmišljena i izvedena u tom trenutku.

Reklame

Sa Stagger Lee Kejv se sa nekoliko desetina fanova vratio ne stejdž i platformu i odveo ceo koncert do vrhunca, da bi onda, katarzično i sporo, sa hiljadama i hiljadama sinhronizovanih ruku, „gurao nebesa" ka krovu Arene.

I kada je masa izašla napolje na hladan vazduh, svuda unaokolo su se videli osmesi i energija. Grupno smo svi doživeli intimnost, koja je istovremeno bila i planirana i spontana. Bili smo svedoci i učesnici vrhunskog javnog nastupa u kome smo se fizički iscrpeli do krajnjih granica a iznutra potpuno pročistili.

Još na Vice.COM:

Ništa nije tako kao kad gledaš Nika Kejva i The Bad Seeds uživo

Nik Kejv nikada neće biti zaboravljen

Vodič za početnike kroz karijeru Nika Kejva, našeg istinskog Princa tame