FYI.

This story is over 5 years old.

Droge

Moj dnevnik rehabilitacije od heroina

"Dozlogrdio mi je odvratni smrad znoja i ophrvavajući poriv da se radim, radim, radim, jer ako se ne uradim, umreću."
Fotografija: Nikky G

Ovaj članak se prvobitno pojavio na ViCE Australia.

’Šta hoću da ti kažem o heroinu’ je novi serijal prijateljice i saradnice VICE-a, Hane Bruks. Hana je spisateljica i muzičarka sa sedištem u Melburnu, koja je poslednjih nekoliko godina provela boreći se sa zavisnošću od heroina. Ove članke je napisala dok je bila gošća Hope Rehab u Tajlandu.

Upozorenje o sadržaju: ovaj članak se bavi problemima vezanim za zavisnost i samoubistvo.

Reklame

Novi klijenti u Nadu stižu odvaljeni.

Jer su se odvalili poslednji put.

Pristižemo grleći flaše votke, bazdeći, dok nam pljuge ispadaju iz usta. Teturamo niz stepenice. Šmrčemo ili se rokamo, i satima kljucamo i balavimo nad formularima za prijem.

Urokali smo se zato što smo uplašeni. Nedoumice nas razdiru.

Znamo da imamo problem, ali ne znamo da li možemo da se promenimo. Prepuni smo poricanja: "Mislila sam da je ovo banja; ja problem imam samo sa kokainom, mogu valjda da cirkam“.

"Vodim firmu“, protestujem.

"Ali ipak“, kaže Henk, viši savetnik Nade, "Nalaziš se u rehabilitacionom centru“.

Niko ovde ne završi slučajno.


Naredni dan: gravitacija navaljuje i detoksifikacija počinje.

Stond od droge je iscurio i ostali smo sami sa sobom.

Na rehabilitaciji sam. Upropastila sam svoj jebeni život.

Otkud ja ovde?

Kako da se izvučem odavde?

Prvih deset dana u Nadi pijem gorki, žuti metadon, ne bih li se skinula s horsa bez pratećih užasa. Previše puta sam prošla kroz njih. Muka mi je od toga da simultano kenjam i bljujem. Dozlogrdio mi je odvratni smrad znoja i ophrvavajući poriv da se radim, radim, radim, jer ako se ne uradim, umreću.

"Kriza“, tresući se mi kaže Julija, lepa, plava nemačka narkomanka, sa pernatom minđušom.

Ne da je skidanje metadonom lako. Posle četiri dana bez njega, postala sam utvara. Nemam energije – kosti su mi kao od olova. Kolena i butine me ubijaju. Noći provodim moleći se pred nogama velikog, kamenog Bude, presrećna ako skrpim tri sata sna u cugu.

Reklame

U Tajlandu je vrućina, ali ja se smrzavam. Holanđanin Markus, zavisnik od kokaina i dži-bi-ejča mi daje crnu Adidas trenerku s kapuljačom, koju nosim da bih prestala da drhtim u klimatizovanim prostorijama na sastancima grupe. Čak i po žaropeku, ja sam sva naježena. Vucaram svoje udove od tačke A do tačke B. Jedne večeri, u trpezariji, bacam peglu. Nisam u stanju da dovoljno brzo otrčim do klonje, i povraćam odmah pored činije s prezrelim bananama. Plačem.

Gravitiram ka zavisnicima od heroina. U tom trenutku je samo šačica nas, zato što je Nada jedine probleme koje je ikada imala, imala sa đankozama. Irac Kristofer – kome je Nada 14. rehabilitacioni centar – me ohrabruje, „PMS“ (pozitivan mentalni stav), kaže kroz smešak. Rado, Bugarin, takođe se skida sa stafa i ima isti stav kao i ja: gotov sam. Istih smo godina, i slažemo se oko toga da ne možemo ovo više da radimo. Ili ćemo sada ovo da obavimo, ili dižemo ruke. Samoubistvo je jedino preostalo rešenje.

Džester, koja je gej, polujamajčanka, i heroinska zavisnica iz Londona, mi je prva komšinica. Živimo u tradicionalnim, spojenim tajlanđanskim kućama od tamnog drveta, pri dnu imanja. Kada smo se upoznali, nosila je pidžamu sa rastafarijanskim printom, i hiruršku masku na licu. Takođe je i u rukama grčevito držala veliku granu drveta, na čijem kraju je obmotala crnu izolir-traku, kao dršku. To je njen Majmunski Štap. „Sledeći put kada dođu po mene, neću bežati“, vikala je, mašući batinom.

Reklame

Ne dopuštam sebi da padnem u očaj. Nenormalno sam pozitivna. Smešim se dok padam u san u predivno izrezbarenoj, neudobnoj drvenoj stolici, dok me moja mantra, ovo mi je poslednja detoksikacija ikada, preplavljuje.


Čudna smo mi ekipa: trideset zavisnika živi i funkcioniše zajedno kao zajednica Nada. Klijenti ostaju od mesec dana, do tri meseca, u zavisnosti od sredstava, posla, porodičnih obaveza i nivoa poricanja. Mnogi se promene, iz korena. Drugi odlaze sa malo toga više od preplanulog tena i samopouzdanja da su se „izlečili“, pošto su bili na rehabilitaciji. To me prestravljuje.

Postoji ciklični kvalitet kod ove zajednice – stalno se menja, dok klijenti odlaze i dolaze. Neki dani su dobri, a drugi, posle krupnijeg priliva ili odliva klijenata, čine da se svi osećaju nervozno, dok se stvari ponovo ne slegnu.

Bez droge i alkohola, na papiru delujemo okej. Među nama – uzrast se kreće od 20 do 64, muškarci nadbrojavaju žene u srazmeri tri prema jedan – imamo fizičara, programera, producenta s Brodveja, mešetara na berzi, građevinara, ekologa, šefa reklamne agencije, majstora kuhinje sa Mišlenovim zvezdicama, pandura, dilera kreka i koksa, i dve prostitutke, jednu od 20, a drugu od 21 godinu. Većina njih sama plaća, drugi su ovde zato što im je to platio neko ko ih voli.

Svima nam je potrebna rehabilitacija, ali zašto smo na rehabilitaciji u Tajlandu? Zašto se jednostavno nismo prijavili na kliniku kod kuće?

Reklame

Prijatna klima je primamljiva, ali više od svega, cena je smešna u odnosu na one u našim domovinama. Tokom protekle decenije, Tajland je postao međunarodni centar za medicinski turizam – stomatologija, estetska hirurgija, rehabilitacija – Meka za srednju klasu, koja možda ne može da plati 50 hiljada mesečno u SAD, UK ili Australiji, ali koja ovde može da priušti 5 do 10 hiljada mesečno. Drugi razlog je razdaljina. Za one od nas koji smo i ranije bili na rehabilitaciji, od vitalnog je značaja da budemo što dalje od stvari koje nas okidaju. Naravno, kada bismo zaista želeli, mogli bismo da uradimo šemu i u Tajlandu, ali biti udaljen od naših redovnih dilera, koji bi nam rado doneli gudru u rehabilitacioni ili centar za detoksikaciju, uvećava šanse za kompletiranje programa i sam opstanak.

Društvo koje boravi u Nadi uključuje klijente iz Hong Konga, Holandije, Irske, Tajvana, Tajlanda, Nemačke, Nizozemske, Velsa, Škotske, Kanade, Novog Zelanda, Bugarske i Belgije, ali većina može da bude podeljena u tri kategorije, na osnovu ujeda komaraca: Britanci su izlepljeni flasterima. Amerikanci kukaju na sav glas i stalno se prskaju Autanom. Australijance komarci ne grizu.

"U Nemačkoj“, kaže Julija na svom neveštom engleskom, "Rekli bismo: Nada je ’multi-kulti’.


Kako dani prolaze, ustanovljujem neki ritam. Četiri izjutra: kafa, ’Kamel’ cigarete, pisanje. Joga, mango, ovsena kaša. Meditacija, zahvalnost, ceđeni sok, sastanak grupe, ručak. Popodnevne aktivnosti variraju: masaža, Mai-Tai, domaći, savetovanje. Anonimni narkomani, Anonimni akloholičari. U rukama mrljamo brojanice i praktikujemo nenasilnu komunikaciju. Mantramo ’om’. Izvan rasporeda, nemamo drugu opciju osim da „sedimo sami sa sobom“ i svojim osećanjima, bez obzira na to koliko su nepodnošljiva.

Reklame

Kao i Kristofer, i ja sam mnogo puta bila na rehabilitaciji. Bila sam na onim privatnim, gde je sve što se od nas zahtevalo bilo to da zgutamo lekove u pola osam, pola jedan, pola četiri i pola devet. Bila sam u terapeutskoj zajednici gde mi je bilo zabranjeno da nosim crno da bih se malo „pripitomila“. Bila sam u javnom centru za rehabilitaciju, gde mi je data Biblija i rečeno da pokrijem ramena i noge, da moja ženska put ne bi ometala muške klijente.

Nada nije ni nalik bilo kome od njih. Nepretenciozna je. Osoblje je gotovo u potpunosti sačinjeno od zavisnika koji se i sami oporavljaju. Voze se na skuterima u raspalim šortsevima i majicama. Bosonogi, jedu i pušte isto kada i mi. Pričaju s nama. Svesni su da im to što su osoblje ne daje imunitet; svi smo mi zavisnici, i čisti smo i trezni dan po dan.

Nadin program je jedinstven: u pitanju je mešavina 12 koraka i budističke filozofije, kognitivne bihejvioralne terapije, terapije prihvatanja i posvećenja, kao i elemenata pametnog i utočišnog oporavka. Njen integralni deo su meditacija i samosvest. Za razliku od drugih centara za terapiju, samosvest se ne svodi na drvene bojice i fotokopirane mandale. Ovde nas tome podučava lečeni alkoholičar, Irac koga zovu Samosvesni Pol. Uz njegovo vođstvo, sedimo na tapaciranim prostirkama, i uz radoznalost primećujemo svoje misli. Prepoznajemo da su naši umovi kao krešteći majmuni koji sede na krovu kuhinje Nade, češkaju se i jedu jaja koja su maznuli dok kuvarice nisu gledale.

Reklame

Samosvesni Pol objašnjava koncepte i prakse koje su njemu pomogli da se oporavi od zavisnosti. Njegovo znanje je ezoterično, i ponekad, baš da se zamisliš: on objašnjava lucidne snove, nestalnost, ne-sopstvo, neaktivnost, jednakost, beskraj i ništavilo. Govori nam o zloj volji, koje mi, kao zavisnici, imamo napretek, i kako je rešenje Meta i meditacija o Ljupkoj Dobroti. Zavisnost, kaže on, prouzrokuje patnju, a uzrok zavisnosti je neprekidna žudnja. Ono što treba da se promeni je naš odnos spram žudnje.


Henk je Holanđanin, dvometraš, i moj savetnik; bivši zavisnik od kokaina koji je čist već sedam godina. Viđam ga dvaput nedeljeno. Upoznaje me sa Gospodinom Zelenim, njegovom biljkom, i ohrabruje me da razgovaram s njom. Dosta zuri u mene, potpuno nem, minutima. Učim da budem mirna i da ne kvarim tišinu. Zabranjuje mi da „delam“ tokom vikenda. Ne smem da pišem, otvaram laptop, ili da radim bilo kakav domaći. Moram da se brinem sama o sebi. Isprva mi je to agonija, ali do nedelje, iako sam i dalje na detoksikaciji, u kupaćem sam kostimu i pijem sok od nara, i nevešto igram odbojku. Cilj je ljubav prema samoj sebi. Ne moram da „delam“. Dovoljna sam.

Sajmon, Britanac i suvlasnik Nade, ovo naziva „sindromom brzog kapiranja“.

Sada, kada sam trezna, moram da nadoknadim propušteno.

Ispovesti jedne zavisnice

S vremenom, Sajmon je prestao da pokušava da dokaže nešto. Posle 12 rehabilitacija, očistio se i odlučio da postane baštovan. Pet godina, negovao je živu ogradu imućnih. Nije znao ništa o biljkama i baštovanstvu, a kada bi ga gazdarica kuće obasula pitanjima o geranijumima i afričkim ljiljanima, on bi jednostavno kresnuo kosilicu.

Reklame

Petnaest godina kasnije, i dalje je čist.

Nagnuo se ka meni sa svoje kožne fotelje, i pogledao me u oči, kao narkoman narkomana. "Ako odavde odeš pravo kući, umrećeš“, kaže.

Ovaj komentar mi nije zazvučao dramatično. Ja sam tridesetsedmogodišnja zavisnica od heroina – sama činjenica da sam i dalje živa je pravo čudo.


Dozvoljeno nam je da vozimo planinske bicikle u grupama od po troje, ulicama Srirače, do lokalne benzinske pumpe. Tai Oil. Mi je zovemo „Toil“. Britanac Alan i ja, zajedno sa Amerikancem Duijem, producentom koji mi kaže da je atmosfera u bostonskom simfonijskom orkestru mnogo opuštenija nego u bendu The Who, pičimo na bajsevima. Kupujem pet pakli Kamela, i merim se na Toilovoj vagi – 58,3 kilograma. Vruće je, i momci vezuju čvorove na svojim Nada majicama, kao da imaju bruseve. Prolazimo pored Tajlanđanki koje rade u kuhinji, i one pokrivaju usta, cerekajući se zbog golih, belih stomaka momaka.

Ja se smejem Alanu i Duiju, svojim nesigurnim nogama, koje jedva da imaju snage da okreću pedale. Osećam kako mi povetarac miluje izgorela ramena, kao i sladunjav miris koji dopire iz budističkog hrama. Muka mi je, ali znam da će uskoro biti gotovo. Puštam da prođe – ne moram da ispravljam kako se osećam. Ispunjena sam dubokom zahvalnošću zbog toga što ne moram po ceo dan da se bodem špricevima punim heroina, samo da bih se osećala „normalno“. Kada se radiš, svaki dan ti je isti. Ovde je svaki dan drugačiji i, trenutno, to je predivno, i to je dovoljno.