FYI.

This story is over 5 years old.

Droge

Priča onesvešćenog zavisnika od benzodiazepina

Blaženi beg koji nude benzodiazepini pomogao mi je da se nosim sa depresijom i anksioznošću, ali je onda život počeo da mi se raspada pred očima.
AFRJ4D
Čovek - ne autor ovog članka - onesvešćen u parku. Foto: Homer V Skajs / Alamy Stock Photo

“Ljudi, jeste li videli moje pakovanje bendžosa?”

Popodne je u Brajtonu, godina 2014. Posrćući sam ušao u dnevnu sobu i promrmljao ove reči svojim cimerima. Ne “Hej ljudi, kako je?” nego, “Gde su mi pilule?” Pogledao sam svakog od njih; sva lica gledala su me stegnuto. “Ne sećaš se?”, upitao je jedan od njih. Nisam se sećao.

“Usput, ona je otišla kući, u slučaju da si se pitao”, rekao je drugi prezirno. “Ona” je moja partnerka koja je prespavala kod nas u stanu nakon što je preputovala celu zemlju kako bi me videla. Sabiram dva i dva: onesvestio sam se, ponovo. Na licima mojih prijatelja vidim poznati kolaž emocija: ljutnju, brigu, apatiju.

Reklame

Ortaci mi govore da je oko jedan ujutru moja partnerka strčala niz stepenice, na smrt preplašena, zato što sam se nasilno grčio i preznojavao u “snu”. Na noćnom stočiću bila je kutija crvenih pilula, od kojih je svaka sadržala dva miligrama etizolama – izuzetno potentnog sedativa u to vreme legalno dostupnog kao “hemikalija u istraživanju”. Čim su spomenuli “te crvene pilule” fragmenti prethodne noći počeli su da mi se vraćaju u sećanje. Kao i jeziva strava koju je izazivalo onesvešćivanje.

Ranije prethodnog dana, pilule su mi stigle poštom, i nakon što sam zgutao dve, u glavi mi se javila mantra poznata bilo kom zavisniku od bendžosa: “Ništa me ne radi.” Zato sam zgutao još dve – međutim nešto me je očigledno radilo, s obzirom na to da sam potpuno zaboravio na dolazak moje partnerke.

Nakon toga, ništa. Ne sećam se ničega što se događalo u toku narednih nekoliko sati osim momenata kada sam u krug shvatao da ne uspevam da ne osećam ništa, zbog čega sam se naginjao sa kreveta kako bih zgutao još pilula.

Moji prijatelji nisu imali pojma koliko sam ih zgutao kad su me našli. Nisu zvali pomoć jer sam reagovao na njihovo prisustvo. Stavili su me u bočni koma položaj, dok je moja partnerka zvala svoju sestru i onda otišla kod nje.

“Ne želimo da radimo ovo, ali smo ih uzeli od tebe”, rekli su mi prijatelji. Obično bih odlepio na ovako nešto, ali sam ovoga puta samo klimnuo glavom – bili su u pravu. Na početku dana u pakovanju je bilo 50 pilula.

Reklame

U tom trenutku sam potonuo – bio sam jako blizu smrti, a da nisam ni primetio, i prve reči koje su izašle iz mojih usta upućene prijateljima koji su me spasili bile su “Gde su mi pilule?”

Zovem se Den, imam 28 godina i zavisnik sam od benzodiazepina već oko pet godina. Ono što će uslediti je pokušaj da se prisetim svih fragmenata moje prošlosti izgubljene u amneziji za moje dobro, ali će i služiti kao poučna priča, ili možda nešto sa čime će neko moći da se poistoveti. Sećam se poprilično dobro kako je sve počelo, ali je mnogo teža situacija sa svime što je nakon početka usledilo.

1550840869057-FCXC3P

Fotografija: Mikola Davidenko / Alamy Stock Photo

Benzodiazepini su grupa sedativa na recept koji su u toku šezdesetih godina prošlog veka masovno prepisivani za tretiranje anksioznosti, depresije i insomnije. Najpoznatiji od njih je Valium (ime brenda diazepama) i Xanax (alprazolam), koji je postao ozloglašen po svojoj popularnosti među mladima.

Za ove lekove je kasnije otkriveno da izazivaju ozbiljne posledice, uključujući umanjenu inhibiciju i deluzije koje vode ka rizičnom ponašanju i kompulsivnom redoziranju; zavisnost; kao i pogoršani povratak tretiranih simptoma nakon naglog prekidanja konzumacije.

Prekidanje konzumacije kod korisnika koji su već duže vreme na ovim lekovima nosi sa sobom veliki rizik, a ako se ne izvede na pravi način može izazvati potencijalno fatalne napade. U svetlu ovih otkrića, benzodiazepini su postali striktno regulisani u Ujedinjenom Kraljevstvu, a umesto njih se sada za kratkotrajnu upotrebu prepisuju alternativni antidepresivi sa manjom mogućnošću zloupotrebe.

Reklame

Kada vam je mozak preplavljen skoro konstantnim osećajem anksioznosti i pomućen depresivnim mislima, previše je jednostavno razviti potrebu za benzodiazepinima, pogotovo ako im imate pristup. Tada je jednako teško zaustaviti sebe kada ste izhubljeni u blaženoj smirenosti – nesvesni da se vaš život dezintegriše oko vas svakom pilulom koju zgutate.

Kada sam primljen na univerzitet, sinulo mi je da nešto nije bilo u redu sa mojim mentalnim zdravljem. Doktori su isprobali određen broj antidepresiva, i to sa ograničenim uspehom. Nisam bio depresivan, ali takođe nisam bio ni srećan, tako da sam im se prepustio. Mislio sam da je bolje da se osećam užasno nego da ne osećam ništa.

Jednog dana, dok sam imao užasan napad panike, neko mi je dao malu plavu pilulu – za koju sam kasnije saznao da se zove etizolam – i u roku od 20 minuta sve o čemu sam brinuo nestalo je kao rukom odneseno. Bio sam euforičan zbog takvog osećaja olakšanja, jer više nisam brinuo o stvarima o kojima je trebalo da brinem. Počeo sam da konzumiram pilule redovno u socijalnim okruženjima, i kako je moja inhibicija nestala, postao sam samopouzdaniji i izlazio sam češće. Na kraju sam dobio kesu pilula sa sve natpisom na njima. Otišao sam kući i u roku od nekoliko klikova mišem, otkrio sam veliki broj izvora ovih čudesnih pilula: 50 etizolama za 20 funti? Deset flubromazepama za 5 funti? Jedva sam uspeo da se suzdržim.

U to vreme, sve što sam isprobao poteklo je sa “sivog tržišta” – neregulisanih onlajn prodavnica gde mogu da se kupe različite vrste hemikalija dizajniranih tako da budu analogne ilegalnim supstancama. Oni su zapravo rupa u zakonima za zabranu droga; promenite tu i tamo poneki molekul – hej, brzo! Eto potpuno nove supstance pažljivo obeležene da “Nije za ljudsku upotrebu”.

Reklame

2015. sam počeo da regulišem i umanjujem upotrebu ovih pilula, uz razmišljanje da će uskoro biti teže pristupiti ovom sivom tržištu lekova. Čuo sam za “Ashton Manual” – priručnik za odvikavanje namenjen dugoročnim korisnicima benzodiazepina. Napravio sam strogi raspored kako bih umanjui dozu za 10% svakog meseca, u nadi da ću se očistiti u roku od godinu dana, i napravio sam malu zalihu kako bih izbegao nepodnošljivu krizu sa kojom sam se već ranije suočavao.

Na kraju krajeva, važno mi je bilo da verujem da kontrolišem svoj problem – i do nekih granica sam i uspeo. U avgustu 2015. Sam započeo svoj novi život – iako sam i dalje vukao neke stare navike. Time što sam se striktno držao svog rasporeda, dva meseca nakon što je vlada UK 2016. donela zakon o psihoaktivnim supstancama – koji je služio kao zabrana za bilo koju supstancu koja je imala psihoaktivni efekat – u potpunosti sam prekinuo svoju zloupotrebu benzodiazepina. U to vreme preplavljivao me je osećaj ponosa i integriteta; uspeo sam da prevaziđem veliku slabost u meni samom.

Ali se onda depresija sahranjena svih tih godina vratila punom snagom. Zaboravio sam kako da se borim sa time bez pomoći hemikalija koje bi mi pomogle da preguram sve to. Približno tri meseca kasnije sam popustio.

Tek u toku prethodne godine sam priznao da postoji problem koji je izvan moje kontrole, i potražio sam pomoć koja je dostupna kroz servise u Bristolu.

Reklame

U toku dve i po godine nakon preseljenja, relativno sam uspeo da prikrijem obim upotrebe lekova sakrivanjem svoje navike od moje nove partnerke i relativnim održavanjem funkcionalnosti. Prestao sam da svoju upotrebu nazivam rekreativnom, i počeo sam da se opravdavam “samolečenjem” depresije i anksioznosti, dok nisam uspevao da shvatim da su pilule samo pogoršavale stvari na duže staze.

Poverio sam se partnerki o prethodnoj upotrebi, ali sam je lagao da ih više ne uzimam i da za mene to više ne predstavlja problem. Zašto? Iz stida, pretpostavljam; stideo sam se da me vidi kao slabića, i bio sam postiđen jer se ne hvatam u koštac sa svojim problemima, kao što mi se činilo da svi drugi to rade.

Onda, bio je tu i strah. Strah da ću, ako priznam sve, izgubiti ljude koji su me okruživali. Kada sakrivate problem sa drogama, ubedićete sebe da možete lagati o tome zauvek, da možete kriti to dokle god je neophodno.


Čitajte:


Moja partnerka pronašla je moj štek u aprilu prošle godine i suočila me sa time. Napokon mi je sinulo da mi je potrebna pomoć, ili rizikujem da izgubim sve. Shvatio sam koliko je godina prošlo od prve tabletice, koliko sećanja sam izgubio, koliko prilika sam propustio, kao i koliko sam nesvestan bio činjenice da su svi moji prijatelji bili vrlo dobro svesni toga šta se dešavalo, ali nisu imali pojma kako da mi pomognu.

Nakon dugog razgovora sa partnerkom započeo je moje pravo odvikavanje. Proveo sam nekoliko meseci pokušavajući ponovo da umanjim količinu koju sam konzumirao, ali bez uspeha, tako da sam na internetu potražio pomoć u vidu neke lokalne organizacije za podršku zavisnicima od lekova, i tako sam saznao za Bristol Drugs Project (BDP).

Reklame

Provodio sam sate anksiozno preturajući po glavi stvari koje bih rekao, kao i koliko bih im rekao o svom problemu. Bio sam prestrašen bilo kakve negativne osude ili da ne postanem obeležen kao samo još jedan džanki u statistici, s obzirom na to da nikada ranije nisam javno govorio o ovakvim stvarima. Na sreću, osoba sa kojom sam pričao preko telefona bila je od pomoći i puna razumevanja. Rekli su mi da nemaju servis koji bi mogao da pomogne konkretno kod upotrebe benzodiazepina, i uputili su me drugoj organizaciji pod nazivom Battle Against Tranquilisers (BAT), koji mi pomažu od tada.

Sastavili su plan redukcije koji je trebalo da dam svom lekaru opšte prakse, i bili su jasni po pitanju toga da ne treba da osećam pritisak da umanjim dozu ako se ne osećam spremnim na to – kao i da sam, po zakonu, ja zadužen za svoje lečenje.

Voleo bih da kažem da sam prisustvovao grupnim sesijama pri BAT-u svake nedelje, ali je uz puno radno vreme to takođe izazov. Da ne spominjem opipljivu anksioznost koju osećam kada pomislim na odlazak na bus ka Southmead bolnici svakog četvrtka kako bih seo i ponovo se suočio sa svojim demonima. Prošlo je bar dva meseca od kada sam poslednji put bio tamo, ali mogu sa sigurnošću da kaže, da, čaki da nisam išao uopšte, bio bih na istoj tački gde sam bio u aprilu, ako ne i još gore.

Samim saznanjem da mi je na raspolaganju bezbedno mesto gde su i drugi ljudi koji prolaze kroz iste promene, proces postaje lakši, i jako sam zahvalan BAT-u i ljudima koji prisustvuju sesijama. Oni mi daju snagu, a snaga je retki resurs kada govorimo o skidanju sa lekova.

Od kada sam potražio pomoć, nastavio sam da smanjujem upotrebu uz pomoć BAT-a, i priznao sam sve prijateljima i porodici, koji su me svi podržali, svako na svoj način. Takođe sam i na listi čekanja za kognitivno bihejvioralnu terapiju, kako bih tretirao razloge koji stoje iza mog samolečenja.

Smatram da sam imao puno sreće jer se nisam suočio sa odbacivanjem zbog svojih bednih odluka. Što se tiče budućnosti, sve je u tome da idem korak po korak, dan po dan, uz znanje da neće biti kraja ovoj borbi.

Daniel Fin je pseudonim.

Verzija ovog članka je prvobitno objavljena u Bristol Cable, medijskom saradniku iz Ujedinjenog Kraljevstva.