FYI.

This story is over 5 years old.

Zdravlje

Ako se danas osećaš tromo i glupo možda je kriv ugljen dioksid

Istraživanja pokazuju da ćemo izgleda brzo morati da promenimo usađene stavove o promaji i provetravanju
co2 eksperiment čovek u plasteniku
Foto: YouTube printscreen

Teško je odoleti utisku da smo postali tromiji, sporiji i nekako tuplji nego ranije. Ne bunimo se kada nam šef na redovna zaduženja doda i selidbu ugaone garniture u stan njegove ljubavnice. Pišemo idiotske komentare na Jutjubu ispod ex yu rock pesama. Dvojka na pismenom iz matematike u gimnaziji je sve češće povod za porodično slavlje i otkopavanje rakije stare 20 godina.

Neki će to sve podvesti pod poguban uticaj zapadne kulture, neki pod užase ubrzane digitalizacije, neki će biti u fazonu "ma to je ovaj napaćen narod zaglupljivan decenijama od strane vlasti". A razlog bi mogao da bude mnogo prostiji i podmukliji: udeo ugljen dioksida u vazduhu, koji je već decenijama raste u celom svetu.

Reklame

Srbija je peta po emisiji ugljen dioksida po glavi stanovnika u Evropi, mada uprkos relativno visokoj kontinentalnoj poziciji čak ni u tome nije lider u regionu, pošto je ispred nas Bosna i Hercegovina. Prema podacima iz 2015, svaki građanin Srbije na svom kontu ima 5,35 tona ovog sveprisutnog gasa koji se smatra za glavnog krivca u procesu globalnog zagrevanja.

Stvar je u tome što ugljen dioksid nije problematičan samo za čovekovu sredinu, nego je i najdirektnije problematičan za ljude. Tačnije, za naše kognitivne kapacitete, što je amater-naučnik Kertis Bauti lepo pokazao jednim edukativnim videom.

Koga je mrzelo ili nije imao snage da gleda 6 minuta čoveka zatvorenog u vazdušno izolovani plastenik od najlona, evo Kertisove poente: kako raste udeo CO2 u vazduhu, to mu je teže da poveže misli, da se seti šta je hteo da kaže, da se koncentriše, pa na kraju i da uopšte razmišlja.

Ugljen dioksid je opasan jer je bezbojan i nema miris, pošto nam izlazi na usta i ima ga fazon svuda, tako da uglavnom ni ne primetimo da ga ima previše - i sledeće što znaš je da si zaspao i nikad se nisi probudio, kao ona dva nesretna radnika koja su testirala protivpožarni sistem u Narodnoj biblioteci. Glavni problem je u tome što sa porastom udela CO2 u atmosferi još brže raste njegov udeo vazduhu u zatvorenom prostoru, naročito zimi, naročito sa puno drugih ljudi i nedovoljno biljaka.

Zahvaljujuću blagodetima industrijske revolucije i opšte bahanalije sa spaljivanjem fosilnih goriva, udeo CO2 u atmosferi planete je dostigao oko 400 delova u milionu. U prosečnom ozbiljnom gradu taj je udeo je 500 delova u milionu.

Šta to tačno znači? Pa, na 1000 delova u milionu, kako pokazuju istraživanja, događa se umanjenje od 15% u sposobnosti rasuđivanja i upotrebi viših moždanih funkcija. Već na 1400 delova sposobnost koherentnog razmišljanja je prepolovljena, a na 2000 i više počinju mučnina, lupanje srca i zbunjenost.

Ista istraživanja su pokazala da je količina CO2 od 1000 delova na milion prisutna u većini kancelarija i učionica. U kolima i neprovetrenim spavaćim sobama dostiže i do 4000, a najgore prolaze motociklisti, jer CO2 pod kacigom opušteno dostiže preko 10.000 delova CO2 u milion, što baca malo svetla na uzroke raznih do sad neobjašnjivih fenomene kao što su na primer trke motocikala kod Ušća.

Našli smo se, izgleda, u CO2 spirali samouništenja. Dok smo skapirali da nas CO2 čini glupljim i inertnijim, postali smo taman dovoljno gluplji i inertniji da nas je sve teže ubediti i naterati da prestanemo sa njegovom „proizvodnjom“. Kao da je CO2 neki parazit koji nas prosto koristi da bi mogao što više da se razmnožava, kao onaj što tera pacove i majke na samoubistvo.

I šta mi pojedinci možemo da uradimo? Jedino da čuvamo sebe. Što znači, ako osetiš da je vazduh u nekoj prostoriji "bajat", briši odatle ili provetravaj što pre, jer promaja je od sada zvanično tvoj najbolji ortak u borbi protiv ugljen dioksida, pa tako posredno i protiv gluposti i lenjosti. Nije CO2 sigurno jedini uzrok opšte epidemije debilizma, ali ako je uzrok na koji možemo da utičemo, što ne bismo.