FYI.

This story is over 5 years old.

#metoo

Problem koji nastaje kada kažeš #MeToo

Žrtve se ponovo okupljaju da bi ukazale na visoku stopu seksualnih napada. Ne bi smele da budu primorane da to čine.

Kada sam jutros pogledala telefon, prvo što sam videla je bio status jedne moje drage prijateljice na Fejsbuku. Glasio je „I ja isto". Čak i van konteksta, tačno sam znala na šta misli.

Ona i drugi koji su preživeli seksualni napad postavljaju ove reči da bi pokazali međusobnu solidarnost i ilustrovali veličinu takvog zločina. Počelo je kada je glumica Alisa Milano u nedelju na Tviteru predložila da „ako sve žene koje su bile seksualno uznemiravane ili napadnute postave status 'I ja isto', možda ćemo pokazati ljudima koliko je ovaj problem rasprostranjen". Ovaj poziv je došao u trenutku kada sve više žena istupa i optužuje Harvija Vajnstina za seksualne napade i maltretiranje, i od ponedeljka ujutro je oko šest miliona korisnika Fejsbuka prihvatilo ovaj poziv.

Reklame

Smesta sam znala da se status moje prijateljice odnosi na to, zato što je to ono što preživeli uvek govore da ohrabre jedni druge. Pažljivo to pišemo prijateljima u porukama ako na internetu pomenu napad, šapućemo to kasno noću preko polupopijenih čaša sa vinom, preko Fejs Tajma, ako su daleko. Nisi sama. Nisi ti problem. Verujem ti. Dok sam skrolovala kroz bezbrojne statuse 'I ja isto', ono što sam već znala mi se ponovo ukazalo: uprkos često pominjanoj statistici o svakoj četvrtoj ženi, velika većina žena i trans osoba koje poznajem su bile seksualno napadnute. Naši životi su priča o opstanku.

Ja sam više puta to doživela, pa sam i ja stavila status 'I ja isto'. Pokreti kao što je #MeToo su nam na neke načine važni. Oni preživelima pokazuju da postoji zajednica koja će se založiti za njih, i dati sve od sebe da ih zaštiti. Oni čine da se neki od nas na trenutak osetimo bezbedno, kao da ne moramo da patimo u tišini. Ovi pokreti takođe mogu da posluže za prikupljanje podataka u svetu u kome se seksualni napadi retko prijavljuju. Prema podacima istraživanja o bezbednosti u Kanadi, od svih seksualnih napada u kojima je napadač neko drugi osim partnera žrtve, samo jedan od 20 takvih zločina se ikada prijavi policiji. Kod drugih zločina, ta stopa je svaki treći. To je tako zato što, uprkos sve većoj svesti u javnosti o učestalosti seksualnih napada, i dalje postoji jaka stigma koja ih prati. Ako neko ipak odluči da to prijavi policiji, naročito ako je crn, starosedelac, obojen, invalid, ili trans ili kvir, mala je verovatnoća da će mu poverovati. I dalje nas osuđuju zbog toga što nosimo mini suknje, družimo se sa muškarcima, usuđujemo se da izlazimo iz kuće ili pijemo alkohol.

Reklame

Iako ovi pokreti demonstriraju da je seksualni napad sistemski problem, oni govore ljudima ono što bi već trebalo da znaju, ako žene i druge žrtve shvataju ozbiljno. Preživeli o napadima pričaju već decenijama. Sve to smo već objavili u formi heštegova. Imale smo #YesAllWomen, imale smo #BeenRapedNeverReported. Viđali smo veliki broj žena koje su optužile poznate muškarce: 50 žena je optužilo Bila Kozbija da ih je zlostavljao. Bar osam njih je optužilo Džijana Gomešija za istu stvar. Zašto se ljudi i dalje ponašaju kao da ih to šokira? I zašto jedno svedočenje nikada nije dovoljno? Kao što je moja prijateljica iz Njujorka, Kasia Mičajlovič, audio novinarka i producentkinja, napisala na Fejsbuku: „Ako tamo negde postoji neko ko misli da ne poznaje i ne voli neku žrtvu, to je zato što ne sluša žene, i krivica je na njemu. Muka mi je od toga da iznosim naširoko dostupne statističke podatke ljudima kojima ionako nije stalo".

____________________________________________________________________________________________________

Pogledajte VICE Srbija film Zločin iz mržnje

______________________________________________________________________________________________________

Preživela iz Toronta i radnica u podršci zajednici, Dženai Bandok, kaže da je problematičan svaki pokret koji se oslanja na to da preživeli obavljaju sav posao.

„Govorimo o zlostavljanju žena, ili nasilju nad ženama. Ali to u stvari zvuči kao 'To je nešto što se događa ženama. Jednostavno, događa se, kao kada ti se umrsi kosa'. Kao da je u pitanju nekakva nebuloza, nešto što ti sleduje kada si žena. Ne govorimo o tome ko vrši napade, niti o tome pod kakvim okolnostima se ohrabruje ćutanje. Ne govorimo o razlozima zašto preživeli ne govore o tome".

Reklame

Nije fer bilo kakvu izjavu početi rečima, „Kada bi sve žene koje su seksualno maltretirane ili napadnute…", kao što je učinila Milano, i kao što činimo i mi, ostali. Kada to radimo, prebacujemo težište na žrtve koje moraju da dokazuju da se silovanje, pod a) događa, i da je, pod b) sistematsko. Pretpostavljamo da će one koje progovore o tome nadalje biti bezbedne ako to učine. Seksualni napad se vodi kao „ženski problem", i kao naša sopstvena odgovornost. Direktiva je slična očekivanju da žena ne sme da nosi kratku suknju, ako želi da uopšte izbegne silovanje. Moramo da krvarimo pred posmatračima u nadi da će nam podariti malo samilosti pukim verovanjem, i da ćemo na taj način nekako smanjiti broj slučajeva silovanja. Zašto bismo morale stalno da čačkamo stare rane i još jednom kopamo po njima da bismo dokazale da su seksualni napadi raširena pojava? Trebalo bi da govorimo o tome šta bi bilo „Kada bi svi ljudi tražili eksplicitnu saglasnost pre nego što pristupe seksualno aktivnosti…", umesto o tome „Šta bi još žene mogle da urade da spreče sopstveno silovanje". Pritisak je preveliki, i pogrešno je usmeren.

„Od preživelih se zahteva da progovore, ili odbace sve i objave rat zlostavljaču. Previše posla nam se stavlja u ruke", kaže Bandok. Jedino što vidim da bi moglo da pomogne je da se fokus potpuno izmesti sa ženskih pleća".

Za sada nema mnogo prostora u feminističkim krugovima i krugovima društvene pravde za cis muškarce koji žele da govore o ranijim izgredima. Možda to mora da se promeni, a možda i ne mora, ali u međuvremenu, to je nešto što muškarci, drugi zlostavljači i saveznici žrtava moraju da čine daleko od očiju javnosti, ne očekujući da će dobiti kolačić u znak zahvalnosti. To izgleda ovako: ne reagujte defanzivno kada vas prozovu, vi prozivajte svoje ortake/druge ljude kada vidite da se ponašaju jezivo ili napadnu nekoga, i pre svega, ne stupajte u fizički odnos se nekim bez njegove eksplicitne saglasnosti.

Reklame

Naravno da druge žrtve mogu da govore o svojim napadima na bilo koji način koji smatraju podesnim, i ja ih podržavam. Ali očekivati od žena i drugih žrtava da učestvuju u ovakvim pokretima je duboko štetno. Za svaku od nas koja je bila silovana, napadnuta ili maltretirana, postoji barem jedan silovatelj, barem jedan zlostavljač. To su ljudi koje moramo da pozovemo na odgovornost, umesto što se sudi žrtvama i od njih očekuje da dokažu da je napad na njih bio dovoljno ozbiljan da bi bio uzet u obzir.

Još na VICE.com

Kako je to kada neko u javnosti masturbira pred tobom

Keri Fišer: kravlji jezik tipu koji je napao njenu prijateljicu

Na kafi sa čovekom koji me je seksualno napastvovao