Ivan ERGIĆ
Sve fotografije: autorka

FYI.

This story is over 5 years old.

Mentalna higijena

Ivan Ergić za VICE o tome kako se boriti mentalnim problemima

"Jedno od ključnih pristupa terapiji jeste integracija familije u proces lečenja."

Ne postoji više sport, postoji sportska industrija. Ne postoji novinarstvo, postoji medijska industrija. Ne postoji kinematografija, postoji filmska i video industrija i imaginarijum Željka Mitrovića. Ne postoji kultura, postoji kulturna politika. Stvari kakve su zdravstvo i prosveta nisu industrije, ne donose suvi profit, već se tu radi tek o nekim životima i nekim neopipljivim vrednostima – zato su na margini i zato propadaju. Čovek koji kao sirovina ipak u sebi ne sadrži minimum korisne materije biva odbačen, a onaj iz koga se nešto da iscediti prođe kao manje ili više oštećena roba. Ukoliko niste u onih 0,00001% sa Najkove reklame. A niste. I nećete to biti, što pre to shvatite to bolje.

Reklame

Zato sam se našla sa Ivanom Ergićem bivšim fudbalerom reprezentacije Srbije, osobom koja je bivajući unutar sportskog sistema, prošao kroz sve njegove mehanizme i koji, uporno i dok je igrao, i sad u penziji, skreće pažnju na to da treba gledati iza samog spektakla, dalje od samog prozivoda. Što će reći da je na primer mnogo važnije od euforije zbog Zvezdine pobede, razmisliti o njoj, staviti je u perspektivu. Ne zadovoljiti se čudom od jednog dana, statističkom greškom nepostojećeg sistema i kratkotrajnom pukom konzumacijom novih utakmica koji su nam ti momci, svaka im čast, doneli.

Sasvim prigodno, sedimo na Platou ispred Filozofskog Fakulteta. Ivan spominje kako je poslednji put gostovao u Švajcarskoj u nacionalno praćenoj emisiji gde se gomila stručnjaka okupila da razreši enigmu orla kojim švajcarski igrači poreklom sa Kosova tako nesmotreno mlate hraneći nacionalizme i zlo sa svih strana. U emisiji je pored njega bio balkanolog, kome, kako kaže, Balkan baš i nije najjasniji, desnica koja koristi situaciju da agituje protiv migranata, levica uhvaćena u pradoksu globalizma, i on. Ja sam ipak htela da zaobićem celu tu sociološku, kompleksnu, zamršenu i disprezivnu priču, i razgovor sa njim usmerim u pravcu onog najličnijeg. U pravcu onog što i mene kao šrafića pred pucanjem u celoj toj priči najviše zanima.

VICE Srbija: Šta se desilo, pa si jednostavno glasno i jasno rekao – imam problem i potrebna mi je pomoć?

Reklame

Ivan Ergić: To nisam morao ni da kažem, jednostavno desilo se. Pao sam toliko da sam morao da budem hospitalizovan. Da se nije desilo na taj način, verovatno bih i dalje tavorio i „krpio“ se, lekovima, sporadičnim terapijama, stimulansima, pogotovo što je „krpljenje“ i funkcionalnost jedna od osnovnih zakonitosti posla kojim sam se bavio, a psihološki problem se interpretira kao slabićstvo. Spartanska realnost života, a naročito profesionalnog sporta je jednostavno takva. Tako da to što mi se desilo vidim kao nešto najbolje što mi se moglo dogoditi, i vidim to kao iskustvo koje mi je pružilo priliku, ne samo da se „resetujem“ u nekom užem smislu, već da se totalno drugačije psihološki formiram kao čovek.

Koje su stvari bile ključne za tvoj oporavak?

Pre svega, ispravna terapija, koja mora da bude individualizovana. Posle lutanja sa alternativnom terapijom, s kojima sam imao loša iskustva, naišao sam na dobrog psihijatra, i na medicinsko okruženje koje je bilo spremno da mi pomogne. Pored toga, tu je bila porodica i najbliži koji su bili izuzetna podrška.

Jedno od ključnih pristupa terapiji jeste integracija familije u proces lečenja, i njihovo obučavanje za odnos prema obolelom. Pored toga, kognitivno-bihejvioralna terapija, što znači menjanje disfunkcionalnih obrazaca razmišljanja i ponašanja, i spremanje za ponovnu re-integraciju u svakodnevnicu i neposredno društveno i radno okruženje, je bilo važno.

Reklame

Psihijatrijske klinike su evoluirale u pravcu mnogo veće fleksibilnosti i otvorenosti, sa daleko manje autoritarnosti, tako da čovek ima osećaj da se nalazi na nekom banjskom lečilištu više nego na psihijatrijskoj ustanovi kakvu znamo stereotipizirano u filmovima anti-psihijatrijskog karaktera. To naravno ne znači da moderna psihijatrija i psihologija nemaju mana, bojim se da ih imaju više nego što bi trebalo biti, ako imamo u vidu neke optimalne humanističke standarde.

Opisao si nam iskustvo lečenja u Švajcarskoj koje se desilo dok si igrao za Bazel. Misliš li da bi ikada u Srbiji imao slično iskustvo?

Bojim se da u Srbiji ljudi nemaju takve mogućnosti, gledano u infrastrukturnom, organizacionom, stručnom, ili pak u širom simboličkom društvenom smislu. Znam da je doktor Bokun, koji je bio jedan od doajena jugoslovenske psihijatrije govorio da mnogo govori činjenica da su naše psihijatrije bivše konjušnice. Mislim da je sad situacija malo bolja, ali kao i sve u Srbiji na institucionalnom nivou tako je i sa tim. Sve zavisi od pojedinačnih entuzijasta, a mislim da je tako i sa psihoterapijom, gde je jako mali broj stručnih ljudi, barem koliko vidim iz iskustva drugih koji mi pričaju. Pored toga, mislim da se i psihička bolest kao takva detabuizirala do mere gde više nije tolika sramota i stigma, jer realno gledano, postoji ogromna diskrepanca između statusa psihijatrije kao takve i izuzetne potrebe ljudi da se leče.

Reklame

1537192384903-DSC_0052

Na koji način sistem od nas pravi nesrećne ljude, a u kojoj meri mu mi to dozvoljavamo?

Mislim, i uvek tvrdim, što se tiče mentalnih problema, da je otuđenje najveći problem. Liberalni kapitalizam je razrušio stari patrijarhalni, kolektivistički moral, tj. nazadne obrasce razmišljanja i stvorio je pretpostavke za razvoj individualizma, što je dobro, ali on je nažalost egocetnričnog tipa. On je sitnosopstvenički, čovek je čoveku postao vuk, i mislim da takmičarsko društvo stvara duhovno i humanistički ograničenu i zakržljalu zajednicu. Naravno da je stvar kompleksnija, i po prirodi pojave ne postoji sociološki egzaktna studija koja bi potkrepila ove tvrdnje, ali možda činjenica da zapadna razvijena društva čak prednjače u nekim psihičkim poremećajima, isto nešto govori. Čak postoji etabliran diskurs o tzv. bolestima modernog čoveka i civilizacije, i to toliko da se to normalizovalo, bez da se postavi pitanje samog karaktera te civilizacije, tj. zašto nam ona kao takva treba. Međutim, za sada se pristaje na njene zakonitosti, jer su navodno u skladu sa čovekovom prirodom, dok ona istovremeno u hodu nailazi načine lečenja društvenih patologija u najširem mogućem smislu, koje naravno nisu održive. Pored toga, postoji čitava najezda individualizovanih formula načina života, koja ide od terapijskih do krajnje eskapističkih, u psihološkom smislu.

Što se mene tiče, mislim da je čovečanstvo sposobno da izmisli drugačije društvo, gde će čovek biti cilj a ne instrument.

Reklame

Kada si pisao o samoubistvu nemačkog golmana Roberta Enkea spominjao si društvo spektakla u kome je svakom dodeljena neka uloga referišući se na Gi Debora. Čini se da je danas posredstvom društvenih mreža mini spektakl spušten i na jedan mikro nivo i da sami sebi dodeljujemo uloge iz kojih posle ne znamo kako da izađemo. Postoji li način da se čovek diskonektuje od svega toga a da se ne oseća izopšteno?

Da, to pokazuje još jedan filozofski i sociološki problem, a to je da tehnologija nije neutralan fenomen, već utiče na najposredniji način na naš karakter i ponašanje, kao na elementarn ljudski odnos. Dakle, ona nama postavlja zakone ponašanja a ne mi njoj. Pored toga mislim da su društvene mreže doprinele upravo našem igranju uloga i udaljavanju od naše suštine, podražuje se samodopadnost i narcizam, koliko god to igrački i terapeutski imalo svoje dejstvo. Mislim da je udar realnosti utoliko brutalniji, počevši od izleda kojeg virtuelno plasiramo, pa sve do naših ljudskih sposobnosti.

Međutim, ne verujem u neki neo-luditski pokret protiv tehnologije, neo-primitiviskičke zajednice ili neku vrstu izolacije, eskejpizma itd, već verujem u utopijsku viziju nekog novog društva koje će biti po meri autentičnih potreba čoveka, a to je čovek koji treba biti oplemenjen drugim čovekom, u čitavoj čulnoj dimenziji.

Puno govoriš o simboličkoj moći koju ima fudbal i kako u suštini on služi za preusmeravanje frustracija. Kada bi sebi čovek u Srbiji ukinuo taj eskapizam, šta je sve ono sa čime bi morao da se suoči?

Reklame

To je upravo na tragu ovog što smo do sad pričali. Vrlo sam svestan, da čovek ima potrebu bekstva kada je egzistencijalna stvarnost takva kakva je, međutim to dugoročno postaje još fatalnije. Mislim da tu može da se vidi, recimo da li je sport, ili bilo koji drugi tip zabave doprineo relaksaciji ili stimulaciji zajednice, da bi ona bila samobnovljiva i spremna na izazove, tj da li ima terapeutski učinak. Mislim da je jasno da je postalo gore, i u materijalnom i u duhovnom smislu, jer verujem da to nema samo efekat bekstva već i zaglupljivanja. Tako je i na individualnom i na kolektivnom nivou.

Meni nije normalno da je jedini pokret među mladima, koji čine najveći sloj nezaposlenih i bez perspektive, je ustvari navijački pokret.

I za kraj, poruka za klince koji se mnogo lože da su svi oni sledeći Ronaldo?

To je ruletski odnos prema životu. Što je isto tipično za takmičarski kapitalizam, a naročito divilji kapitalizam, gde ne postoji socijalni sistem, koji može da amortizuje one koji ne uspeju, a takva je ogromna većina tih koje je industrija sporta uspela da ubedi da je biti Ronaldo ili Đoković najkul stvar.

S druge strane, potpuno razumem rezon tih mladih ljudi i roditelja koji su u okolini u kojoj je naporan i pošten rad totalno obezvređen, a čak i ismejan. Tu se opet radi o tome koliko buđenje iz tog sna i iluzije zna da bude brutalno.

Uvek sugerišem da trebaju da ulažu u svoje obrazovanje, jer mislim da se to pre ili kasnije isplati, a da ako žele da se bave fudbalom moraju biti svesni svih njegovih mana i surovosti. Nažalost, realnost je takva, da je mnogima iz najnižih slojeva jedini način da se izvuku iz egzistencijalne bede.

Hvala, Ivane.