FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Pet stvari zbog kojih je stvarno dobro biti navijač

Pripadne mi muka od stereotipnog pogleda na navijački pokret, pojačanog vestima koje se odnose samo na trenutke u kojima emocija pređe preko granice zdravog razuma, eksplodira u nasilju i ispolji najdublje frustracije koje jedno društvo ima.
Foto: Flickr user - Nicu Buculei

Pripadne mi muka od stereotipnog pogleda na navijački pokret, pojačanog vestima koje se odnose samo na trenutke u kojima emocija pređe preko granice zdravog razuma, eksplodira u nasilju i ispolji najdublje frustracije koje jedno društvo ima. Nedavno sam na Tviteru, kada je izbilo ono sranje na poslednjem Derbiju, napisao da su navijači samo kanal kroz koji narod podsvesno progovora i jebe sve po spisku državi koja ga siluje, što nije baš naišlo na razumevanje i odobravanje.

Reklame

Svejedno, postoji tu mnogo više od pukog nasilja koje je tabloidnoj stvarnosti savremenog sveta jedino zanimljivo. Crna hronika je vest dok bela hronika nije, iako je upravo ova potonja ono što čini život dok je ova prva ili njegova devijacija ili njegov kraj.

Govoriću iz perspektive nekoga ko je dobar deo adolescencije išao na utakmice, premda zadnjih desetak godina ne idem redovno (šta više, idem vrlo retko). Prema tome, ne baljezgam u prazno i ne pričam o nečemu što ne razumem i čega nikad nisam bio deo. Ne propuštam priliku da ljudima ukažem da nije sve tako crno kao što se njima (koji verovatno nikada nisu osetili ono o čemu će biti više reči u nastavku teksta) čini.

Razume se da ovaj način života nije za sve i svakoga, ali bez obzira na to zaslužuje, kao i sve ostalo, da bude sagledano iz objektivnog ugla, ma koliko to bilo opterećeno subjektivnom impresijom. Koje su to, dakle, pojave zbog kojih je, zapravo, lepo biti navijač?

Supstitucija religioznosti

Ako stvari stavite u pravu perspektivu, navijače ćete prestati da posmatrate kao grupu besposlenih dokoličara koji nemaju svoj život pa lične poraze nadomeštavaju uspesima klubova za koje navijaju bez ikakvog posebnog razloga, i počećete da ih posmatrate kao pleme. Mislim da je to reč koja najbolje opisuje pomenuto grupisanje, a tribalizam jedini ispravan način definisanja njihove pojave i ponašanja.

Karakteristika svakog plemena je jedinstveni bog, vera u njega, borba za njega, slepa ljubav prema njemu. Klub je bog. Stadion je hram. Ljudi koji nose dres tog boga su antički heroji od kojih se očekuje da se bore i kidaju za svaku loptu na bojnom polju (igralištu) ne bi li "naš" bog pobedio "njihovog" boga. Navijači su vernici koji urlanjem i pesmom bodre one koji (idealno) izgaraju na terenu, zvižde im kada to ne rade, usput jebu ženu sudiji kretenu i UEFA-mafiji koja namešta i krade. Kod antičkih naroda se može videti slična pojava, samo što su kod njih žene, shodno činjenici da se uglavnom nisu borile, bile te koje su proklinjale i preklinjale da se sa bojem nastavi do kraja i do pobede ili barem časnog poraza.

Reklame

Svako pleme sa svojim sopstveni bogom mora imati i simbole, što su u ovom slučaju ne samo grb i boje voljenog sportskog društva već i zastave svake pojedinačne navijačke grupe koje se fanatično brane od pokušaja otimanja. Znao sam momka koga je tuklo deset ljudi, ali koji nije hteo da pusti ranac u kome se nalazila zastava pa su morali da je ukradu.

To ide toliko daleko da se dešava čak i da se ime navijačke grupe promeni zbog toga što je zastava "pala" u ruke "neprijatelja". Ne možemo da ne spomenemo Tacitovu "Germaniju" u kojoj se kaže da su drevni Germani gubitak štita smatrali velikom sramotom, niti da se ne setimo i da je slično bilo sa stegovima kod Starih Rimljana, zbog čega su njihovi dovitljivi generali bacali barjake u neprijateljske redove čime bi naterali svoju vojsku da gine za njen bezbedan povratak; stari Crnogorci su slično tome popovima kao uslov da učestvuju u bici propisivali brijanje jer su ih Turci zarobljavali da bi ih demoralisali pa su onda Montenegrini morali da troše energiju da ih oslobode (zato pop Milo Jovović nije bio obrijan, na čuđenje muslimanskih žena u haremu koje su ga gledale iz kule). Može se učiniti da ovde hodam po liniji opravdavanja nasilja koje u suštini ne odobravam; zapravo, samo pokušavam da objasnim fenomen.

Tako, u nihilističkom svetu u kome je proces dezintegracije religija i nacija daleko odmakao (iako ga mnogi ne primećuju), u kojem se u sve sumnja, u kome više ništa nije izvesno, u kome više nema uzvišenih razloga za postojanje i umiranje, sport dolazi kao poligon za ispoljavanje najdubljih poriva u čoveku koji su neophodni za njegovu sreću, i kao supstitucija temelja na kome može da se gradi duhovni napredak i osećaj kakvog-takvog smisla.

Reklame

Savremeni sport je čist paganizam (što je posebno očito u trenucima kada se stadionom ori "pomozi bože!", praćeno pljeskanjem i gledanjem u nebo), i stoga ne bi trebalo da čudi što su antičke Olimpijske igre crkveni oci zabranili čim su stekli dovoljnu moć. Jer, svi ljudi koji istinski vole klub za koji navijaju pre će promeniti veru i naciju nego što će promeniti klub (čak i ako im ne pada na pamet da menjaju išta od toga, čak i ako su veliki vernici i velike patriote, što obično i jesu). Kada je Augentaler postigao onaj najspektakularniji od svih autogolova u istoriji fudbala, nad Beogradom se "otvorilo nebo", a tačno pet godina ranije Dijego je Englezima na stadionu "Asteka" gol dao "božijom rukom". Kažu da Brazilci kao najpopularniji sport u svojoj zemlji vide odbojku, jer fudbal ne smatraju sportom već religijom. Njihova lica, dok su ih u polufinalu Svetskog prvenstva Nemci nemilosrdno cokulama, ista su ona izbezumljena lica koja su imali Rusi na starim snimcima dok su im boljševici rušili crkve posle revolucije. Brazilski omladinci su slične grimase pravili i dok su im naši klinci nedavno na Novom Zelandu skidali skalp u nadoknadi vremena. Međutim, da ne bismo zašli u vode u kojima se sport meša sa nacionalizmom, vratimo se na temu.

Još sporta: Veljko Paunović za VICE: Gitara me je vratila fudbalu

Osećaj pripadništva: tribalizam

Nacija, kao i svaka apstrakcija, ima problem sa brojnošću svojih pripadnika. Jednostavno, kolika god da je, prevelika je za poimanje ljudskog mozga, a pošto ljudi imaju veliku potrebu da budu pripadnici nekih konkretnih grupa koje po veličini mogu da pojme, okreću se njima (osim kada igra sportska reprezentacija, tada nacija postaje slična klubu: nešto konkretno). Zato i postoji netrpeljivost između prestonice i provincije, između ovog ili onog grada, između ovog ili onog kraja u jednom gradu. Između ovog ili onog fudbalskog kluba.

Reklame

Foto: M. M. Sand / Flickr

Ovo poslednje, zbog svih prethodno navedenih svojstava, stvara izrazito moćnu sponu među pojedincima. Rezon bi se mogao objasniti ovako: nema veze što se sve raspada oko nas, nema veze što se svi vode samo svojim sebičnim interesima, nema veze što država ne funkcioniše, nema veze što je nacija sastavljena od pojedinaca koji ne razmišljaju o opštem dobru već samo o svom vlastitom: mi smo drugačiji, mi, naša grupa okupljena oko ovog konkretnog i stvarnog kluba za koji kuca naše srce i čije uspehe i poraze proživljavamo svi zajedno. Ako treba da se pomogne SMS porukom, pomoćićemo. Ako treba pare da se uplaćuju na račun, uplaćivaćemo. Sve ćemo da damo, i naša grla, i dlanove, i novčanike. Sve, svi zajedno.

Taj osećaj, kada ste na stadionu u masi od nekoliko desetina hiljada ljudi koji svi dišu istim ubrzanim tempom sa očima fiksiranim na loptu koja se kotrlja ka njihovom ili našem golu ili košu, kada pevate toliko jako da imate osećaj da baš vaš glas trese temelje stadiona ili hale, kada osetite da ste deo džinovskog hora sa kojim ste uvezani u verskom zanosu, kada osetite da ste deo mase, kada osetite da ste vi deo nje i ona deo vas, kada se najebavate majke suprotnoj tribini na kojoj postoji gomila vaših prijatelja, drugova i poznanika, kada zaboravite u zanosu na tu činjenicu, kada su vam svi isti, kada ih sve podjednako mrzite, kada te "druge" gledate kao jedan organizam i kada shvatite i da ste vi deo jednog organizma…

Reklame

Možete do sutra da ćućorite o tome kako je individualnost ultimativna vrednost i kako društvo ne postoji, ali bez kolektivnog identiteta (pa makar to bio i kolektiv ljudi koji tvrde da je individualnost ultimativna vrednost) pojedinac je pola čoveka. Egoistična samozadovoljnost nikada neće dovesti do toga da vam se naježi svaka dlačica na telu kao što to može da uradi egzaltacija i podela emocije sa kolektivom, zato:

Egzaltacija & deljenje emocija

Zamislite osećaj da dobijete milion evra na lotou. Sada to pomnožite sa sto i shvatićete osećaj koji doživljavate kada vaš klub postigne gol ili koš u poslednjoj sekundi meča na važnoj utakmici. Sada to pomnožite sa hiljadu i shvatićete kako se oseća čovek koji tu radost deli sa desetinama hiljada ljudi (sa kojima vam je zajedničko pripadništvo istom plemenu i vera u istog boga) na istom sportskom objektu, verovatno pojačano uticajem alkohola, mada ne nužno.

Foto: Marcin Kargol / Flickr

Poetski bi se to moglo opisati kao džinovski talas emocija koji se razbija o hridi tvog mozga i diže te u nebesa zbog čega skačeš i urlaš kao ludak pokušavajući da iskočiš iz sopstvene kože koja ti postaje tesna jer si dotakao boga i večnost i beskrajnu lepotu življenja i radosti u njemu.

Uglavnom, sve tačke i karakteristike navijačkog iskustva su međusobno uvezane i neodvojive, kao što možete i da vidite.

Druženje & prijateljstvo

Postoji hiljadu i jedan način da se sa ljudima družiš a da to ne podrazumeva odlazak na utakmicu, međutim…

Reklame

Prijateljstvo zasnovano na ljubavi prema klubu zasnovano je zapravo na jednom subjektivno gledano izuzetno čvrstom temelju. Stamenost tog temelja nije objektivna u smislu da vredi u svakom pojedinačnom slučaju, ali vredi u onim slučajevima u kojima je to relevantno za temu ovog teksta, a to su konkretni primeri ljudi kojima je ljubav prema određenom klubu bitan, pa možda i determinišući deo života. Tu se ponovo vraćamo na tribalističku prirodu navijačkog pokreta, i na njih same kao na pleme koje se drži zajedno i kada je lepo i kada je teško, i kada se slavi i kada se pati i kada se brani od napada drugih, bilo fizičkih bilo verbalnih.

Foto: Montecruz Foto / Flickr

Nesumnjivo, temelj jednog prijateljstva može da bude i ljubav prema muzici ili filmu ili bilo kom drugom polju ljudskog stvaralaštva, ali retko koji temelj pruža mogućnost da sa drugarima budeš deo nekog istorijskog događaja kao što je ulazak u Ligu šampiona ili njeno osvajanje; ili, što je paradoksalno još moćnije, poraza u bitnom meču. Ljudi imaju veliku potrebu da se zgusnu u trenucima katastrofa i patnji.

Sve u svemu, veze koje se razvijaju tim i sličnim putevima su puno čvršće nego one koje se kreću trivijalnim stazama. Čak i kada neko svog najboljeg ortaka koji je petnaest minuta ranije stukao pola flaše vinjaka i ne može da hoda, baci u travu iza Marakane da on sam ne bi propustio ni jedan jedini sekund derbija. Čak i kada neko ignoriše saplitanje i pad svog drugara preko dva reda stolica pa na glavu, jer gde je našao da pada baš sad kad smo ih stisli.

Putovanja

Pleme je zajedno na dalekom putu, često pijano, na kome se druži i doživljava egzaltacije, ushićenja, prolazi između Scile i Haribde "gostovanja", na po difoltu neprijateljski raspoloženom terenu a svakako van zone komfora sopstvenog "hrama". Buljuk razdraganih pagana u busu koji šoferu svaka tri minuta peva o pišanju, tražeći od njega da stane pored puta. Buljuk razdraganih pagana koji otima autobus i urla na ortaka koji je zgrabio volan dok dalje putovanje nastavljaju bez ovlašćenog lica koje će put morati da nastavi peške. Neobično samoubilačko trčanje s jedne strane aviona na drugu, deset hiljada metara iznad površine Zemlje. Nesnalaženje u hotelskom prostoru sa posledicom pražnjenja alkoholizovane bešike po televizoru umesto u toaletu. Ako je putovanje vrednost sama po sebi, onda moram da kažem da poznajem dosta ljudi koji su na ovaj način doslovno obišli Evropu, o Srbiji da ne pričamo, te bili na mestima na koja nikada ne bi otišli da nisu bili navijački posvećenici.

Naravno, imate izbor da sve ovo posmatrate kroz negativnu prizmu u kom slučaju će sve navedeno biti tretirano kao negativno. Lepota je u oku posmatrača, iako će baš ona spasiti svet. Postoje ljudi kojima je ovo i lepota i spas; možete da ne odobravate nasilje i da im svejedno priznate pravo na drugačije mišljenje i poimanje života, bez bespotrebnog omalovažavanja svega pomenutog zbog samo jednog jedinog aspekta koji, uzgred budi rečeno, nije nikakva nužna posledica cele priče.

Pratite VICE na Twitter, Facebook, Instagram