FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Šta ako zakoljem dečka dok mesečarim?

Da li mesečarenje može da bude iskorišćeno u odbrani počinjenog zločina? Jedan doktor tvrdi kako je širom sveta zabeleženo 68 slučajeva ljudi koji su u snu ustajali u sred noći i nekoga premlatili na smrt.

Dok je izlagao dokaze na suđenju za ubistvo počinjeno tokom mesečarenja 2005, jedan doktor je izjavio kako je širom sveta zabeleženo 68 slučajeva ljudi koji su u snu ustajali u sred noći i nekoga premlatili na smrt.

Pošto većina onog što radimo u snu ili nije nasilno ili je čisto blamiranje, koristiti se ovim razlogom u sudskom procesu za ubistvo možda je malkice prenategnuto. Dođe nam kao sasvim zgodno opravdanje zašto smo nekoga ubili – pošto nismo bili pri sebi kada se to desilo – ali bilo je slučajeva ljudi koji su se budili u kolima, masni od tuđe krvi. I tada su samo posmislili, e jebiga.

Reklame

Pošto i sama mesečarim, mogu vam reći da maltene svake noći brinem zbog ovakvih stvari. Moju paranoju donekle je uvećao izveštaj grupe istraživača sa Univerziteta u Hajdelbergu koji su otkrili da su vam veće šanse da nekog prikoljete u stvarnom životu ako sanjate da ubijate ljude.

Već dve decenije kako mi se ponavlja jedan isti san u kojem ubijam Dejvida Džejsona u kući u kojoj sam živela kao dete i zakopavam njegovo telo u plitko iskopan grob obrastao u paprat ispod cevi iz koje curi sve od 1989. Drugim rečima, ne valja. Uz to me muči i sve jači strah da bih mogla da počinim neku nepodopštinu dostojnu Vikipedije, kao Piter Bak iz R.E.M-a, koji se tokom leta 2001. godine potukao sa dva stjuarta oko čaše jogurta koja se onda rasprsla po celom avionu. Takođe je pokušao i da ubaci CD u kolica sa hranom i drao se „Ja sam R.E.M.", posle čega je okrivljen ne samo za fizički nasrtaj već i za uništavanje posuđa Britiš ervejza.

Ja doduše dosad nisam odgovarala za obračun jogurtom visoko iznad oblaka, niti sam bila optužena za fizičko nasilje. Ali jeste mi se dešavalo da se probudim uprljana zemljom jer sam u snu odlučila da malo sredim baštu – nešto kao londonska verzija one scene iz filma Groblje kućnih ljubimaca. A kada sam se ujutru odvukla do kuhinje, tamo sam zatekla vrlo lepu salaticu koju sam napravila u sred noći.

Probudila sam se pod tušem u tri ujutru. Kad sam odlazila na spavanje, u krevetu sam našla neke male jabuke (i naravno pomislila jebote, šta je ovo?) koje nisam imala u kući. Jednom sam pokušala da iz svog stana u Brikstonu pobegnem gola golcata i zavalila pesnicom u nos tadašnjeg dečka kada je pokušao da me zaključa u kupatilo dok se ne prizovem svesti. Probudila sam se zgrčena oko klozetske šolje i tresla se kao prut dok su obline mojih otkrivenih guzova na jutarnjem povetarcu poprimile naročitu nijansu biserno plave boje.

Reklame

Bilo mi je jasno da ću morati da pokušam sve kako bih takvim stvarima stala na put. Pogotovu sad kad nas zasipaju pričama o ubistvima u snu. Stoga sam se spustila u tamna bespuća interneta iz kojih sam izronila sa željom da samu sebe uhapsim kao u filmu Suvišni izveštaj.

„Vaše ponašanje predstavlja klasičan primer somnabulizma (hodanja u snu). Verujem da se pre radi o mesečarenju nego o nekom poremećaju REM. faze sna, što je još jedna od parasomnija koje valja uzeti u obzir", rekao mi je doktor Alen Foster, načelnik laboratorije za ispitivanje sna u Viskonsinu kada sam ga pitala zašto mi se dešava da u snu grabim ljude za ramena i sikćem im u lice.

Od poremećaja REM. faze sna pati i američki komičar Majk Berbilja. Ovi ljudi na javi ostvaruju ono što im se u snu dešava dok spavaju. Čovek je iskakao kroz prozore da bi izbegao navođene projektile kojima su ga u snu gađali, pentrao se po policama sa knjigama da bi došao do podijuma na kojem se dodeljuju zlatne medalje na Olimpijskim igrama i o svemu tome snimio veoma dobar film. Ali dok je njegov poremećaj sna ograničen na samo jednu fazu spavanja, dotle je moj, po svemu sudeći, i po rečima doktora Fostera, sasvim nalik na ono što se dešava delfinima. Zbog razdvojenosti ovih faza, ja vam dođem kao delfin, samo sa nogama i dugom kosom.

„Mi trenutno – i još uvek pomalo grubo – san delimo na NREM i REM faze, koje se jedna od druge razlikuju skoro koliko i san od budnog stanja po pitanju lokalnih električnih, hormonalnih i hemijskih procesa koji se odvijaju u mozgu, ali i na molekularno-genetskom nivou.

Reklame

"Dok spavate, vaš mozak prolazi kroz određen broj ciklusa. Za mene nevolje počinju kada na prelazu između dva ciklusa nešto zapne ili je promena nagla umesto postepena. Tada mi se dešava da ustanem, prošetam se do cimerkine sobe i popiškim joj se u tašnu. „Ovakvi primeri disocijativnih poremećaja redovno se viđaju kod ptica koje plivaju ili lete u snu, kao i kod deflina ili morskih prasića koji za spavanje koriste samo po jednu moždanu hemisferu, dok im druga služi za plivanje i, što je još važnije, za disanje", kaže doktor Foster.

Mogu ja i da ignorišem sve ovo i nastavim da iz noći u noć prdim i balavim jastuk praveći se da nemam nijednu brigu. Ali i previše sam čitala o ljudima koji su padali u provalije ili se budili goli u snegu da bih mogla da se pravim kao da je sve uredu. Jer, moglo bi da mi se desi da nekoga ubijem u snu, jebote.

Jedan od prvih zabeleženih sudskih procesa povodom ubistva u kojima je odbrana uspešno koristila mesečarenje desio se u Bostonu, u američkoj državi Masačusets 1846. godine. Bogataš Albert Tirelprerezao grkljan jedne prostitutke toliko duboko da joj umalo odsekao glavu. U to vreme nije postojalo medicinsko objašnjenje za hodanje u snu. Odbrana je stoga jednostavno pozvala njegovu rodbinu da posvedoči o prethodnim slučajevima hroničnog mesečarenja i čovek je proglašen nevinim.

Da li to znači da u rukavu imam jezivog keca koji me vadi iz zatvora?

Nešto slično dogodilo se i u Mančesteru 2004. godine, kada je Džuls Lou nasmrt premlatio osamdesetdvogodišnjeg oca, ali je oslobođen krivice. Ali je Din Soukel, kuvar iz Devona, 1994. osuđen na doživotnu robiju pošto je ženu napao čekićem kojim je prethodnog dana popravio krevet. Čovek se probudio u sred napada, pošto joj je već zadao 31 udarac i sedam puta je ubo u grudi kuhinjskim nožem da bi je naterao da prestane da vrišti. Psihijatrijski izveštaji su pokazali da nije mentalno oboleo, ali da, po svoj prilici, nije ni hodao u snu. Pre će biti da je jednostavno bio zao.

Reklame

Lou je, međutim, bio podvrgnut seriji ispitivanja sna koja su vršena tokom čitavih noći, nakon čega je utvrđeno da je patio od nečega što se zove „kinestetski automatizam". Nije bio odgovoran za svoje postupke, pa je stoga završio u psihijatrijskoj ustanovi. Kad već pominjem ovakve slučajeve, pitam se da li bih mogla nekoga namerno da ubijem i da se onda pozovem na mesečarenje u slučaju da me uhvate i izvedu pred sud? Da li bi moji bivši momci i cimerke došli da svedoče, proglasili me za ludu i tako mi obezbedili oslobađanje od krivice? Da li to znači da u rukavu imam jezivog keca koji me vadi iz zatvora?

Najverovatnije ne. Stručnjaci su itekako podozrivi kad je Tirelov slučaj u pitanju. Činjenica da je pomenutu javnu kuću spalio do temelja, pobegao sa mesta zločina i krio se od policije teško da može da posluži kao još jedan dokaz u prilog teoriji o mesečaru-ubici. Da mu se danas sudi, sve su šanse da bi ishod bio drugačiji. Cela stvar bi se najverovatnije završila kao onaj slučaj pobožnog mormona iz Arizone, Skota Falatera, 1999. godine, koji je pokušao i nije uspeo da mesečarenje navede kao opravdanje za to što je suprugu izubadao nožem 44 puta pre nego što ju je udavio u bazenu, naizgled bez ikakvog motiva.

Ali u njegovoj priči o mesečarenju postojala je i začkoljica – koja je ujedno i dovela do toga da bude osuđen zbog ubistva – a to je bilo svedočenje njegovog komšije. Čovek je izjavio kako je Falater, dok je vukao telo žene prema bazenu, rukom dao znak svom psu da legne. A to nije nešto što ljudi rade kad nisu pri svesti. Kad pri tom oružje kojim je ubistvo počinjeno sakrijete u kutiju zajedno sa krvlju natopljenim ostacima odeće i potom to sve lepo spakujete u prtljažnik automobila, onda to baš i nije znak da ste nedužni.

Iako Falaterova priča pokazuje da se radi o poremećenom i nasilnom psihopati, zbog nje nisam manje nervozna. Kad se prisetim svojih mesečarskih epizoda, zapitam se koliko me još noći obasjanih mesečinom deli od toga da zarijem nož duboko u leđa mog slatkog, zaspalog dečka?

Doktor Foster mi je u suštini poručio da zajebem internet i prestanem da se sekiram oko mesečarenja. On kaže da stres, anksioznost i vrlo konkretan strah od toga da ću slučajno ubiti tipa u mom krevetu samo dodatno izaziva hodanje u snu. „Ljudi se brinu, postaju plašljivi i ponekad čak izbegavaju dubok san, što dovodi do poremećaja u snu i nesanice", tvrdi on. „A to samo podstiče parasomniju. Ljudi se često osećaju odgovornima, misle da nešto sa njima nije u redu, da poseduju neko zlo ili da im nije dobro, što nije slučaj. To se mora prevazići."

U redu. Ali ako se to ipak jednom desi, molim da porota dobije jedan primerak ovog teksta da dokaz u prilog odbrane.