FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Kako je živeti sa strahom od insekata

Bubašvabe, skakavci, bogomoljke i u ostalom sve ostale insektoidne gamadi moji su arhineprijatelji.
Foto: Flickr

Sigurno ste gledali film Starship Troopers, u kojem marinci kreću u rat sa džinovskim bubama na Marsu. Za mene je ova planeta kao Mars u viziji režisera tog filma, jer gde god da okrenem glavu, vidim džinovske insekte, koji prete mojoj egzistenciji.

Buba švabe, skakavci, bogomoljke, pauci i sve ostale insektoidne gamadi moji su arhi-neprijatelji. Jebeno ih se plašim.

Dovoljno je samo da na ekranu laptopa vidim fotku neke bube i čitav se ukočim, a srce mi siđe u gaće.

Reklame

Foto via Flickr user

Ovakav strah dosta je drugačiji od racionalnog straha, valjda zato što sam sve vreme svestan da zapravo nemam čega da se bojim i govorim sebi: "Seronjo, šta ti može jedna smrdibuba?!" Drugačiji je i po intenzitetu, jer od susreta sa insektima ja se pre svega ukočim, zamuti mi se vid, a onda krećem da se batrgam kao Toni Stark u odelu Ajronmena koje je pod kratkim spojem. Postoje i bube koje mi ne ulivaju strah u kosti, kao što su mravi, muve, pa čak i ose i pčele, kojih bi realno trebalo da se plašim.

Nisam u potpunosti siguran kada je krenulo to sranje sa entomofobijom – kako se stručno naziva iracionalni strah od insekata – ali pretpostavljam da je to bilo u ranom detinjstvu, kada su se u kući moje babe nastanile bubašvabe.

Obožavao sam da ih lovim iza kreveta i ispod tepiha, overavajući ih šakom. Danas mi je tako nešto nezamislivo. Mislim da bih radije pomazio izgladnelog lava, nego li da se na pola metra približim bilo kakvom insektu.

Roditelji k'o roditelji, primenili su uobičajenu pedagošku metodu poznatu kao "ne diraj, to jer je opasno", uz intonaciju kao da se igram bombama.

I tako sam kapitulirao pred naci-bubama i verovatno od tada počinje život u konstantnom strahu.

Foto via Flickr user

Izbegavam bašte, osvetljene prostorije u toku leta, osvrćem se unaokolo da nešto ne sleti na mene, a zazirem i od otvorenih prozora dok vozim auto, jer je jednom malo falilo da se zakucam kolima u frižider za sladolede kada sam video da mi se pauk spušta na volan.

Reklame

Ova usrana fobija još i nekako može da prođe kod dece ili devojaka, ali kada si oženjeni dvadesetosmogodišnji konj, koji pride ima dete, a dodžuje insekte u letu kao Triniti metke u Matriksu, onda je to stvarno veliki problem.

U neobrojivo mnogo idiotskih i krajnje blamastičnih situacija upadam gotovo svakodnevno.

Recimo, dok šetam gradom i primetim kako neka zver leti ka meni, ja redovnoposkočim i tako isprepadam prolaznike.

Jednom ortak i ja u lokalnoj birtiji kod Miće Štroke, zamezili pljeske i cirkamo pivo iz flaše, kad u lokal, kao pijani gost, uleće nekakav crni monstrum. Zuji, udara svojom tvrdom telesinom po sijalici, sleće na zidove… Malo je falilo da se bacim pod sto da ga jedan od ucvrcanih gostiju, koji je proslavljao rođenje unuka nije zalepio šakom na zid.

A jednom žena i ja otišli u neku riblju konobu. Sparno letnje veče, a mi zauzeli sto u bašti. Gustiramo girice i ispijamo hladno pivo iz krigli.

U jednom trenutku sam osetio kako me je nešto udarilo po grudima. Pogledam i vidim da neka odvratna, crna tvrdokrilna bubetina - koja, kanda, nije nekih kolosalnih dimenzija, ali mi je u tom trenutku delovala kao zmaj kojeg jaše Deneris - i ja krećem da paničim.

Racionalna osoba, sa umerenim strahom od insekata ili bez straha, odreagovala bi verovatno tako što bi salvetom uzela bubu i bacila je u pepeljaru ili je jednostavno šakom otresla sa majice i nastavila da pije pivo. Lako mi je sada da pametujem kada se krijem iza zatvorenog prozora, a šta sam ja uradio?

Reklame

Zafrljačio sam kriglu pola metra preko stola, a cigaretu, koju sam do tada pušio, ispalio palcem i kažiprstom u pravcu žene i tom prilikom joj izgoreo majicu. Onda sam skočio sa stolice i počeo da trčim oko stola. Zabezeknuti gosti konobe nisu znali kako da reaguju pošto su mislili da sam nasrnuo na ženu, pa je morala da ih ubeđuje kako imam "problem" sa insektima i da se ne radi o nasilju u porodici.

Buba je sama odjebala sa mene, verovatno misleći kakav sam jebeni idiot.

Jebote, mogao sam zbog tog tvrdokrilnog govnara da dobijem i batine, a žena da završi u sigurnoj kući.

Ali realno, sigurna kuća treba meni, dobro osigurana od proboja insekata.

Zato smatram da najbolja stvar koju posedujem nisu ni stripovi, ni knjige, ni garderoba, ni figura Hulka koja mi tavori nad ve-ce šoljom, već komarnici. Žena i ja smo zbog mene ugradili nadrkane komarnike, sa nekakvim četkicama za štelovanje, napravljene od super otporne gume, na koju imamo i garanciju od deset godina.

To je moj laserski štit!

Sad s vremena na vreme, volim da noću upalim svetlo i otvorim prozor i onda sadistički gledam kako se bube sakupljaju na mrežici komarnika, sa željom da me rastrgnu - dobro, opet preterujem. I često proveravam da negde komarnik nije popustio.

Razgovarao sam i sa psihologom o ovom problemu.

– U principu – rekao mi je on – svodi se na jednostavno rešenje: desenzitizaciju.

– Desen… šta?

– Desenzitizaciju. Odnosno, postepeno umanjivanje straha kroz učestale kontakte sa bubama.

Reklame

– Učestali kontakti sa bubama? Neka hvala, druže psiholože. Dovoljno mi je ovo što se gledamo preko komarnika.

Foto via Flickr user

Jebote, ja čak ne smem ni da ubijem bubu. Kao da očekujem da će govnar smrvljen sobnom papučom da se pozombi ispod iste, pa da iskoči i osveti mi se što sam udario na njega.

Tu je žena da se obračunava sa njima. A sutra, kad sin poraste, postaće moj marinac za odbranu od marsovskih buba.

Pa tako, dok ovog leta svi bezglavo pametnim telefonima jure jebene pokemone, ja pogledom tražim sa koje bi strane mogao da me napadne neki tvrdokrilac. Ali kako da se odbranim?

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu